Literarno Kreativni forumasi

Evo jedan Sonet iz moje kućne radinosti...

STATUA

Ja sam statua kraj kamenog zida,
Svakoga dana prolaznike gledam,
Davno dane sam brojati prestao,
Odlukom da se agoniji predam.

U meni srce od mramora hladnog,
Melodija koju čujem samo ja,
Možda si pored mene prošla i ti,
No naravno da si zaboravila.

Preko moga lica suza je pala,
Ili to vjetar nosi kapi kiše,
I šapče mi nježno da to nije trik.

Možda me vjetar pozna, možda vidi
Možda i zna da je statua samo,
Blaži izraz za nadgrobni spomenik.

svaka čast,zaprepastio si me!Kapa dolje!

Evo još jedne meni drage.
Pisana je u jednome dahu ovo prolječe u Šibeniku i to na mobitel oko 3 ujutro

SJENA U ZRCALU

Kao na staklu,
tako lagano protiće krv po licu.
Izdajica,
tako su me zvali,
dok sam još bio iskren
...
Prodao sam te,
kada sam ti rekao da sam običan,
da nisam ono čime se pretstavljam,
da sam bezličan,
a ti si vidjela drugo
...
Drugo lice,
drugu dušu,
imaginarnu sliku skromnog odraza u ogledalu što uvečeva
...
Svi smo mi odrazi,
ožiljci se tada ne vide,
jer ogledalo ne prikazuje dušu
...
Duša,
što je ustvari ona,
postoji li?
Mislim da da,
jer kako onda objasniti onaj osječaj,
kada te nešto bode iznutra,
a vanjska je slika tako savršena,
tako sretna,
ne vidiš da sije strah,
strah od sebe,
od te duše koja kao ne postoji
...
Ok,
možda ne postoji,
ali idemo ju izmislili,
jer vrijeme je da uhvatimo korak sa svojom sjenom,
ona ne laze,
i nikada ne kasni.

i moram za kraj još jednu...Isto pisana u Šibeniku, no u malo boljim uvjetima, a ne pod utjecajem alkohola u tri ujutro na mobitel

PROLAZNICI

Kradem tuđe snove slučajnim izborom.
s druge strane prljavog zida,
obuzet bezrazložnim strahom,
kradem note tuđih sudbina
...
Kročim kroz valove,
hodam po algama,
preskačem one koje bodu,
šaljem na njih druge žrtve,
ubijam optimizam hrabrome vodu
...
Dodirom lakim,
dlanom preko mekog lica,
pogledom grubim oči u oči,
sretnu su pogledi na pola puta,
ali kao prolaznici na gustoj ulici,
sada svaki pogled ponovno luta
...
Obuci se u plahtu sunca,
skoci,
samo jednom,
da barem sekundu letiš,
zaboravi tko si,
na kojem vjetru ploviš,
i ako u jednom trenutku mene se sjetiš,
zadrži misao da ti mahnuti stignem,
i onda ponovno sklopi oči,
da uspomena stoji,
vidmo se na istome mjestu i iduče noći.

Evil, svaka čast! Prolaznici su mi najbolje sjeli, no i ostale su odlične.

P.S. I moje stvari znaju nastati na mobitelu u sitne sate.

evo i malo proze...



Dan joj je proletio. Kao što to inače biva kad moraš obaviti mnoštvo stvari prije puta. Pokupovala što je trebala, poplaćala račune, spakirala stvari, obišla neke prijatelje i rođake... Ipak ih neko vrijeme neće vidjeti! Bila je tužna zbog toga, ali i sretna zbog svega ostalog. Upis na fakultet, selidba u drugi grad, nova sredina, nova poznanstva. Sve ju je to i malo plašilo, ali je ipak bila presretna. Vlak je bio gotovo prazan. Nekoliko starijih ljudi u odijelima, grupica vojnika i jedna tročlana obitelj s malim djetetom. I ona. Sjela je do prozora u prazan odjeljak, zadubljena u svoje misli. Jedva je i primjećivala ljude na kolodvoru, kako užurbano hodaju amo-tamo. Osjetila je lagan trzaj i vlak je krenuo. Pogledala je pješački most ispod kojeg je upravo prošla, koji se nadvijao nad prugom, a s kojeg je nekad znala gledati vlakove i razmišljati što bi bilo da je u nekom od tih vlakova koje je gledala. Premjestila se na sjedalo nasuprot, da još neko vrijeme može gledati taj most. Tada je na mostu primjetila i jednog mladića u kratkom kaputu koji je stajao rukama podbočen na ogradu i gledao vlak kako prolazi ispod njega. Svidio joj se na prvi pogled. Djelovao je zadubljen u svoje misli, ne tužno, više nekako sjetno. Šteta što ga nije ranije srela, proletilo joj je kroz glavu. Da je slučajno zakasnila na vlak, možda bi ga upoznala. Tko zna, možda bi to bila ljubav njenog života! Utonula je u sanjarenje...

Istog je tog dana jedna druga djevojka zakasnila na autobus. Zašto se to uvijek njoj događa, pomislila je. Baš nema sreće! Toliko se danas naradila, kao da je taj butik u kojem radi jedini u gradu, a sad neće stići ni na omiljenu sapunicu! Ne isplati joj se čekati drugi autobus, a ako krene pješice, prečicom, možda propusti samo prvih 5 minuta. Brzo je prošla kroz park, ne primjećujući zaljubljene parove na klupama, starca kako hrani golubove, ženu s djetetom... Nije ništa primjećivala ni u ulici u koju je skrenula nakon parka. A jesen si je baš dala truda i krošnje stabala koja su se protezala s obje strane te duge ulice zavila u nevjerojatne boje! Lagano je već padao i mrak, pa je i nebo poprimalo neobičnu crvenkastu nijansu. Miris pečenog kestenja i nadolazeće zime širio se gradom. Nije ni to primjećivala. Samo pokoji izlog, onako u prolazu. A i to više da bi popravila frizuru u odrazu. Stigla je do željezničkog koloodvora. Opet mora preko tog starog mosta! Kakve je sreće, još će uganuti nogu na tim istrošenim i klimavim stepenicama! Nešto opreznijim korakom, ali gotovo istom brzinom prelazila je i most. Jedan je vlak baš kretao. Pri sredini mosta stajao je neki momak u kratkom kaputu, podbočen rukama na ogradu i gledao negdje u daljinu, prema zalazećem suncu. Kad mu se već gotovo skroz približila, iz misli ga je trgnuo bat njenih koraka. Pomalo je iznenađeno okrenuo glavu u njenom smjeru i pogledi su im se ukrstili. Nehotice je ustuknula pod težinom tog pogleda, ali je to trajalo samo trenutak, neprimjetan trenutak, a onda je skrenula pogled i istom brzinom nastavila hodati. Dok je s druge strane mosta oprezno silazila stepenicama, brzo joj je kroz svijest proletio taj neobičan pogled, sjetan, a opet tako prodoran. Ni dečko nije loš, sviđa joj se, podsjeća ju na nekog... Da, na onog iz sapunice! Misli su joj automatski skrenule na jučerašnju epizodu. Mora požuriti, danas bi moglo biti napeto! Što bi voljela da se i njoj dogodi neka takva romansa! Ali, nije ona te sreće...

Dan se bližio kraju. Stajao je na pješačkom mostu iznad željezničkih tračnica i gledao vlak koji je još prolazio ispod njega kako odlazi prema velikom crvenom suncu koje se polako spuštalo prema zenitu. Nije znao kamo je išao. Ali nije ni bitno. Išao je nekamo. Nikad se nije pitao što bi se dogodilo da sad nije iznad tog vlaka, nego u njemu. Nije vjerovao u vlakove koje je propustio, kao ni u one na koje nije trebao stići. Vjerovao je u poglede! Još je razmišljao o jednom pogledu kojeg je maloprije uspio na trenutak uhvatiti. Pogled neke djevojke čiji su ga koraci bili prenuli iz zamišljenosti, a kad je okrenuo glavu, vidio je samo njene predivne krupne smeđe oči kako gledaju ravno u njegove! Bio je to jedan od onih trenutaka kojih se sjetimo i nakon puno godina. Trenutak izvan zaborava i prolaznosti vremena. A onda je prošao. Jer takvi trenuci nikad ne traju dugo. Prije nego je prošla iza njega uspio je vidjeti da je zgodna i lijepa. Okrenuo je glavu na drugu stranu i gledao za njom kako sigurnim koracima dolazi do stepenica i odlazi, a ispod njega je odlazio i vlak...

Priznaj da si naslov, makar podsvjesno, izvukao iz Pulpove pjesme?

Citat: › Pulp - Like a Friend [...prvi dio izostavljen...] You are that last drink I never should have drunk You are the body hidden in the trunk You are the habit I can't seem to kick You are my secrets on the front page every week You are the car I never should have bought You are the train I never should have caught You are the cut that makes me hide my face You are the party that makes me feel my age You're like a car crash I can see but I just can't avoid You're like a plane I've been told I never should board You're like a film that's so bad, but I've just got to stay 'til the end Let me tell you now - that it's lucky for you that we're friends

steam je napisao/la: › Priznaj da si naslov, makar podsvjesno, izvukao iz Pulpove pjesme?

kad sam to pisao, nisam znao da pulp uopće postoji.

Teško je danas izreći i jednu rečenicu koju već netko nije rekao. Tako da se za sve može naći ovakav primjer.
BTW, Don

Tajming

Malo zujah po starome blogu i nadjoh nesto sto sam napisao u 10 mjesecu 2004.

Budi Tu

Budi tu kada hladni dani dođu
budi tu da mi ubiješ samoću.
Kada krenem krivim smjerom,
putokaz mi budi
Kad se ogrješim o tebe,
pošteno mi sudi.
Budi tu, kada vani grmi, sjeva
budi tu u obliku vedra neba.
Kada kažem da smo iluzija
vjeru meni vrati ,
kad pomislim da ne mogu,
snagu češ mi dati
I na kraju molim, poslušaj me kratko,
ovaj život dijelimo na gorko i na slatko,
Na kraju će netko reći,
da problem je u meni,
što sam ovu pjesmu,
posvetio svojoj sjeni...

Osječam
Još uvjek tvoje ruke
Tvoje usne,čujem tvoj glas...

Kažeš odlaziš,
Nema za tebe nade,
Nema nas.

Stojim,
Osječam suze,
Naviru,
Izdaju.

„Pronađi novu ljubav.“
Otrcana fraza za kraj.

Inat se budi,
Ne plačem za tobom,
Plačem jer ovo je još jedan moj kraj.

Ne želim kvariti zabavu, ali nisu literalno nego literarno kreativni forumaši.

Anastazija je napisao/la (Pogledaj post): › Ne želim kvariti zabavu, ali nisu literalno nego literarno kreativni forumaši.

a namčora!
zanimljivo to nitko od nas nije primjetio!!!