Koncertni ciklus grada nastavlja se
trodnevnim međunarodnim festivalom pod nazivom
"Dani baroka u Osijeku". Ta će se manifestacija održati
od 26. do 28. rujna 2007. godine u
Župnoj crkvi Sv. Mihaela u Tvrđi.
Gradsko poglavarstvo Osijeka i
Kulturni centar Osijek daruju ljubitelje glazbe
slobodnim ulazom na sva tri koncerta. Svi koncerti počinju
u 20:30 sati.
Raspored...
Srijeda, 26. rujna 2007. u 20:30 sati
Izvođač:
Ensemble Européen William Byrd (Francuska)
Dirigent:
Graham O'Reilly
Program:
Palestrina
Četvrtak, 27. rujna 2007. u 20:30 sati
Izvođač:
Višnja Mažuran, čembalo (Hrvatska)
Program:
Večer D. Scarlattija (250. godišnjica smrti), 100 Scarlattijevih sonata u 5 koncerata, „Ogrlica od bisera“
Petak, 28. rujna 2007. u 20:30 sati
Izvođač:
Cappella Istropolitana (Slovačka)
Umjetničko vodstvo:
Robert Mareček
Program:
G. B. Samartini, T. Albinoni, G. F. Händel, A. Ivančić, I. Pleyel
Organizator je
Kulturni centar Osijek, pokrovitelj
Gradsko poglavarstvo Osijeka, a partner
Varaždinske barokne večeri.
Više o programu...
Ensemble Européen William Byrd (Francuska); Dirigent: Graham O'Reilly
Već petnaest godina izvodi Ensemble européen William Byrd renesansnu i baroknu vokalnu glazbu s posebnim naglaskom na 17. stoljeće. Dok je u visokoj renesansi dominirala flamanska škola, u kasnom baroku talijanska, u settecentu je svaka zemlja imala svoj stil, svaka je išla svojim putom, prema vlastitoj brzini, prema novom baroknom svijetu. Ensemble européen William Byrd bira takve programe u kojima nastoji osvijetliti te razlike tražeći majstorska djela iz onih zemalja koje ne pripadaju glavnoj struji (Engleska, Češka, Portugal, Mexico) i nastojeći ih dovesti u kontekst sa središnjom tradicijom Italije, Francuske i Njemačke. Interpretacije se osnivaju na pažljivim muzikološkim istraživanjima ravnatelja ansambla Grahama O'Reillya. Jedno od uvjerenja do kojih je on došao je da je gotovo sva glazba skladana između 1450. i 1750. godine bila namijenjena solističkim glasovima a ne zborovima kako ih mi danas shvaćamo. Zbog toga ansambl isključivo izvodi sa solo glasovima. To ima nekoliko prednosti za slušatelje. Kao prvo, kontrapunktska je struktura jasnija jer svaki glas nema samo svoju vlastitu tesituru nego i osobitu boju, te kao drugo, svaki glas ima svoju osobnost i izraženi je osjećaj mnogo intenzivniji. Tim se pjevačima dodaju instrumentalisti kada to zahtijevaju djela na programu i tada se odabire najbolje europske glazbenike. Ansambl tako nudi široki raspon koncerata, jednako po broju izvođača kao i prema stilu glazbe. Ansambl nastupa na svim značajnim festivalima u Francuskoj i u inozemstvu a podržavaju ga ugledne francuske institucije DRAC Île de France, Opći savjet Val d'Oise Spedidam i AFAA. Član je Federacije specijaliziranih vokalnih i instrumentalnih ansambala.
Giovanni Pierluigi da Palestrina (1525.-1594.) je bio najznačajniji skladatelj u Rimu 16. stoljeća, jednako u pogledu broja ostvarenih djela (104 mise, 375 moteta, 35 Magnificata, 65 himni, više od 140 madrigala i dr.), kao i u pogledu njihove kakvoće i utjecaja. Njegovo glavno postignuće bila je asimilacija bogato razvijenih polifonih tehnika njegovih flamanskih i francuskih prethodnika te ustanovljivanje njihova profinjenog načina izražaja. Taj stil, stile Palestrina, još se uvijek podučava kao osnovna tehnika kontrapunkta.
Sva su njegova sakralna djela pisana u službi Rimokatoličke crkve, koja se tada nalazila u središtu protureformacije. Bila su namijenjena za ukrašavanje i produbljivanje vjerskog iskustva koje su sadržavali različiti obredi. Ali, postoji jedna knjiga moteta koja nije bila pisana za te svrhe. Četvrta knjiga iz 1583. godine u potpunosti je posvećena Pjesmi nad pjesmama, Canticum Canticorum, nizu strastvenih ljubavnih pjesama koje se ponekad pripisuju kralju Salomonu. Njihovo mjesto među sakralnim djelima jednako židovskog kao i kršćanskog kanona često je postavljalo probleme – uzeto kao simbol odnosa Boga prema njegovom izbranom narodu, ili kao idealni odnos između kršćanina i njegove crkve, ili kao odnos prema Djevici Mariji. Posebni su problemi bili postavljani u 16. stoljeću – Luis de Léon se našao u teškoćama s inkvizicijom kada je te pjesme 1561. godine preveo na španjolski jezik, Sv. Terezija Avilska jednako tako kada ih je komentirala.
Niti jedan tekst u crkvenoj liturgiji nije uzet izravno iz Biblije iako se mnogi na njoj osnivaju. Tako nema mjesta u liturgiji za Palestrinin Motettorum Liber Quartus. Nadalje, nije se upućivalo na uglazbljivanje biblijskih tekstova, Crkvi je bilo važnije da ti tekstovi prođu kroz filtar doktrine i ortodoksije. Zašto ih je on onda uglazbio i objavio? U svojem predgovoru, upućenom papi Gregoru XIII., Palestrina navodi:
« Postoji previše ljubavnih pjesama brojnih autora koje nisu vrijedne kršćanske vjere i imena, koje su mnogi skladatelji napisali u slijepoj strasti ili korupciji onoga što je mladost željela uglazbiti; i koliko god hvalevrijedna njihova nadarenost, njihova su djela skandalozna osobito za uspravne i značajne osobe. I ja sam bio među njima, ali se danas toga stidim i zbog toga žalim. Ali budući da nije moguće promijeniti ono što je učinjeno, niti učiniti nepostojećim ono što postoji, odlučio sam promijeniti ono što činim. Prije sam uglazbljivao tekstove u slavu Gospodina Isusa i njegove Svete Majke, Blažene Djevice Marije, ali sada sam odabrao tekstove koji izražavaju božansku Kristovu ljubav za njegovu duhovnu braću: Salomonovu Pjesmu nad pjesmama. Za to sam upotrijebio animirajući, intenzivniji ton («aliquanto alacriore») nego što je to bilo u mojim drugim sakralnim skladbama, razumijevajući da to traži sam sadržaj. Kakav god da je moj rad, želim ga posvetiti Vašoj Svetosti, budući da ne sumnjam da ćete biti zadovoljni s namjerom i poduhvatom. A ako mi uspije zadovoljiti Vas s mojim djelom, a nadam se da će to biti slučaj, biti ću ohrabren objaviti i druga djela koja će se dopasti Vašoj Svetosti. Neka Gospodin sačuva Njegovu Svetost Grgura, vjernog i voljenog pastira njegova stada, i neka ga obdari svakom srećom. Vaš ponizni sluga Ioannes Petrus Alosius Praenestinus.»
Nemoguće je podcijeniti razmjer do kojega je objavljivanje takvoga djela značilo prekidanje s konvencijom kao i opasnost kojoj se Palestrina izlagao dajući ga u tisak. Posveta papi je bila zaštita, i sigurno je bilo teško dobiti tu mogućnost, iako se radilo o papi koji je bio njegov zaštitnik i podržavao ga. Moteti su bili najavljeni i objavljeni 1583. godine, ali su izašli tek slijedeće godine, možda zbog toga jer je trebalo čekati prihvaćanje posvete. Zašto se izlagao takvom problemu? Odgovor zacijelo leži u njegovom osobnom životu. 1570-te godine su bile vrlo teške, kuga mu je oduzela brata, dva sina i 1580. godine njegovu ženu. Čini se da je tada ozbiljno razmišljao o tome da postane svećenik. Međutim, ponovno se oženio nakon samo osam mjeseci. Da li je previše romantično pretpostaviti da ga je ponovno otkriće tjelesne ljubavi potaklo na interes za Canticum canticorum? Sigurno je da je uglazbljivanjem tih tekstova otkrio novi način skladanja, kao što govori u posveti. Mogao ih je uglazbiti kao madrigale, ali je zacijelo to smatrao neodgovarajućim za duhovne tekstove. Morali su to biti moteti, ali moteti u novom stilu. U posveti Palestrina govori o njihovom «animirajućem i intenzivnijem tonu»; i u njihovom prvom reprintu iz 1588. godine, izdavač Vincenzi ih opisuje kao glazbu koja sadrži «ljubavnu slast potpuno nove harmonije». Svi su oni ritmički kompleksniji i uzbudljiviji, harmonijski smjeliji u postupanju s disonancom i topliji. Pa ipak, to ostaju moteti u strukturi i osjećaju, s kanonskim počecima, s rijetkim korištenjem homofonije, te učenim, suptilnim varijacijama u teksturi i raspoloženju. Palestrinino postignuće je da je ostvario novu sintezu opisnih snaga madrigala i formalne jačine moteta. Odlučivši se za uglazbljivanje Pjesme nad pjesmama, nedvojbeno je to bio tehnički izazov i njegovo trijumfalno rješenje, koje ga je potsticalo da dovrši taj projekt svemu usprkos.
Motettorum Liber Quartus je ubrzo postao «best-seller», doživio je deset reprinta u idućih dvadeset godina. Time je također pokrenut ogroman val uglazbljivanja tih tekstova diljem Europe – što ne začuđuje uzme li se u obzir njihov osjećajni jezik i opća privlačnost. Jedinstvenost Palestrinine Canticum canticorum leži u njihovoj potpunoj vjernosti nečemu što je jedan pisac nazvao tekstualnom «vanjskom omotnicom» - njezino značenje – a u isto vrijeme i unutarnja tajnovitost prenošena visokom ozbiljnošću glazbe. Oko svega postoji tračak vječnosti.
(C. Graham O'Reilly - prevela dr.sc. Zdenka Weber)
Višnja Mažuran, čembalo (Hrvatska); Zašto Scarlatti i zašto 100 sonata?
Čarobnjak čembala Domenico Scarlatti, jedinstven po svome maštovitom glazbenom stilu, rođen je iste godine (1685.) kada i veliki Bach i Händel, a umro je 1757., dakle prije točno 250 godina. Eto povoda da se malo više posvetimo i raz¬mi¬šljanju o njemu i slušanju njegove glazbe.
Taj nadasve otmjeni i produhovljeni glazbenik kojemu je pripala čast da dje¬luje na portugalskom, a kasnije i španjolskom dvoru, gdje je podučavao u dobrom i li¬jepom sviranju mladu princezu Mariju Barbaru, napisao je 555 sonata za čembalo. Skladao je on i drugu vrstu glazbe, no ona je vrlo brzo pala u zaborav, dok su te oča¬ravajuće sonate ostale kao dar naraštajima glazbenika i ljubitelja glazbe sve do naših dana.
Što je to tako privlačno u tim skladbama da neprekidno izazivaju naše divlje¬nje i pobuđuju našu radoznalost?
Treba reći da je Scarlatti pisao svoje sonate bez preuzetnosti te ih je nazvao vježbama. No, iako se u njima pojavljuju mnoge tehničko-sviračke novine koje već nagovještaju pijanističku revoluciju što će ju gotovo stoljeće kasnije izazvati etide Chopina i Liszta, te su sonate znatno više od pukih vježbi kojima se rješavaju tehnički pro¬blemi. One su pravi glazbeni biseri u kojima se zrcali sve ono što je tako karakteristično za španjolsko podneblje 18. stoljeća: produhovljenost, otmjenost, odjeci i boje folklora, raskoš i unutarnja vatra španjolskog plesa koji se plesao izvan dvora. Svaka sonata mala je priča za sebe, svaka ima svoj značaj što se snažno odupire monotoniji bilo koje vrste. Njihova je melodijska, ritmička i ugođajna raznolikost upravo zatrav¬ljujuća. Nitko prije, a ni poslije, nije napisao nešto slično po stilu i invenciji.
Zašto onda poznajemo samo mali dio toga impozantnog opusa? Je li riječ o nezainteresiranosti ili o ustaljenoj praksi da se svira samo ono što je svima dobro poznato, drugim riječima popularno? Pijanisti obično sviraju po nekoliko uvijek istih sona¬ta na početku recitala, kao "za zagrijavanje", dok čembalisti izvode veći izbor, pa se tome može zahvaliti što je do slušateljstva ipak došao veći i raznolikiji dio ovoga glazbenog nasljeđa. Ipak, sve je to još uvijek premalo i ne čini niti desetinu golemog opusa.
Upravo stoga što nedovoljno poznajemo glazbu za čembalo Domenica Scarla¬ttija, pogotovo u našoj sredini koja nema ni pravu čembalističku tradiciju, odlučila sam da svojim izborom od 100 sonata pridonesem obilježavanju 250. obljetnice skladateljeve smrti, koja i u svijetu navodi glazbenike na intenzivnije iz¬vo¬đenje i snimanje njegovih sonata. Bit će to prilika za bolje upoznavanje tih "bisera za Mariju Bar¬baru", a možda će potaknuti i muzikologe da se zauzetije pozabave "feno¬menom Scar¬latti".
Višnja Mažuran, glazbenica varaždinskih korijena, školovana u Zagrebu (diplomirala u razredu Ive Mačeka) Münchenu i Innsbrucku, ostvarila je respektabilnu karijeru u domovini i inozemstvu baveći se glazbom podjednako intenzivno na solističkom, komornom i pedagoškom planu.
Nakon usavršavanja u europskoj sredini vraća se u Zagreb i dobiva stalni angažman u slavnom komornom ansamblu Zagrebački solisti (1971.) u kojem ostaje punih trideset godina. To joj dugo razdoblje donosi intenzivno bavljenje čembalom, više od 2000 zajedničkih koncerata na svih pet kontinenata u najeminentnijim svjetskim dvoranama, brojne solističke nastupe uz matični ansambl, suradnju s velikim svjetskim imenima poput H. Szerynga, F. Aya, P. Vernikova, J. Galwaya, I. Grafenauer, te golemo profesionalno iskustvo. Ono joj pomaže da uz angažman u Solistima istovremeno priređuje brojne recitale s maštovitim i raznolikim stilskim programima baroknih majstora, među kojima posebno mjesto zauzima J. S. Bach.
Piramida njena umjetničkog rasta i sazrijevanja vidljiva je upravo u tri njegova kapitalna djela koja je izvodila na koncertima i festivalima u domovini i inozemstvu, te snimila na kompaktne ploče: Goldberg varijacije - Umjetnost fuge - Das wohltemperierte Clavier I i II .
Svoj umjetnički angažman u manjim komornim ansamblima (Musica da camera, Musica viva) u kojima je uz ponajbolje zagrebačke glazbenike djelovala cijelo to vrijeme, a intenzivirala ga nakon prekida sa Solistima, zadržala je do danas, neprekidno tragajući za novim programskim otkrićima.
Zahvaljujući svom temeljitom i širokom obrazovanju te stečenom iskustvu, Višnja Mažuran se vrlo jasno odredila i kao pedagog. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1995. godine postavila je temelj studiju čembala, kreirala nastavni plan i program te do danas odgojila nekoliko generacija vrsnih mladih čembalista.
Za svoja umjetnička postignuća Višnja Mažuran je višestruko nagrađivana (Trnina, Nazor, Lukačić, Orlando, Nagrada Grada Zagreba, Kantor),a 2006. godine primila je državno odlikovanje, Danicu hrvatsku s likom Marka Marulića za svoj doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi.
Višnja Mažuran muzicira na vlastitom instrumentu, kopiji flamanskog čembala iz 1640. godine graditelja Andreasa Ruckersa, koji je izrađen u majstorskoj radionici Michaela Walkera 2007. godine u Njemačkoj.
Cappella Istropolitana (Slovačka); Robert Mareček, umjetničko vodstvo
Komorni orkestar Cappella Istropolitana osnovan je 1983. godine. Njegovi članovi dijele zadovoljstvo muziciranja i svoj entuzijazam za sviranje u manjem ansamblu. Većina članova su afirmirani solisti. S orkestrom surađuju poznati dirigenti i interpreti. Njihov je način sviranja označen velikim tehničkim umijećem, visokom razinom zvuka i izuzetno velikom disciplinom pri izvođenju kao i izrazitim osjećajem za stil glazbe koju interpretiraju. Ansambl je dio domaće i svjetske glazbene scene. Gostovao je gotovo u svim europskim državama, SAD-u, Kanadi, Japanu, Koreji, Kini, Makau i Hong Kongu. Opsežni repertoar obuhvaća djela njemačkog i talijanskog baroka, klasične i romantične glazbe te skladbi 20. stoljeća. Uz koncerte Cappella Istropolitana uspješno producira CD-ove i snimke za televiziju. Do sada je objavljeno stotinjak CD-ova koji su svi velike umjetničke vrijednosti, što potvrđuje broj prodanih primjeraka u svijetu. Orkestar je već dobio dvije platinaste ploče. Zahvaljujući izuzetnim umjetničkim dometima orkestar je 1991. godine Gradski savjet Bratislave imenovao «Komornim orkestrom Grada Bratislave».
Sopranistica i violončelistica Klasja Modrušan završila je studij violončela(u razredu Ksenije Janković) i solo pjevanja (u razredu Zdenke Žabčić-Heskykod koje se je do 2001. i usavršavala u popijevci i oratoriju) na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu. Nakon višegodišnjega angažmana kao violončelistice u Simfonijskome orkestru HRT-a, od godine 2002. svoju je pjevačku naobrazbu usavršavala namajstorskim tečajevima ( Beč, Dubrovnik, Krk) a kontinuirano ju nadograđuje i kod Eve Blahove u Bratislavi. Godine 2005. dobila je Prestige Award za poticaj u
glazbenome stvarateljstvu američkoga Međunarodnoga glazbenog središta (IMCA).
U protekle dvije godine nastupala je u Operi HNK-a u Zagrebu a 2005. na istoj je pozornici debitirala kao Pamina u Čarobnoj fruli. Kao solistica nastupala je na koncertnim podijima i festivalima u domovini (Dubrovačke ljetne igre,
Varaždinske barokne večeri, Festival Lubenice, Ljetni festival Rovinj) i u inozemstvu (uz Simfonijski orkestar HRT-a u Münchenu, uz Ansambl Cellomania u Beču te uz Sarajevsku filharmoniju u Sarajevu). Članica je komornih sastava
Hrvatski sakralni trio (s kojim je gostovala u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, BIH-u i dr.) i Trio M. Kao komorna solistica posebice se posvećuje izvedbama i snimanjima djela hrvatskih skladatelja – Dore Pejačević, Borisa Papandopula, Anđelka Klobučara, Ivane Lang, Mladena Tarbuka, Tomislava Uhlika i dr. Godine 1997. snimila je CD Dragulji duhovne glazbe u izdanju Croatia Recordsa i HKR-a. 2006 godine nastupila je u svjetskoj praizvedbi novootkrivenog djela Oratorio per il santo Natale (Leo Leonardo, 1694. –1744.), skladanog za tri soprana i orkestar, snimljenog u produkciji Hrvatske radiotelevizije.
Ján Vaculík je diplomirao solo-pjevanje u klasi prof. Eve Bláhove na Visokoj glazbenoj školi u Bratislavi. Za vrijeme studija polazio je majstorske tečajeve pod vodstvom tenora Petera Schreiera, Eve Randove u Karlovim Varima i Simona Baddija u Beču. Sudjelovao je u nizu slovačkih i inozemnih natjecanja na kojima je osvajao nagrade ili dobio druga priznanja: Franz Lehár-Natjecanje u Komárnu (1991. i 1993. godine), Antonín Dvořák-Natjecanje u Karlovim Varima, Mikulas Schneider-Trnavsky-Natjecanje u Trnavi (1994. godine osvojio Janko Blaho-Nagradu kao najbolji tenor), Belvedere-Natjecanje u Beču (1994. godine), Berlinska operna nagrada, Ema Destinová u Češkim Budĕjovicama (1995. godine nagrada za interpretaciju). Bio je gost Komorne opere u Bratislavi i u Beču. S Komornom operom iz Beča bio je na turneji u Japanu, Kini i Koreji. 1993. godine je imao ugovor sa Stavovskim kazalištem za Ljetni festival u Pragu. Istovremeno je nastupao s Istočno-slovačkim državnim kazalištem u Košicama i Sliezski kazalištem u Opavi (1997. godine). Od 1998. godine je bio solist Nacionalnog kazališta u Ostravi a od 2003. godine je slobodni umjetnik. Uz umjetnički rad bavi se i pedagogijom. Traženi je koncertni interpret u domovini i u inozemstvu a nastupa u oratorijima, operetama i na solističkim koncertima.
Cappella Istropolitana (Pleyel arije) Osijek Vukovar
Pred kraj svojeg života pripremao je ugledni uzor vremena, talijanski majstor Arcangelo Corelli (1653.-1713.), svoj niz od 12 concerta grossa opus 6 za izdavanje i oni su objavljeni tiskom 1714. godine, kratko nakon njegove smrti. Pisani za gudače sa solo dionicama za dvije violine i violoncello ti su concerti grossi postigli neslućenu popularnost. Tako je i 1739. godine u Londonu Georg Friedrich Händel (1685.-1759.), pod Corellijevim utjecajem i s nadom u još veću popularnost, skladao svoj niz od 12 concerta grossa opus 6, dajući solistički značaj dvjema violinama i violoncellu. Händel je taj ciklus skladao u svega pet tjedana, želeći da te skladbe budu što brže objavljene tiskom i da kasira pretplatu koju je takav pothvat osiguravao. Concerti su prodavani po dobroj cijeni a skladatelju je uspjelo osigurati 100 pretplatnika među zainteresiranim glazbenicima i aristokracijom. Samo sedmi u nizu od dvanaest concerta grossa nema solistički concertino već je pisan za tutti orkestar gudača. Concerto grosso u d-molu, op. 6 br. 10 po eleganciji sloga podsjeća na svoj uzor ali Händel unosi i svoju tipičnu «internacionalnost». Spajaju se utjecaji francuske uvertire, njemačkog kontrapunkta i engleske ayre, karakteristične pjesme bez riječi. Talijanski utjecaj je očit u dijalogu između «trija» i orkestra.
Kada je 1717. godine Johann Sebastian Bach (1685.-1750.) postao Kapellmeister na dvoru princa Leopolda u Cöthenu otvorile su mu se mogućnosti za skladanje instrumentalnih djela budući da je dvor bio kalvinistički, a to je značilo da nije tražio osobito zahtjevnu crkvenu glazbu. Iz tog razdoblja datira i njegovih šest Brandenburških koncerata koje je 1721. godine posvetio grofu Christianu Ludwigu od Brandenburga. Brandenburški koncert u G-duru, br. 3, BWV 1048 redoslijedom stavaka Allegro-Adagio-Allegro slijedi primjer talijanske uvertire s tempima brzo-polagano-brzo. Korištenje frigijskog načina osigurava izvjesnu «patinu» glazbi koju je Bach, u skladu s vlastitom čestom praksom, već koristio i u drugim djelima, tako u Sonati za violinu i continuo u G-duru, BWV 1021 (u Sonati kao Largo a ovdje kao Adagio). Tematika prvog stavka preuzeta je iz instrumentalnog uvoda kantati BWV 174, Ich liebe den Höchsten von ganzem Gemüte. Vanjski stavci pisani su u formi ritornella što je bila učestala praksa baroknog razdoblja (tutti otvara stavak tematskim materijalom koji se ponavlja u cjelini ili u fragmentima i time stvara jedinstvo glazbenog protoka).
Poput svojih brojnih suvremenika i francuski skladatelj austrijskog podrijetla Ignaz Pleyel (1757.-1831., ime je pisao i u francuskoj varijanti kao Ignace) za života je doživio veliku slavu da bi kasnije bio potpuno zaboravljen. Danas ga se sjećamo u povodu 250. obljetnice rođenja. Rođen je u Ruppersthalu u Donjoj Austriji. Rano otkrivena glazbena nadarenost bila je, zahvaljujući pomoći grofa Ladislava Erdödyja (1746.-1786.), dobro usmjeravana i omogućila mu učenje glazbe kod majstora kakvi su u Austriji onoga vremena bili Johann Baptist Vanhal (1739.1813.) i, osobito utjecajan, Joseph Haydn (1732.-1809.). Nakon obveznih putovanja Italijom i opernog uspjeha u Napulju, nakon službe u Strassbourgu, gdje je kao Kapellmeister razvio bogatu koncertnu i skladateljsku aktivnost, te nakon nekoliko uspješnih godina u Londonu, gdje je vodio «Profesionalne koncerte», preselio se Pleyel 1795. godine u Pariz. Već 1797. godine osnovao je izdavačku kuću i manufakturnu radionicu klavira, što je svjedočilo o njegovim znatnim poduzetničkim sposobnostima. Pleyel je i začetnik u izdavanju džepnih partitura. Sa sinom Camillem (1788.-1855.) razvio je uglednu firmu a o njihovom značaju govori i naziv pariške koncertne dvorane koja i danas nosi naziv Salle Pleyel. Operu Ifigenija u Aulidi skladao je Pleyel 1785. godine i to je druga od dvije opere u njegovu opusu. U Napulju, gdje je praizvedena, doživjela je veliki uspjeh. Po uzoru na svoje suvremenike uzima skladatelj sadržaj iz grčke povijesti, napad grčke vojske na Troju. Ifigenija, kćer Agamemnonova i zaručnica Ahilova treba biti žrtvovana kao zalog za uspjeh vojske u ratnom pohodu. Upozorena na Ahilovu nevjeru, Ifigenija to ne želi vjerovati i predbacuje mu zašto je s Lezbosa doveo mladu princezu. I njezina je majka, Klitemnestra, zabrinuta zbog događaja koji prate Ifigeniju. U dramskom ugođaju i belkantističkoj maniri glavni likovi tragedije izražavaju svoje misli i osjećaje.
Iako je skladao više od osamdeset opera Tomaso Giovanni Albinoni (1671.-1751.) ostao je zapamćen kao autor instrumentalnih djela, velikog broja sonata, concerta grossa i simfonija. Kao vrstan violinista unaprijedio je zahtjeve koji se postavljaju pred gudače i u svojoj pijevnoj i ritmički razigranoj glazbi ostavio značajne primjere talijanskog kasnog baroka.
Giovanni Battista Sammartini (1701.-1775.) je bio orguljaš, skladatelj, zborovođa i učitelj glazbe. Jedan od njegovih učenika bio je Christoph Willibald Gluck. Vrlo plodan skladatelj koji je ostavio tri opere, više od sedamdeset simfonija, koncerte i komorna djela, ostao je Sammartini poznat kao začetnik simfonijskog stila u talijanskoj glazbi. Taj se stil odlikuje opsežnijim provedbama i tematskim razvojem koji već nagoviještaju glazbu Haydna i Mozarta.
Pripadnik Pavlinskog reda Amando Ivančić (1727.-1762.), skladatelj i orguljaš, bio je nedvojbeno hrvatskog podrijetla. Razmjerno plodan autor crkvenih i drugih djela koja se čuvaju u arhivima u Hrvatskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Austriji i Njemačkoj, nakon ukinuća pavlinskog reda bio je orguljaš stolne crkve u Grazu a kasnije je podučavao u Trnavi, gradu u današnjoj Slovačkoj. Iako su podaci o njegovu životu još oskudni, njegova djela sve više privlače pažnju interpreta. To se prvenstveno odnosi na njegove simfonije, nastale u vrijeme kada su pretklasična bečka simfonija i Mannheimska škola otvarale putove novom, klasičnom stilu. Za potrebe izvođenja Ivančićeve je simfonije revidirao hrvatski skladatelj i muzikolog, akademik Lovro Županović.
Dr. sc. Zdenka Weber
Muško
Nebitno
Program je sasma primjeren za prvu takvu priredbu, nadam se da će postati tradicionalna te da će dogodite biti malo bogatija sadržajem.
dio za kritiku bi eventualno mogao biti relativno siromašan program, ali za prvi puta je to ok. Ako zaživi i ponovi se dogodine, onda svakako treba malo bogatiji program napraviti 