Dugo sam bila uvjerena da inteligencija dolazi iz glave...mentalna karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i korištenja apstraktnih pojmova, i korištenja znanja za snalaženje u okolini. Onda se lijepo snađeš, ćopiš nekog levata i slomiš ga u korist onog što ti paše ili sa par "apstraktnih" pojmova dođeš do konkretnih rezultata ili se snađeš preko tate, strica…whatever…
S tom definicijom ispalo je da je većina ljudi inteligentno, jer ispunjavaju bar dvije od navedenih odrednica ove definicije…Ako ništa drugo bar imaju glavu.
Jebate…a glupih na kamare….i uspijevaju…
Teoretičari se slažu da je inteligencija potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost. Čak je dokazano da je inteligencija kombinacija urođenih karakteristika živčanog sustava i razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i učenjem...bla, bla, bla…
Neš ti…uzmeš lijepo test inteligencije, izmjeriš kvocijent inteligencije – IQ (iako nesavršeno) i na taj način ti je determiniran uspjeh osobe u određenom društvu...
…Ma da ne bi.
Mehanizmi pretvaranja intelektualne sposobnosti u društveni uspjeh više su zagarantirani povećim sisama ili raširenim nogama nego onim što imaš u glavi.
Ima hrpa ljudi koji usprkos akademskom statusu još uvijek sjede na zavodskim listama za zapošljavanje, jer im se bad raskopčati, jer nemaju tatu na položaju ili nemaju love da si kupe radno mjesto.
Stari Egipćani vjerovali su da je
SRCE središte inteligencije, a ne samo emocija. Kak su ti Egipćani bili mrak. Baš mi se to sviđa, ako ništa drugo, ono bar za utjehu.
Vađenje kompletnog mozga tijekom mumifikacije pokazuje koliko je mozak bio malo važan za njih. Kad se sjetim koliko ih ima glavu, sklonija sam povjerovati u mudrost starih Egipćana…
U srcu je ono što imamo ili nemamo, a ne u glavi.