„
Suprotstavljajući se tradicionalnomu tijeku hrvatske dječje književnosti, pisao je pjesme i prozu s naglašenim humorističkim i ludičkim elementima: igrom riječima, slogovima, glasovima, etimologijom, slikama i značenjima dosežući tako misao i doživljaj svijeta djece, oslobođen racionaliteta odraslih i didaktičnosti.” – piše, između ostaloga, na mrežnom izdanju
Hrvatske enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža o, prije točno deset godina preminulom, književniku i slikaru (ali i pipničaru, akviziteru, dekorateru, odgajatelju, učitelju, predavaču, uredniku)
Zvonimiru Balogu. Upravo njegove
Četiri čudesne nezgode (u režiji
Jelene Sitar) novi su premijerni naslov
Dječjega kazališta Branka Mihaljevića, kao rijetko kada
oduševljenoj publici svih uzrasta predstavljenoj 27. travnja.
Kazalištarci, pak, pišu da se u predstavi radi o krušci kojoj izraste šešir, čovjeku koji se toliko smanjio da ga crv pojede, ljepljivom gospodinu koji se zbog smole zaposli kao muholovac i o tako visokom tonu kojega nitko ne može otpjevati.
Iz opsežnog opusa kanonskog dječjeg pisca odabrali su četiri priče (
Škrtac Tac, Visoki ton, Čovjek koji je imao smolu i Neću) u kojima je prikazana Balogova „
nonsensna gramatika i stilistika“. Junaci predstave – koja apsolutno nije ni crna ni turobna ni siva - čudni su i čudesni i čudnovati istodobno.
Kako je davno zapisala američka književnica francuskog podrijetla
Anaïs Nin, stvari (i svijet) oko sebe ne vidimo onakvima kakve jesu, nego kakvi smo mi. Tako je tu večer ovu predstavu (odnosi se to i na tekstove
Zvonimira Baloga uopće – koji su često zanimljivi zbog autorove
sposobnosti da kombinira duboke i precizna analize društva s jasnim i pristupačnim pisanjem) – svatko doživio na svoj način, iščitavajući neki od brojnih slojeva britkoga teksta, koji su glumci s lakoćom uspjeli prenijeti.
Ono zbog čega je Zvonimir Balog desetljećima
omiljen i djeci i odraslima (čitateljima/gledateljima različitih profila i interesa), a i nepresušna i neiscrpna inspiracija kazališnim djelatnicima (za DKO je na scenu
Ja magarac, u sklopu OLJK-a 2016. režirao
Dražen Ferenčina) je zato što uspijeva važne teme i ideje razotkriti tako da su intrigantne neovisno o tom kad su napisane, a kada čitane i interpretirane.
Ptice na grani znaju da djeca vole jasno
napisane knjige, primjerene njihovoj dobi, knjige koje imaju
dinamičnu i uzbudljivu radnju koja ih drži zainteresiranima od početka do kraja. Teme koje prolaze su
prijateljstvo, obitelj, samopouzdanje, prihvaćanje drugih i sl., a moralne lekcije nisu nametljive, nego uravnotežene i fluidno prirodne, pristupačne. S dobro razvijenim likovima djeca se mogu poistovjetiti i/ili ih barem razumjeti (poput
Mary Poppins, Dahlove Matilde ili Mačka u čizmama). Ključno je da im je iskustvo dolaska u kazalište pozitivno i zabavno. Subota u Dječjem kazalištu definitivno je bila takva.
Današnja djeca imaju raznolike
interese i preferencije, pa je teško generalizirati što bi točno željeli gledati u kazalištu. Definitivno su to predstave koje sadrže elemente pustolovine, fantastike ili čak znanstvene fantastike, pa u obzir dolaze i adaptacije popularnih knjiga ili originalnih priča. Obožavaju smiješne likove (svaka od četiri Balogove priče ih ima), komične zaplete i šaljive dijaloge.
Sve to imala je na umu autorska ekipa, predvođena redateljicom Jelenom Sitar. Stoga su i predstavu zamislili i ostvarili kao onu koja publici omogućuje interakciju s likovima. Glumački je trojac –
Gordan Marijanović, Tena Milić Ljubić i Grgur Grgić – tako bio uigran, da se doimalo kao da su sve odradili sami, bez pretjeranih redateljičinih inputa i intervencija. No, svi znamo da kazališni svijet, ipak, ne funkcionira tako, da proces mora imati jednu osobu s jasnom vizijom, autoritetom, koja usmjerava, korigira, motivira, vodi.
S obzirom na to da su djeca
orijentirana i na
vizualnost, predstava ima atraktivnu scenografiju, kostime i lutkarske elemente zahvaljujući kojima pažnja publike nije popuštala. Sa sigurnošću mogu reći da su mnogi bili oduševljeni.
Jelena Sitar je lutkarica (pa i pionirka lutkarske terapije u Sloveniji!),
kamišibajkarica, pedagoginja i publicistica, dramaturginja, s više od 60 lutkarskih predstava u profesionalnim i alternativnim kazalištima u Sloveniji i inozemstvu, a tu su i brojne nagrade. Ova autorica brojnih knjiga temeljenih na živom scenskom iskustvu, u Dječjem je kazalištu Branka Mihaljevića 2019. režirala predstavu
Pliva patka preko Drave, koja je dobila niz nagrada.
Likovno oblikovanje (scenografija, lutke i kostimi) rad su
Igora Cvetka prema ilustracijama Zvonimira Baloga. Ovaj magistar etnomuzikologije, publicist, ilustrator, lutkar i kamišibajkar, koji se lutkarstvom profesionalno bavi pune
42 godine, u Dječjem je kazalištu scensku glazbu i likovnost potpisao i u već spomenutoj predstavi
Pliva patka preko Drave, za što je na festivalu
InPut dobio nagradu stručnog žirija.
Svaki elemenat za koji je bio zadužen, pažljivo je osmišljen i usklađen s cjelokupnim konceptom predstave, a sve da bi iskustvo gledatelja bilo što potpunije i izazovnije. U suradnji s autoricom glazbe
Uršom Cvetko (koja je glazbenu naobrazbu stjecala u Ljubljani, Grazu i Firenci) te sve uz podršku
Igora Eleka (oblikovatelja svjetla), ono što su postigli – vrlo je kohezivan i efektan vizualni izraz.
Biti
svestran glumac znači imati sposobnost prilagodbe različitim ulogama, žanrovima i stilovima glume. To uključuje i sposobnost izražavanja širokog spektra emocija, transformiranja u različite likove i snalaziti se u različitim scenarijima. Sve je to ponovno pokazao maestralni
Gordan Marijanović, koji je iznimnom energijom i angažiranošću, zaraznim entuzijazmom bez problema svaki svoj lik učinio živopisnim i energičnim, autentičnim i uvjerljivim. Problem nisu ni ekstremne scenske vratolomije, zavidno pjevačko umijeće – ukratko:
svestranost.
Tena Milić Ljubić bila je medij za interakciju s publikom, što je odradila glatko u svakoj situaciji, pridonoseći uživanju publike u predstavi, koje ionako nije bilo upitno ni trenutka. I ona je pokazala maštovitost, razigranost, inovativnost pa ako treba i hirovitost u izvedbi svojih likova/uloga. Da ju rese glumačke vještine, znamo, no ovaj je puta pokazala i izvanserijsko pjevačko umijeće. Veselimo se novim projektima u kojima će i to još više doći do izražaja.
Novopriključeni
Grgur Grgić (pamtimo ga, između ostaloga, i po predstavi Majkemi
Stjepka Galovića Kandžije) nije prošao nezamijećeno. Svoje je likove utjelovio jasno i uvjerljivo, perceptivno, maštovito i kreativno. Iako ansambl Dječjeg kazališta nema problem s pomlađivanjem, svježa energija uvijek donese neke nove vjetrove. Grguru Grgiću ne manjka talenta, vještine i scenske iskrenosti. Nadamo se da ćemo ga češće gledati na osječkim pozornicama.
Uz posljednji takt i ton, nakon nešto više od 35 minuta, munjevito vam prođe glavom:
Zašto je već gotovo?
Toliko je bilo dobro da prvo poželite da potraje barem još jednu priču, a onda, uz zadovoljni smiješak, ipak shvatite da je najvažnije imati mjeru. A ova predstava ima baš to: dobru mjeru svega!
Tekst: Narcisa Vekić
Foto: Dubravka i Robert Petrić
Nebitno
