mentalno retardirane osobe

...da, takve ljude zapravo ni ne mogu nazvati roditeljima....
...ono sto je porazno je statistika da takve stvari obicno rade ljudi niskog socijalnog statusa ili premlade osobe...znaci, mozda bi samo malo trebalo poraditi na edukaciji takvih...sto se kod nas nece dogoditi ni za miljon godina...

anakonda je napisao/la: › ...da, takve ljude zapravo ni ne mogu nazvati roditeljima.... ...ono sto je porazno je statistika da takve stvari obicno rade ljudi niskog socijalnog statusa ili premlade osobe...znaci, mozda bi samo malo trebalo poraditi na edukaciji takvih...sto se kod nas nece dogoditi ni za miljon godina...

slažem se u potpunosti s tobom.. i moram još nadodati kako takvi ljudi nisu ni svijesni koliko su sretni što mogu stvoriti novo biće..što nisu jedni od onih koje žele imati dijete i ne mogu ga dobiti ni prirodnim,ni umjetnim putem,a neki čak ni usvojiti...
a što se edukacije tiče...ni ona ne bi previše pomogla da se i sprovede..onih bez mozga je uvijek bilo i uvijek će ih i biti..naime gledala sam jedan dokumentarac (ne znam o kojoj se sad točno zemlji radilo)uglavnom žena sa završenom srednjom četverogodišnjom je imala 10-ak djece i bila je opet trudna..pošto se radilo o jako rizičnoj trudnoći ginekologinja joj je savjetovala da nakon te trudnoće više ne pokušava začeti i da počme koristiti kontracepciju.. e sad najluđi dio..žena(ta trudnica) joj je odgovorila kako ne smije zbog muža jer on to ne želi,odnosno strogo joj zabranjuje kontracepciju!!!!!
Suvišno je komentirati ovakvo što...

anakonda je napisao/la (Pogledaj post): › ...ono sto je porazno je statistika da takve stvari obicno rade ljudi niskog socijalnog statusa

Hm, ne bih se složila s tom statistikom. Za jako mlade osobe da, ali što se tiče socijalnog statusa...

Ako se statistika odnosi na broj djece u domovima prema statusu roditelja, imalo bi smisla jer se djeca (bilo zdrava bilo bolesna) češće uzimaju od roditelja s nižim socijalnim statusom jer to, osim novčane strane, vuče mnoge druge stvari sa sobom (zanemarivanje, nasilje itd.)

Što se samog napuštanja djece tiče, puno češće bolesnu djecu ostavljaju roditelji koji strahuju za svoj "ugled" iz bilo kojeg razloga. Maloumnici koji svoje bolesno dijete smatraju "sramotom", a opravdavaju se time da se oni ne mogu nositi s tim na adekvatan način pa "žele bolje za svoje dijete". Rekla bih da se ne radi o ljudima niskog socijalnog statusa koliko o ljudima vrlo niskog kvocijenta inteligencije.

Toj statistici u prilog mogla bi ići i činjenica da se puno više mentalno retardirane djece rađa u obiteljima niskog socijalnog statusa jer postoje određeni čimbenici koji uvelike utječu na nastanak ili nenastanak nekog poremećaja (starost majke, pa i oca, neki rizični čimbenici vezani uz način života, žene koje su rodile "sto" djece...)

Hoću reći da smatram kako je statistika, ako je takva, nerealna jer se pojedine činjenice očito ne uzimaju u obzir pa nam ona govori kako ljudi niskog socijalnog statusa češće svojevoljno NAPUŠTAJU djecu. Što nikako nije istina. Govorim iz iskustva.

Što se tiče pobačaja u slučaju dijagnosticirane mentalne retardacije... u načelu sam za pravo na izbor iz određenih razloga, premda ipak zagovaram život. Kod mentalne retardacije slučaj je za mene malo drukčiji.

Ono što nikako ne mogu shvatiti je sljedeća situacija: dijete je željeno, trudnoća planirana, roditelji se vesele... i saznaju da će dijete imati određeni stupanj mentalne retardacije. Žena odluči pobaciti. Odvratna mi je ta pomisao. Želite dijete, a kad ste saznali da neće biti onakvo kakvo bi htjeli jednostavno ćete ga se riješiti i pokušati ponovno, dobiti "normalnije". Fuj.

Elena_Os je napisao/la (Pogledaj post): › a što se edukacije tiče...ni ona ne bi previše pomogla da se i sprovede..onih bez mozga je uvijek bilo i uvijek će ih i biti..

Da, to je djelomično točno. Ali, ipak ima ljudi koji neke pogreške rade iz čistog neznanja. Kao jedna gospođa koja je rodila u 46. godini mentalno retardirano dijete, a nije znala koliko je njena trudnoća rizična. Doktori su joj, naravno, tek po porodu rekli "da si je sama kriva". U nekim je slučajevima edukacija neophodna jer neke stvari koju se većini same po sebi podrazumijevaju, nekim su ljudima kao sveto pismo.

Edukacijom se ništa ne može izgubiti. Bilo mi je prestrašno kada je bivši papa u AFRICI pričao kako su kondomi zlo. E, da mi ga je onda bilo dohvatiti... uh. To je stvarno bilo maloumno. Te ljude treba educirati, objasniti im da ako naprave to, to i to njihova djeca, žene, muževi i štajaznam neće umirati od AIDSA. Većini to ne bi bilo dovoljno, ali broj oboljelih bi se na taj način sigurno smanjio. Možda i neznatno, ali ipak... za mene je svaki život bitan.

Edukacija je najvažniji dio prevencije brojnih stvari i ne treba joj umanjivati vrijednost.

Kada pušačima pokažete kako izgledaju njihova pluća ili kada bi ih odveli da pogledaju kako se radi pretraga koja se zove bronhoskopija... nema onog koji se ne bi zamislio. Uz to se doda jedno opsežno predavanje i sigurno bi se našao lijep broj onih koji bi prestali pušiti.

Što se tiče te žene iz tvog primjera... liječnici obično hladno predlože neku stvar koja bi se trebala tako i tako odigrati ubuduće. ako pacijent odbije, priča je za njih završena. Da je ta ginekologinja pokazala toj ženi pokoju sliku, dala koji primjer, objasnila u detalje koliko je rizično njezino ponašanje... možda bi ipak došle do nečega, pa makar do toga da skrivećki pije pilule ili da joj se ugradi spirala. Ako ništa, barem je pokušala. A ova bi se, u najmanju ruku, zamislila nad svojim ponašanjem.

To što je netko završio srednju školu ili fakultet ne znači da razmišlja racionalno ili, nedajbože, da je jako pametan. Kad se osvrnemo oko sebe, svatko bi našao poneki primjer koji dokazuje suprotno. Tako da, to nema puno veze. A, ovo će možda zvučati grubo, ali s manje inteligentim je ljudima lakše "upravljati". Barem to bi stručnjaci mogli iskoristiti, kad već tu polpulaciju najčešće navode kao najproblematičniju.

Ovo što si rekla za gospođu od 46 godina je primjer jedne "bez mozga"...u današnje vrijeme kad su nam dostupni razno razni časopisi,internet i edukativni dokumentarci, strašno je da jedna tako zrela žena( to bi bar trebala biti s obzirom na broj godina) ne zna da su trudnoće već iznad 30-e rizične!

I ovo što si napisala za Afriku i Papu je strašno...pa daaaaa,pa bolje da ljudi imaju djecu i da šire aids odnosno HIV virus i da se drže crkvenih pravila neuporabe kondoma...
naravno njihov odgovor za sve je APSTINENCIJA!

A što je s ljudima (a bilo je slučajeva i u Hrvatskoj) koji su, ni krivi ni dužni, putem transfuzije krvi bili zaraženi HIV virusom,a u braku su već godinama ,imaju djecu i normalno da svoju ljubav prema osobi s kojom su u braku pokazuju i kroz spolne odnose...jel i za njih apstinencija "lijek za sve" ili je njima dozvoljeno i oprošteno koristiti kondome!?!!

A što se tiče one žene sa 10-ak djece..zaboravila sam reći da je na kraju ginekologinja uvjerila pacijenticu da joj se napravi zahvat podvezivanja jajnika!

ennna je napisao/la (Pogledaj post): › imam sestru (14) koja je rođena s čudnim sindromom koji i dan danas liječnici otkrivaju... nepokretna je, ima epilepsiju, ne zna pričati, mi ju hranimo, na 3 je vrste lijeka 3 puta dnevno... naravno, ja se nje ne stidim, tko god me pita imam li sestru, odmah kažem za nju, jer mislim da bi bilo strašno da to tajim, volim ju i ipak je ona mene i moju obitelj obilježila na neki način, ne bismo bili isti bez nje, ne volim kad se ljudi-najviše moji vršnjaci- sprdaju i oponašaju retardirane osobe te onako izokreću ruke i pritom proizvode čudne zvukove.. pa me zanima vaše mišljenje o mentalno retardiranim osobama ( npr. djeca s downovim sindromom), osobama s poteškoćama u razvoju.. da li upirete prstom u njih, čudno ih gledate, smijete im se..

Ovaj dio da si ponosna na svoju sestru daje samo na znanje koliko si jaka osoba.Svaka čast!Ne biste bili isti bez nje definitivno ali mislim da newbiste osjetili tolkiu ljubav da ste bez nje.Osobno mi idu na živce oni pogledi joj jadni oni,nije lako ali ste jaki i pomažete jedni drugima i koliko vidim pokušavate joj podići kvalizetu života koliko god je to u vašoj moći.Iz osobnog iskustva rečeno ,pošto imam oba roditelja koji ne vide(apsolutno ništa) uvjek mi je išlo na živce kad su me samilosno gledali ,kao jadna ona,u čemu sam jadna neznam,imala jesam malo više obaveza zbog toga u smislu dok su se moji vršnjaci igrali ja sam morala trknuti do pošte platiti račune jer je mojima trebalo naravno puno više vremena dok to sami obave,ni tada to nije bilo pod moraš,moja osobna odluka,smatrala sam da to tako treba.a naručito onaj dio kad ih odvedem kod doktora a jedan doktor isto ponašanje kao i baka na tržnici "Što je mami?",moj odgovor nakon automatskog dizanja živca da pita nju,mislim to ponašanje kao da oni ne postoje me izluđuje,na kraju izlazimo iz ordinacije "ona me tapše po leđima "Drži se!Nije tebi lako."ma sto puta mi je došlo da mu kažem ili njoj (nije bio samo jedan takav primjerak nažalost,ma nije tebi lako s tim mozgom.
btw:na svoje sam roditelje vrlo ponosna,oni su samostalne osobe koje su zaradile svoje mirovine ,imaju kvalitete koje i sami kažu da nebi razvijali da su vidjeli jer je puno toga bilo dokazivanje da nešto mogu kao i ljudi koji vide,nikad nisam skrivala da su takvi kakvi jesu,vrlo vedre osobe koje doslovce obožavaju život.

Ovih dana sam bio sa njima u Puntiželi. Oni se vračaju u subotu, ali ja sam ih morao napustiti posla radi. Non-stop smo se družili i kad ih vidiš kako se oni znaju zabavljati, pomisliš, jesu stvarno nenormalni... Ima u njima ljudskosti više nego kod nekoga, koji se smatra normalnim... Svaka im čast, kapu dolje... (al kosa nek još ostaje gore)

DanicaV je napisao/la: › Cijelu osnovnu školu s nama je išla u razred djevojčica s posebnim potrebama, tako da smo kao razred navikli da je netko drugačiji. Moja prijateljica radi u Domu za samostalno stanovanje (osoba s mentalnom retardacijom ) u Osijeku. Da ne prepričavam: http://www.osijek.hr/nastavak.aspx?id=2076 Ona je sada na moru s jednom grupom korisnika usluga. Ima ljudi koji u našem društvu ipak pokušavaju nešto učiniti, samo što se jako malo zna i nije zanimljivo medijima.

ja sam imala kolegicu koja je imala neku vrstu paralize nogu, uglavnom jedva je hodala....ženska je fenomenalan frend, mi u razredu nikada nismo imali osjećaj nenormalnog...uglavnom stigla maturalna...sreća njenih roditelja koji su plakali dok je ona cupkala maturalni ples....i sada se sjetim koliko su se svi ostali roditelji zasuzili...
u prva tri razreda smo imali jednu curu koja je zaista blago mentalno i fizički zaostala...pa smo joj pomagali da se popne do razreda, uvijek je netko priskočio sa zadaćom, testovima...ali koliko je u nju uloženo roditeljske ljubavi i truda...skidam kapu svakom roditelju koji se mora najmanje tri puta više truditi
a s druge strane imam legu iz osnovne, dok se negdje u 4.razredu nije razbolio i mi išli u posjetu, nisam ni znala da ima sestru...skrivali curicu da je nitko ne vidi...onda je naša učiteljica (nekada je bila drugarica) pričala s njima, poslala ih na razne razgovore, našla neke liječnike više za njegove starce...danas je to jedna predivna cura,često je viđam na prozoru...
moji frendovi u puli imaju malu sa nekom teškom retardacijom i velikim fizičkim nedostacima....ali kako oni nju vole!!!!To dijete je toliko izobličeno, da ljudi okreću glavu, zažmire...neki i pljunu...gadovi!!!Da vi znate da to dijete ima najljepši i najslađi osmijeh!!!!!Kad se nasmije, sve bi i ja učinila da to učini još jedamput...