mentalno retardirane osobe

imam sestru (14) koja je rođena s čudnim sindromom koji i dan danas liječnici otkrivaju... nepokretna je, ima epilepsiju, ne zna pričati, mi ju hranimo, na 3 je vrste lijeka 3 puta dnevno...
naravno, ja se nje ne stidim, tko god me pita imam li sestru, odmah kažem za nju, jer mislim da bi bilo strašno da to tajim, volim ju i ipak je ona mene i moju obitelj obilježila na neki način, ne bismo bili isti bez nje,

ne volim kad se ljudi-najviše moji vršnjaci- sprdaju i oponašaju retardirane osobe te onako izokreću ruke i pritom proizvode čudne zvukove..
pa me zanima vaše mišljenje o mentalno retardiranim osobama ( npr. djeca s downovim sindromom), osobama s poteškoćama u razvoju.. da li upirete prstom u njih, čudno ih gledate, smijete im se..

imala sam prilike upoznati nekoliko ljudi s downovim sindromom. oni su najsimpatičnije i najdobroćudnije osobe na svijetu. svi redom su vrlo topli i pristupačni.
sreća je kada se rode u obiteljima koje brinu o njima, jer vjerujem da to nije uvijek slučaj..

ennna je napisao/la (Pogledaj post): › ne volim kad se ljudi-najviše moji vršnjaci- sprdaju i oponašaju retardirane osobe te onako izokreću ruke i pritom proizvode čudne zvukove..

Takvo je naše društvo. Za drukčijega ne želimo znati, a biti "isti", jednak, "normalan" je više nego poželjno.

Inače, odrastao sam sa susjedom koja je imala teška oštećenja, osim nje u ulici je bio još jedan "vršnjak" (iako je on mlađi godinu, a ona je bila starija godinu od mene).

Od malih nogu sam naučio na prisutnost ljudi s posebnim potrebama u okolini i nikad mi se nije palo na pamet rugati.

Klinci koji se s tim sprdaju ne shvaćaju da retardirani imaju mnogo intenzivnije emocije nego pola trolova koji plaze svijetom.

Djevojčica koju sam ja spomenuo zvala se Dijana i jedini način na koji je stavljala do znanja da je s nama, da se druži bilo je škripanje zubima.

ennna je napisao/la (Pogledaj post): › pa me zanima vaše mišljenje o mentalno retardiranim osobama ( npr. djeca s downovim sindromom), osobama s poteškoćama u razvoju.. da li upirete prstom u njih, čudno ih gledate, smijete im se..

Mislim da ne treba zamjerati ljudima koji bi čudno pogledali tvoju seku ili neko drugo dijete sa sličnim poteškoćama. Postoje neke stvari u psihologiji čovjeka koje su prisutne, a većina će ljudi tvrditi da "kod njih nije tako". Naime, većinu ljudi zanima i intrigira bolest, kao i smrt. U skladu s tim, često znam primijetiti one znatiželjne poglede prema invalidima, djecom s poteškoćama bilo kakve vrste, ljudima na kojima je bolest na bilo koji način vidljiva...

Upiranje prstom, ismijavanje i oni glupavi pogledi koji izražavaju nekakvo sažaljenje mi se, blago rečeno, gade.

Jedno sam se vrijeme jako zanimala za to područje, pa sam malo onako neslužbeno "istraživala". Zanimljivo mi je kako će većina ljudi za takvu djecu reći "A jaaadno dijete" ili nešto slično. A da pitamo jedno dijete s , recimo, Downom, ono za sebe sigurno ne bi reklo da je nesretno ili jadno.

Imala sam priliku provoditi puno vremena s djecom kojoj je dijagnosticiran određeni stupanj mentalne retardacije ili zaostatak u razvoju. Ovisno o stupnju, ovoj drugoj grupi djece ponekad stvarno zna biti teško. Naime, oni s vremenom počinju shvaćati da se u nekim stvarima razlikuju od svojih vršnjaka. Oni stariji su znali reći da osjećaju odbacivanje, poglede... I shvaćaju kad im se netko izruguje.

S mentalnom retardacijom je drukčije. Sve ovisi o bolesti i stupnju, naravno, ali ta su djeca obično zatvorena u neki svoj svijet. Osobito djeca s downom... ajme, zezala sam ih da su svi kao Petar Pan (a oni su, naravno, bili ponosni ). Ali stvarno jesu. Bez obzira imaju li 6, 10 ili 20 godina potpuno su neiskvareni, veseli, svakoga bi dodirnuli, uvijek se smiješe... Problem nastaje u određenim sferama ponašanja koje oni nisu u stanju shvatiti dok im se na to ne ukaže. Recimo, što je dobro, a što loše, pristojno i nepristojno... Doduše, kao i kod svakog malog djeteta osim što kod njih taj proces cijelog života traje. Zato je rad s njima jako, jako važan.

Kada neka djeca, popot tvoje seke, ne znaju komunicirati verbalno, stvar je za obitelj, pretpostavljam, puno tužnija i teža. Ali pokazalo se da je njima "hrana" dodir, pažnja i ljubav koju itekako osjete.

Glupi komentari i izrugivanje neka te ne diraju. Razmisli o inteligenciji i odgoju ljudi koji su sposobni tako nešto raditi.

Najgore mi je kad se neke babetine nađu pametovat pa govore kako je to grozno, pa jadno dijete, pa jadni roditelji, pa dijete živi kao biljka.

Uh.. što se toga tiče, na hipoterapiji sam susrela jedno dijete koje također nije znalo pričati i nije moglo hodati, ali je tako dobro reagiralo na konje da sam otišla u štalu i plakala koliko je to bio predivan prizor. A otac... onaj ponos u očima i očita sreća... nitko me ne može uvjeriti da je to bila gluma ili da se taj čovjek osjeća "jaadno" zbog svog djeteta. Nikome nije lako kada mu je dijete bolesno, naravno. No, to ne znači da bi za te ljude bilo bolje da se takvo dijete nije ni rodilo. Vidjela sam vlastitim očima koliko sreće takva djeca mogu unijeti u život roditelja (nekima je možda teško to zamisliti, ali da - baš kao i "normalna" djeca) ali i u život drugih ljudi koji s njima rade.

wendy je napisao/la (Pogledaj post): › Najgore mi je kad se neke babetine nađu pametovat pa govore kako je to grozno, pa jadno dijete, pa jadni roditelji, pa dijete živi kao biljka.

To je rasizam, samo njegovo počelo u čovječjoj naravi.
U ime "normalnoga" i poželjnoga stanja, bit će u redu eutanazirati - samo dok ovi što su sinoć bili na Maksimiru posjedaju u državne, zakonodavne, represivne i akademske institucije.
Zdravlje će biti propisano.

draga enna, nemaš pojma koliko mi je drago što sam pročitala tvoj post. prvo što ti želim reći je bravo! vidim da imaš 17 godina. to su godine u kojima se često stidimo sebe, svoje kuće, obitelji. mislim da je unatoč čudnoj okolini koja često s rezervom komunicira s osobama s posebnim potrebama prekrasno što si spremna govoriti o svojoj seki, odvesti je u šetnju, provoditi vrijeme s njom, pričati joj što ti se taj dan dogodilo... tako treba! od djetinjstva sam često bila u društvu osoba s posebnim potrebama. s vremenom sam se odlučila za studij vezan uz njih i što se više mom studiju bliži kraj, to je moje oduševljenje veće. ljudima koji imaju dijete s posebnim potrebama u svojoj obitelji život je obilježen mnogim naporima, neprestanom, borbom, frustracijama, ali istodobno nečim i više no pozitivnim što je svima ostalima jednostavno nespoznatljivo. djeca s pp oplemenjiju svoje obitelji na jedan sasvim poseban način. trenutno radim kod kuće s jednim malim dečkom koji ima jako težak oblik cerebralne paralize. ima 4,5 god, ne hoda, jedva sjedi, slabo vidi, jede miksanu hranu, ne zove mamu ili tatu... strašno, rekli bi oni koji ne znaju... ali kad moj malac pruži svoje smotane ručice prema meni kad dođem, kad mi nakon 700 pokušaja nagovaranja ipak kaže pa-pa kad odlazim, kad se smije dok se škakljamo, kad uživa u našim pjesmicama i brojalicama... ma ne znam, osjećaj koji me obuzme nemoguće je opisati, a mislim da nema ni potrebe da se trudim. znam da ćeš me ti razumjeti. to je osjećaj za koji se živi, ono što te tjera preko svih teškoća i frustracija - to je osjećaj koji me čini kvalitetnijim čovjekom!!!!!! hvala ti još jednom govoriš o svojoj seki. iako ne govori riječima, ona ti govori i razumije srcem...

... Ti si moj blagoslov,jer ljubav i toplina koju mi pružaš neusporediva je...to je rijetkima poklonjeno,i sretna sam što sam odabrana....

ona je naš anđeo, hehe. tata kaže da se popravio otkad se rodila... mnogi misle da nam je jako teško s njom, ali jako je dobra.. leži, sluša radio, smije se kad joj pričamo, plače kad joj nešto smeta, pa ju onda tata digne pa se smije i sve je onda u redu obje bake uskaču ako ju treba pričuvati, i tako...
sad je u bolnici jer ima neku bakteriju u uhu (opet), i ponovno će na operaciju... uz to, ima napadaje, jer sestre se uopće ne brinu o njoj (bar ja tako mislim), ne daju joj lijekove za epilepsiju i grozno se trese, i puno češće ima napadaje. kad je kod kuće, ništa joj nije(što se epilepsije tiče), i onda čim ode tamo bude još gore. ma...
zahvaljujući njoj, shvaćam sve ljude koje imaju bolesno dijete, brata, sestru... nije lako, ali opet, zbog njih se mijenjaju i budu bolji...
wendy, vidim da si spominjala hipoterapiju... moram priznat da sam se skoro rasplakala, mogla sam si zamislit tu sliku. čula sam da konji stvarno djeluju na djecu, iako ne znam kako... zanima me kako si došla do toga, jel ima kakav tečaj...? da jednog dana probam i ja s tim
paperje, na koji studij ideš?

logopedija...
što se konja tiče, u osijeku ti djeluje udruga za terapijsko jahanje MOGU. moja prijateljica koja ima cerbralnu paralizu pa ne hoda je godinama išla tamo i bila i više nego zadovoljna. i ovaj moj mali klinac isto jaše barem jednom tjedno i roditelji kažu da od toga ne bi odustali nikad

ennna je napisao/la (Pogledaj post): › čula sam da konji stvarno djeluju na djecu, iako ne znam kako...

Da, jako pozitivno djeluju na djecu. Ne znam koliko si se susretala s konjima, ali oni su zbilja posebne životinje.Osim što nevjerojatno dobro osjete pokrete, dodire, stav čovjeka, u ljudima, a u djeci osobito izazivaju jako pozitivne osjećaje. Ponekad se ljudi plaše hipoerapije ako su se prije susretali s mladim konjićima koji su živahni, do otprilike desete godine su još prave bebe koje vole gricnuti, ritnuti i vrlo su svojeglavi. U udrugama za terapijsko jahanje i hipoterapiju obično su umirovljeni konji, bilo trkači, rekreativci, bivši "vojnici"... stariji su, ozbiljniji, disciplinirani i jako mirni. Hipoterapijom se postižu iznimni rezultati.

Boboljšava mišićni tonus, ravnotežu, fleksibilnost, toplina konja djeluje na opuštanje tijela, a o psihičkim učincima da ne govorim.

Ako imate vremena, tvoji roditelji bi se mogli posavjetovati s ljiečnikom o tome (mislim da to još uvijek treba propisati liječnik) ako biste pokušali s tim. Sigurno vas veseli kad se tvoja seka smije... E pa vjerujem da bi tada vidjeli i čuli puno smijeha. To je stvarno super, super stvar.

O udruzi MOGU može se reći sve najbolje. Super su, i terapeuti i konji i volonteri.

Dodatne informacije imaš ovdje

Cijelu osnovnu školu s nama je išla u razred djevojčica s posebnim potrebama, tako da smo kao razred navikli da je netko drugačiji.

Moja prijateljica radi u Domu za samostalno stanovanje (osoba s mentalnom retardacijom ) u Osijeku. Da ne prepričavam:
http://www.osijek.hr/nastavak.aspx?id=2076
Ona je sada na moru s jednom grupom korisnika usluga.
Ima ljudi koji u našem društvu ipak pokušavaju nešto učiniti, samo što se jako malo zna i nije zanimljivo medijima.

wendy je napisao/la (Pogledaj post): › ennna je napisao/la (Pogledaj post): › čula sam da konji stvarno djeluju na djecu, iako ne znam kako... Ako imate vremena, tvoji roditelji bi se mogli posavjetovati s ljiečnikom o tome (mislim da to još uvijek treba propisati liječnik) ako biste pokušali s tim. Sigurno vas veseli kad se tvoja seka smije... E pa vjerujem da bi tada vidjeli i čuli puno smijeha. To je stvarno super, super stvar. O udruzi MOGU može se reći sve najbolje. Super su, i terapeuti i konji i volonteri. Dodatne informacije imaš ovdje

pa htjela bih, iako ne znam kako bi ona uopće mogla jer ona ti je bas nepokretna, bas nista ne moze, leži cijelo vrijeme, kukovi su joj u lošem stanju, glava joj je velika, vrat tanak, tako da ni glavu ne može držat normalno...
al ona ti se smije ko blesava hehe. a mogu si mislit kako bi onda bilo...

Hm, da, sad ni ja nisam sigurna. Najviše zbog toga što nisam baš upućena u to koliko su terapeuti u udruzi educirani za tako teške slučajeve kod djece.

Raspitala bih se ja, ali kako baš nisam upućena u situaciju možda je bolje da ti nazoveš ili da se javiš mailom udruzi. Oni će ti najbolje reći što i kako.

Mislim da bi to bilo izvedivo, s obzirom da hipoterapija ne obuhvaća nužno i terapijsko jahanje. Postoje vježbe kada djeca sjede ili leže na konju i mnoge varijacije na temu. Čula sam za mnoge slučajeve kada se potvrdila ona da ništa nije nemoguće

Najveći problem bi kod vas mogao biti samo penjanje na konja. Ako postoji opasnost da bi se curica ozlijedila, ni jedan terapeut ne bi to dopustio. Tako da im se bez straha možeš obratiti i raspitati se.

Joj, kako bi to bilo lijepo.... držat ću fige da je izvedivo

...imala sam priliku volontirati u jednom domu blizu zagreba u kojem su smjestene osobe s mentalnim poteskocama svih vrsta...takodjer su u pitanju i osobe svih godista, od djece do starijih ljudi...ono sto me odusevilo je da svaka, ali svaka od tih osoba ima neki dar kojeg moze iskoristiti kako bi se osjecala bolje...ali, tuzna je stvar u cijeloj prici su napustena djeca, jer roditelji nisu imali muda prihvatiti dijete kao takvo...eh, taj momenat ne razumijem nikako...i bijesna sam kad shvatim da takva djeca jednostavno citav zivot zive po domovima....

Strašno mi je kad pročitam ili čujem kako su djecu napustili roditelji (bez obzira da li su se rodili s poteškoćama u razvoju,nekom drugom "manom" ili pak potpuno zdrava), a još mi je strašnije kad roditelji "ugase djetetov život" čim ono dođe na svijet ,često iz razloga jer nije došlo željeno i očekivano muško ili pak zato što nisu čuli za kontracepciju...strahota