Stručno vodstvo izložbe 29. Slavonski biennale: Institut nevidljivog – prostori percepcije, održat će se u
utorak, 17. prosinca 2024., u
18 sati na lokaciju Fakultetska 7 u galeriju Waldinger. Kustosica izložbe je
Valentina Radoš, muzejska savjetnica.
Slavonski biennale je skupna, žirirana izložba na kojoj se predstavlja suvremena vizualna umjetnost po izboru Ocjenjivačkog suda u sastavu: Janka Vukmir, predsjednica, Ana Knifer, Matej Knežević, Dalibor Prančević Valentina Radoš, kustosica izložbe naslovljena INSTITUT NEVIDLJIVOG – prostori percepcije. Za 29. izdanje slavonskog biennalea, Ocjenjivački sud odabrao je radove 46 autora i autorica te umjetničkih suradnja koji će na ovogodišnjoj izložbi, iz ukupno 228 rada pristiglih na natječaj iz više od 30 država svijeta, izlagati.
Imena odabranih autora/ica i autorskih suradnja su: Marija Ančić, Dino Bićanić, Pasko Burđelez, Eric del Castillo, Tanja Dabo, Tin Dožić, Igor Eškinja, Tina Gverović i Ben Cain, Ivan Gundić, Hrvoje Hiršl, Ana Hušman, Nikica Jurković, Anas Kahal, Mihael Klanjčić, Beáta Kolbašovská, Božena Končić Badurina, Alem Korkut, Jelena Kovačević, Zlatko Kozina, Radovan Kunić, Pei-Han Lin, Ivica Malčić, Ines Matijević Cakić, Toni Meštrović, Niko Mihaljević, Kata Mijatović, Nevidljive, Vladimir Novak, Francesco Paolucci, Zoran Pavelić, Predrag Pavić, Viktor Popović, Josip Pratnemer, Marina Rajšić, Jasenko Rasol, Nenad Roban, Igor Ruf, Neli Ružić, Bojan Stojčić, Damir Sobota, Marijana Stanić, Krunoslav Stipešević, Mare Šuljak, Nataša Takač, Sunčanica Tuk te Anabel Zanze.
„Naslovom Slavonskoga biennala želimo propitati i predstaviti umjetnost kao životno i sudbinsko opredjeljenje, kojem se pristupa beskompromisno, i vrlo često bez razumijevanja okoline. Unutar naslova povezujemo također dvije činjenice koje su značajno utjecale na koncepcijski pravac 29. inačice te manifestacije: u 2024. obilježava se 100 godina od rođenja Julija Knifera upravo u Osijeku te 70 godina od osnutka Galerije (danas Muzeja) likovnih umjetnosti. Obje obljetnice čine okosnicu izložbenog koncepta: život i rad Julija Knifera kao primjer beskompromisnoga i dalekovidnoga umjetničkog ustrajanja, dok je naglasak na muzejski jubilej prilika da se komentira uloga baštinskih i izlagačkih ustanova te njihov perpetuirajući učinak na (ne)shvaćanje (suvremene) umjetnosti. Kao kustosi postavljamo si pitanje kako postaviti izložbu čija je tema nevidljivo, i najčešće neshvaćeno, umjetničko htijenje, u Muzeju koji kao bastion kulture u svojoj jubilarnoj godini i sam postaje nevidljiv, tj. zatvoren zbog rekonstrukcije fizičkoga izložbenog prostora? Također postavljamo pitanje umjetnicima o istinskoj prirodi njihova rada – kako činiti vidljivim ono što je nevidljivo, neopipljivo, nedodirljivo… Naslov izložbe, Institut nedvidljivog, promovira ideju kao takvu i zanimaju nas umjetnička nastojanja za koje nije nužno da im odmah pronalazimo ili vidimo fizički obris. Podnaslov izložbe, prostori percepcije, odnosi se upravo na tu kategoriju bivanja: ponekad latentni, ali ništa manje potentni, prostori umjetnikova duha. Kustoska ideja nošena je snagom uvjerenja da upravo u tom prostoru počiva snaga umjetničkog htijenja.
Pozivni tekst za natječaj iznjedrio je respektabilan broj tuzemnih i međunarodnih prijava među kojima je prosudbeno povjerenstvo izabralo 46 radova raspoređenih u tri izložbena prostora i na nekoliko javnih gradskih lokacija. Unutar postava izložbe isprepleću se radovi od kojih svaki na sebi svojstven način korespondira s našim pozivom – i progovara o samoj biti umjetničkog nastojanja u prvom licu jednine. Kao što svaka skupna izložba govori svojim jezikom koji može spojiti nespojivo, a u isto vrijeme okupiti slično i isto, Slavonski se biennale vidi kao mjesto kolektivnog zagovaranja autorskog htijenja, znanja i slobode. Usprkos svijetu i vremenima koji najavljuju sve samo ne dolazak novog „zlatnog doba“, želimo stvoriti siguran prostor koji u sebi nosi duh umjetnika – gostoljubiv i postojan – neovisno o svojoj pojavnosti. Ili riječima predsjednice ovogodišnjeg žirija Janke Vukmir: Možda je baš Osijek u ovom povijesnom momentu u kojem je povećanim koracima krenuo u svoj novi razvoj pravo mjesto za osvrtanje na nevidljivo, ali samo ako uvaži da se njegov razvoj odvija unutar Slavonije koja doslovno blijedi u svojoj fizičkoj pojavnosti. Možda Osijek na putu svojeg osnaženja može anticipirati nužnu uzajamnu solidarnost, povjerenje i razumijevanje, ne samo prema svojoj najbližoj okolini već i daleko preko njezinih granica, a Slavonski biennale već je dugo međunarodna izložba. Možda ništa od ekonomske mjerljivosti ne može pomoći politici ako se ona ne osvrne prema nemjerljivoj vrijednosti poetike. Možda se kotač – sve ima cijenu, ali ništa nema vrijednost – ipak konačno okrene, makar nakratko, dok traje ova izložba koja osvjetljava što je nevidljivo. Odgovorima koje su nam umjetnici ponudili u natječaju za 29. slavonski biennale želimo potvrditi ideju umjetničke autonomije često nevidljivih obrisa, ali zato vječnog trajanja, o umjetnosti kao društvenoj i osobnoj potrebi koja nam je povjerena na čuvanje, vrednovanje i na tumačenje. I to je što u ovoj izložbi želimo istaknuti – umjetnost kao život.“ Valentina Radoš.
„Ponuđena tema 29. slavonskog biennala u Osijeku 2024. godine naslovljena je Institut nevidljivog, a izranja iz asocijacija na dvokomponentnog označitelja trenutačne osječke kulturne, točnije likovne situacije.
S jedne strane argumenta nevidljivosti stoji proslava 100. godišnjice rođenja daleko najpoznatijeg osječkog umjetnika, Julija Knifera (1924. – 2004.). Nakon što je ubrzo poslije Drugoga svjetskog rata s obitelji napustio Osijek, nije ga u kasnijim godinama često pohodio niti je za života u Osijeku često izlagao. No, ne govorim o međusobnoj nevidljivosti Knifera i Osijeka, već o onome što je u Kniferovu djelu iza perpetuiranih znakova meandara ostalo nevidljivo, onome što je ostalo iza njihove fizičke izvedbe, onome što je sadržano u mislima uslojenim iza meandara, mislima koje su sadržane u procesu rada kao aktivnom nositelju značenja djela, a to je prije svega ideja, izvan svog fizičkog ili vizualnog postojanja.
U svojim Banalnim dnevnicima (u malom segmentu dosad pročitanih dnevnika) Knifer fizičku nevidljivost ne spominje. Kada spominje vidljivost, što nije često, ona je gotovo redovito u sintagmi „jedva vidljivo“ i odnosi se na fizički vidljiv napredak u radu, u izradi crteža, na vidljivost umjetničkog djelovanja. Referirajući se na vlastitu svijest o tome da je posao koji radi – bavi se slikarstvom – apsurdan, smatra da taj apsurd mora pretvoriti u izvjesnu realnost, da ga mora materijalizirati i vizualizirati. I tako apsurd postaje fizički objekt, vidljiv, dakako.
Kako bez javnosti nema umjetnosti, taj fizički objekt morao je naći put do svojeg mjesta na kojemu će na putu do izložbe javnosti moći ponuditi kontingent svojih mogućih značenja, zamisli i misli, ideja. Jer meandar je prije svega ideja.
Kako bi djelo doprlo do javnosti, konvencija uglavnom nalaže da ga izloži neki kvalificirani ili verificirani institut, institut galerije ili muzeja, javnog prostora, ili što je već djelu prikladno. Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku, od 1968. godine utemeljitelj i organizator Slavonskog biennala, trenutačno nije u svojoj punoj funkciji jer su mu prostori zatvoreni zbog obnove, pa se izložba 29. slavonskog biennala održava u prostorima koji su mu privremeno u Osijeku na raspolaganju. Zajedno s drugim hrvatskim muzejima koji su zatvoreni zbog energetske obnove, ili obnova druge vrste, i svim zagrebačkim muzejima i galerijama koji su zatvoreni zbog poslije-potresne rekonstrukcijske obnove, likovno je područje istodobno palo u zonu „jedva vidljivog“ kulturnog sektora. Tako s druge strane argumenta nevidljivosti stoje upravo mehanizmi predstavljanja djela.
O tome u hrvatskoj povijesti umjetnosti govori djelo Gorana Trbuljaka u kojem on sebi svojstvenim postupkom afirmira ulogu institucije koja priređuje izložbe kao nadređenu sadržaju djela koja predstavlja. Činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onog što će biti pokazano. Dakle, institut institucijske vidljivosti djela hijerarhijski je supraponiran sadržaju pokazanog djela, koji može ostati nevidljiv. Ta sakrilegijalna, blasfemična misao pretvorena u fizičko djelo, grafički rad, plakat, otkrivač je apsurda. Opet jedna materijalizacija apsurda.
Nevidljivosti je u umjetnosti nebrojeno mnogo. Mislim da i nije presudno ovdje ih opisivati ili nabrajati. Umjetnost je oduvijek, među ostalim, vizualizirala nevidljivo, od religijskih slika koje su vizualizirale zamišljenu predodžbu do novomedijskih aktivnostii aktivizama, od likovnosti do književnosti, i tako uzduž i poprijeko umjetničkih disciplina. Crtalićev Nevidljivi Sisak, Kipkeova Nevidljiva skulptura, Nevidljivi prostori Ivane Pipal, jednostavno Nevidljivo Vande Kreutz ili Invisibile Anta Jerkovića; od izložbe Nevidljivo koje nas okružuje Kontejnerovog Touch Me Festivala ili Strukture nevidljivog kustosice Martine Kramer, glasovite izložbe Invisible – Art about the Unseen 1957 – 2012 Ralpha Rogoffa u londonskoj Hayward Gallery, sve su umjetnička djela ili izložbe koje nevidljivost nose u naslovu. One druge izlažu (ne)vidljivost pogledu preko praznina, poput Kožarićevih odljeva unutrašnjosti glava članova Gorgone, Maračićevih Ispražnjenih okvira – Iščezlih sadržaja, Stilinovićevih
Nebitno
