|
Redakcija 031
Ukupno postova: 68072 Spol:  Nebitno 
|
 Na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti Filip je Šovagović studirao glumu te filmsku i TV-režiju. U glumačkom ansamblu GDK-a Gavella, 58-godišnji je Filip od 1995. Malo koji projekt prođe bez njegova sudjelovanja, a najnoviji – koprodukcija s HNK-om u Osijeku – drama je koju je napisao njegov otac Fabijan – Sokol ga nije volio. Premijera je večeras, u 20 sati.
Zašto se čekalo toliko da dramu postavite na scenu? Sumnjam da nije bilo zanimanja.
- Ne znam što se događalo s tekstom tih 40 godina. Branko Schmidt je 1988. završio film, koji smo snimali tri godine. Prvo smo snimali ljeti pa smo čekali zimu.
Kad to nije bila skupa hollywoodska produkcija pa da si „proizvedete“ vremenske prilike po želji.
- Nije se to moglo pa smo čekali zimu. Sjećam se da je bila nezgoda na setu, konj je nagazio na kameru pa je snimanje opet odgođeno, u međuvremenu je okopnio snijeg, no srećom je opet pao u travnju. Davno je to bilo, možda mi se ponešto i pobrkalo. Uglavnom, znam da je od početka snimanja do kraja montiranja prošlo tri godine.
I danas, kada se snima s enormnim budžetima, dogodi se da to oko filma potraje godinama.
- Da, istina. Hoću reći da je tekst bio aktivan sedam-osam godina, ali ono što ga je poslije snašlo, uvijek se događa s tekstovima.
Nevjerojatno mi je da nijedno kazalište nije pokazalo zanimanje za postaviti ga. Ili je posrijedi bilo nešto drugo, treće?! Je li bilo upita?
- Ne znam to objasniti. Koliko ja znam, nije bilo upita.
Ako je tako, onda večerašnja osječka premijera ima dodatnu težinu i važnost, činjenica da ste se vi i sestra Anja odvažili oživjeti očevu ostavštinu. Kako je uopće došlo do osječko-zagrebačke koprodukcije, od koga je stigla inicijativa?
- Produkcija je vrlo velika, na sceni je 23 glumaca. Ne bih htio zvučati pretenciozno, ali to je ozbiljan posao koji zahtijeva snagu, energiju, koncentraciju na duže razdoblje. Dosta se toga mora unaprijed pripremiti.
Znači li to da HNK u Osijeku i GDK Gavella imaju sve te resurse potrebne da se iznese ovaj projekt?
- To je pomalo paradoksalno, da se desetljećima nije događalo ništa, a onda toliko toga odjednom. Sjećam se kada je Dražen Ferenčina dolazio u Gavellu i govorio da želi postaviti Sokola. Znali smo da moramo dobro o tom promisliti. Onda je ideja stigla iz HNK u Osijeku, od intendanta Vladimira Hama i tadašnjeg ravnatelja Drame, Miroslava Čabraje. Koprodukcija je zahtjevna za sve i ma koliko bili spremni, ne možete znati što će se događati.
Gavella ima dvostruko brojniji ansambl. Niste se upuštali u to samostalno? Nije imala resurse?
- Imala je resurse, ali sinergija koja se dogodila s Osijekom, na metaforičkoj razini, jer je to grad iz kojega je moj otac došao. Činilo mi se to kao sretna ideja i da je imalo smisla čekati da se ovo dogodi.
Očev komad u rukama njegove djece je dar blagoslov ili prokletstvo, olakšavajuća ili otežavajuća okolnost i za vas dvoje i sve u timu? Daje li vama dvoma ipak neki prostor slobodnije interpretacije, odrješenije ruke, u odnosu na druge kojima bi se moglo više toga prigovoriti, zamjeriti?
- Postoji izreka među kazalištarcima da je najbolji pisac – mrtav pisac. Surova je to istina. Ipak, ako imaš minimalno poštovanje prema tekstu i ne želiš ga „dirati“, nego izvesti ga u integralnom obliku, možda je manji krimen tekst malo sabiti, reducirati, nego u njega ubacivati svoje vizije, ideje, neki drugi kontekst. Od početka smo znali da ne smijemo intervenirati u tekst svojim idejama, a bilo ih je. Znali smo jako mnogo o procesu nastajanja drame. Fokus mi je bio na klince iz predstave, jer je moj otac bio dijete kada je doživio 2. svjetski rat i htio sam predstavu postaviti iz te perspektive. Možda smo malo više pozornosti posvetili cijeloj obitelji, nego samo glavama obitelji.
U kontekstu svih projekata koje ste do sada radili, postavimo li ih piramidalno, gdje biste smjestili ovu predstavu? Uzevši u obzir da vam je to otac, a njegovo ime u kontekstu hrvatske drame i kazališta uopće ima iznimnu težinu.
- Radio sam i projekte temeljene na svojim tekstovima, no konačno sam sada shvatio da u rukama imam genijalan tekst. To je svakako olakšavajuća okolnost. Imati ovakav tekst u rukama je kao da imate tri asa, a četvrti će vam možda stići u talonu. Zapravo je već tamo. Ne smijemo sad zeznuti projekt.
Kada pogledate unatrag, od prve ideje do nekoliko sati uoči premijere, koliko je bilo odstupanja od vizije, improvizacija, prilagodbi?
- Puno je improvizacija, ali u tekstu je to vrlo lako kada vidiš što rečenica u kontekstu komada znači, na što se odnosi. Problem dramaturgije je kada želiš publici objasniti o čemu se radi pa koristiš mogućnosti plasiranja informacija, operiranih od emocija. Ako gledatelj želi doživjeti nešto lijepo ili katarzično ili mu je u životu preveselo pa želi u kazalištu doživjeti nešto tužno, kompleksno, i shvatiš da ta rečenica pruža i neku sliku onda je vrlo lako improvizirati. Je li to improvizacija ili rekontekstualiziranje, to ne znam, ali dobar tekst pruža stvarno velike mogućnosti.
Za svaki se tekst koji se postavlja kaže da je aktualan. Rekla bih da je i sumanuto birati neki koji nije. Koliko je to floskula u ovom trenutku?
- U svakom dosadašnjem intervjuu na ovu temu pitali su me što ovaj tekst znači i što znači danas. To je floskula, ali to ljude intrigira, htjeli bi gledati predstavu koja nešto znači. S druge se strane pitamo: zašto gledamo bajke, povijesne filmove? Što nam, realno gledano, danas znači neki povijesni film? Zašto čitate knjige o Troji? Što mi možemo iz toga naučiti? Ako mislite da se povijest ponavlja, sve će vam biti jasno. E, sad, ponavlja li se ili ne, ne znam odgovor na to. Činjenica je da kritika prije osvrta na predstavu izrađuje elaborat o tom što nam danas što znači. No, ja sam u nekom sustavu memorija. U selu u kojem se događa radnja drame prije 70 je godina bilo 150 domaćinstava koje se bavilo poljoprivredom i stočarstvom, živjelo je od toga. Danas ne da nema konja, nego nema ni svinja, možda pilići. Moglo bi se reći da je ovo čak i bajka. Ljudi za sto godina možda ne će ni znati da su se seljaci bavili poljoprivredom i uzgajali stoku. Valjda ćemo jesti i piti tablete!
Tekst: Narsica Vekić/HNK u Osijeku
Foto: Kristijan Cimer/HNK u Osijeku |
|
|
|
