Verdijeva Traviata jedno je od
najpoznatijih i najizvođenijih opernih djela svih vremena, a svaka nova izvedba donosi priliku za svježu interpretaciju i umjetničku nadogradnju. Ova
emotivna priča o ljubavi, žrtvi i društvenim predrasudama iznova osvaja srca publike diljem svijeta. No, iza svakog uspješnog izvođenja stoji predan rad dirigenta, koji orkestru i pjevačima daje jedinstven pečat i oblikuje zvučnu sliku opere.
Upravo zato razgovaramo s dirigentom nove produkcije HNK-a u Osijeku,
Krešimirom Batinićem – čija je premijera
večeras, 28. ožujka, u 20 sati - koji nam otkriva kako pristupa Verdijevoj partituri, koje su najveće izazove donijele pripreme i što ovu izvedbu Traviate čini posebnom.
Ova je opera prepuna emocija i dinamičnih kontrasta. Usto, neobično ste vezani uz nju.
-
Traviata je prva opera u mom životu koju sam gledao i to upravo u našem HNK-u u Osijeku. Zanimljivo je da se, iako sam tada imao 10-ak godina, vrlo jasno sjećam nekih scena i detalja. I, eto, 30-ak godina kasnije imam priliku i čast ravnati novom produkcijom Traviate upravo tamo gdje sam ju prvi put vidio i doživio. Verdijeva Traviata me pratila i kroz studij, kada sam prvo s maestrom Miroslavom Homenom prolazio i studirao sve recitative (i tako učio pratiti pjevače) pa do studiranja cijele opere s maestrom Vjekoslavom Šutejem.
Traviata ima vrlo precizne zahtjeve tempa, posebno u scenama poput Sempre libera ili završne smrti Violette. Kako pristupate tempima i agogici u ovoj operi?
-
Svaka partitura je izazov za dirigenta. Partitura Traviate izazovnija tim više jer je prepuna "hitova" koje publika jednostavno voli i obožava. Od napitnice, preko Violetine Sempre libera, Germontovoe arije Di Provenza..., do finala u drugom činu, jednoga od najljepših ansambl brojeva u opernoj literaturi...
Pretpostavljam da je bitno balansirati između orkestra i solista?
-
Da, vrlo je bitno stvoriti dobar odnos između solista i velikog orkestra koji ih prati. I pokušati s orkestrom dočarati svu silu emocija kojih je ova opera prepuna. U Traviati orkestar nije samo pratnja pjevačima, orkestar je aktivan sudionik u interpretaciji dramske radnje i osjećaja likova. Orkestar podržava emocionalnu dinamiku, pojačavajući dramatske trenutke ili stvarajući atmosferu.
Kada se postavljaju na scenu djela stara nekoliko desetaka godina ili čak i stoljeća, uvijek se pitamo koliko su aktualna, svevremena, kako komuniciraju s današnjom publikom.
-
Verdi je kroz orkestar sjajno dočarao sva emotivna stanja svih aktera u priči - od života punog prvog čina, preko Violetine zrelosti i ogromne snage i ljubavi u drugom činu, do teške boli na samom kraju, ali od samog početka prisutna je Violetina smrt - nakon Sempre libera Violetine dionice odlaze u niži registar. Mnogo je tih pojedinosti u ovoj operi da možemo reći da je "suvremena". U izričaju ona odgovara vremenu svog nastanka, ali moderna je u svojoj koncepciji i dramaturgiji.
Postoji li neki dio partiture koji smatrate posebno izazovnim za dirigiranje i zašto?
-
Traviata je prije svega komorna opera, orkestar se temelji na drvenim puhačima i gudačima s rijetkim intervencijama limenih puhača, osobito rogova koji su most između drvenih i limenih puhača. Sve su to izazovi koje dirigent treba pomiriti sa svima uključenima u proces. Proživjeti svaku interpretaciju i dovesti ju do kraja.
Što vas je najviše iznenadilo tijekom rada na partituri Traviate, unatoč dugogodišnjoj pripremi i poznavanju ovog djela?
-
Rad na Traviati donio mi je mnogo izazova kao ni jedna predstava do sada. Baš zato što je puna snažnih emocija, vrlo realistična u svakom segmentu. Iako sam se za ovaj trenutak spremao dugo godina i želja je bila ogromna dirigirati Traviatu - još uvijek sam u radu pronalazio situacije i mjesta u partituri koja su mi bila "nova".
Tekst: Narcisa Vekić /HNK u Osijeku
Foto: Marina Vojnović
Nebitno
