Danas se u našim srcima pjevom iskreno rascvjetavaju osjećaji. Nekako bolje razumijemo noć i dan, pa lebdimo s dušom iznad zamišljenog. Danas smo zagrljaji ispleteni mirnoćom ovih blagdanskih dana. Duša nam je ispunjena istinskim riječima dobrote. Svaka je riječ posebna i istovremeno poput jezera smirena. Uvijek moćne i žive kao sjaj rose, kao potok mlade, danas otkrivaju jedan veliki osmjeh u nama. Njihov je zvuk plodan, snažan poput slapa i poput leda čvrst. Te naše riječi su želja i odraz naše ljubavi prema najdražima, prijateljima, znancima i tebi, voljeni grade. Nije važno nudimo li ih iz kristalne čaše ili skupljenih dlanova. One napajaju naše živote.
Danas zvijezde nastaju u našem zagrljaju. Donose prve mirise nadolazeće godine. Klizimo kao iskričavo svjetlo tvojim ulicama i dok Drava tiho odgaja svoje valove, u tek naslućenoj zimi nudimo toplinu riječi. S velikim oduševljenjem promatramo kako ljubav obavija mjesta sa kojih se pružaju tvoji obrisi. Posebno su dragocjeni, jer dostižu nepoznate daljine.
Kada si započinjao svoje prvo disanje, kada si rođen u drhtajima plave dubine svemira, svojim si buđenjem izazvao prvi osmjeh u kapima rose. Iznenadio prve obrise jutra i ono se preko cijelog horizonta razvuklo u tanku nit blještavila. Počeo si ga upijati i preplavila te snaga njegovih kapi. Nisi se odmah snašao i veličanstveno zlato sunca te zavelo. Podiglo te nezamislivim visinama i ponudilo svoju ljepotu. Zvijezde su stvarale potpuno nove tvoje oblike. Osjećao si njihove mirise i nizao ih u svoje odrastanje. Sve si u sebe unosio i postao nepregledan i sjajan.
I mi smo te oduvijek sa svojim riječima slijedili. U početku iskonskim i neprepoznatljivim, glasno razbacanim i krhkim. Iz nas su izlazile u naletima i bez reda. Nismo razumjeli što žele, samo smo ih ispuštali. Ali one su znale, one su nas najavile. Jedan njihov dio je bio namijenjen tebi i ti si postajao dio nas.
Riječi. Prve i slabe. Nježne i mirisne. S njima smo se, moj grade, davno opipali. S njima si i ti prohodao u nama. S nama disao i odrastao.
Riječi, mlade i razigrane. Svježe i raznobojne. S njima smo u tebi progledali i zavoljeli te. Slijedili, ali ponekad i zanemarivali.
Riječi, zrele i oprezne. Tople i razumne. Osjećajne riječi u kojima jesmo. Pokatkad teške i bolne. Riječi koje živimo i u kojima se razumijemo.
Riječi koje stižu i s kojima dolazimo. Odmjerene i smirene. Tihe i iskusne. Riječi s kojima ćemo, i u koje ćemo otići. Vječne riječi. Drhtaji plave dubine svemira u dahu rose.
Poklanjam ti svoje riječi kao zagrljaje svoga srca. U njima možeš osjetiti moj zanos i moju radost. Neke si već prepoznao. Poneku i osjetio. U nekoj pronašao sebe ili dio svog svijeta. Moj su svijet i kada god si ih prihvatio, znao sam da sam dobrodošao.
Tebi i svima koji su u tebi i s kojima si najljepši grad na svijetu, želim čestit Božić.
Tekst: Zal Kopp