Zadnji dan veljače
Dječje je kazalište Branka Mihaljevića odabralo za svoju prvu ovogodišnju premijeru i to klasične slavenske bajke
Vasilisa Premudra (poznate i kao
Vasilisa Premudra i Carević Ivan). U donjogradskom su teatru prepoznali da se ova
iznimna i inspirativna bajka i danas rado čita. Režiju su povjerili 33-godišnjem
Paolu Tišljariću, sve zvučnijem imenu naše kazališne scene, kojemu je ovo prva suradnja s našim malim kazalištem.
Autorski je tim, uz neizostavnu
važnost glumačkog ansambla, priču prilagodio današnjoj publici. Tu je iznimno velika bila uloga dramaturginje
Marijane Fumić, koja je pronašla način kako
uspješno spojiti i izbalansirati tradicijske sa suvremenim elementima, ne narušavajući pri tom bajkovitost i snagu priče, koja je - kao i većina mitoloških priča - prepuna simbolike. Dobrom su dramatizacijom netaknuti ostali tipični slavenski motivi -
magija, čudesni preobražaji i čudesni predmeti, ispunjavanje zadataka uz pomoć čarolije, magične ptice, drevni dvorci, ali i simbolika mudrosti i ljubavi, uz naglasak na moći koja ne dolazi samo iz snage i plemićkog podrijetla, već iz mudrosti i razumijevanja. Ponovno je do izražaja došlo bogato profesionalno iskustvo Osječanke Fumić, koja je naslovni lik predstavila kao ideal pametne i sposobne žene u slavenskoj mitologiji. Pravedna Vasilisa, koja nije tek obična princeza - nego oličenje mudrosti, snalažljivosti, pomaže Ivanu, istodobno pokazujući da ljubav i razum idu ruku pod ruku.
U uzbudljivoj priči o vječnoj
borbi dobra i zla, lepeza zanimljivih likova, od kojih su neki arhetipski (
Orao, Baba Jaga, Vodeni car, Vasilisa Premudra), prikazana je u osječkoj inscenaciji dosljedno i smisleno, što je iznimno važno u dječjim predstavama. Svakako dodana vrijednost je poticanje djece na prihvaćanje različitosti, poruka koja se nije izgubila u raskošnoj likovnosti. Pri tom ne mislim na raskošnu i glomaznu i skupu scenografiju, nego upravo obrnuto – manje je (bilo) više.
Ovako stare bajke često imaju
spor(iji) ritam, što može biti izazovno za današnje klince naviknule na kratke sadržaje, dinamičnih izmjena. Redatelj je zadržao epsku strukturu, ali se priklonio pozornosti malih gledatelja kroz dinamične scene i upečatljive vizuale.
Jednom riječju,
predivnom i harmoničnom likovnošću – od scene, kostima, svjetla, glazbe, efekata, do lutaka.
Scenografkinja
Irena Kraljić, diplomirana kiparica čiji smo rad već vidjeli i na osječkim pozornicama, svela je scenografiju tek na nekoliko dijelova na prosceniju, dok veći dio pozornice resila su tek dva platna. Bilo je to dovoljno da tvore uzburkano i divlje more
Vodenoga kralja, cvjetnu livadu u carstvu Ivana Carevića...
Odlučivši se na
minimalizam, scenografkinja je u fokus stavila ono bitno -
esencijalne elemente priče, likove i njihove odnose, bez pretjeranih vizualnih distrakcija. No, tu simbolika ne prestaje, jer prazan prostor sugerira i da se radnja ne odvija na određenom, stvarnom mjestu, nego u nekoj simboličkoj ili čak unutrašnjoj dimenziji likova, pojačavajući dojam usamljenosti i izgubljenosti.
Ogoljena scena u fokus stavlja glumca, a kada je u pitanju ansambl ovoga kazališta, to je itekako dobra odluka.
Zanimljivo je kako je
Irena Kraljić zlatni dvorac prikazala drvenim kavezom. Simbol
bogatstva, moći i luksuza predstavlja zapravo ograničenje, zarobljeništvo. Taj kontrast naglašava da i u naizgled glamuroznom i savršenom okruženju (kao zlatni dvorac sigurno bi trebao biti), možemo se osjećati zatvorenima, pod pritisak unutrašnjih ili vanjskih čimbenika.
Ana Mikulić, 32-godišnja Požežanka, potpisnica brojnih
kostimografija za plesne, dramske, operne i dječje predstave također je slijedila redateljevu zamisao tradicionalnosti. Svaki je detalj u njihovu izgledu naglašavao njihove karakteristike i uloge u priči. Tako je Vasilisin kostim svijetao i neupadljiv, jer je ona skromna i blaga, a njezina kosa duga, jer simbolizira njezinu nevinost.
Njoj oprečna je
Baba Jaga, u tamnim, zagasitim bojama jer je zla i tajanstvena, tkanina gruba, a dodatci (nakit) simbolični – dijelovi kostura.
Svi članovi carskih obitelji nose
bogato urešenu odjeću crvenih, zlatnih, srebrnih i modrih tonova, kao simbol njihovog bogatstva i moći.
Sve je to zaokružio
Tomislav Maglečić čije svjetlo nije kralo prostor glumcima i lutkama, nego ih je nadopunjavalo i naglašavalo njihove pokrete, stvarajući emocionalnu dubinu u svakoj sceni. Kada su na sceni pozitivni likovi, svjetlo je toplo, kao kontrast tamnim i mračnim tonovima kada je na sceni primjerice Baba Jaga.
Videoprojekcije i videonajave oblikovao je
Miran Brautović i to tako da dodaju dubinu, dinamiku i vizualnu složenost scenskom prostoru.
Da je glazba ključna u predstavi zna i Dubrovčanin
Žarko Dragojević, autor glazbe i oblikovanje zvuka u ovom projektu, inače glazbenik i skladatelj kazališne glazbe, te spisatelj pa je glazba ispunjavala pozornicu od prve do posljednje sekunde. Bilo je tu narodnih instrumenata koji su autentično začinjali atmosferu, dok su zvučni efekti neke trenutke činili magičnima, poput preobražaja ili čarolija. Zanimljiv je bio i glazbeni broj -
Alexandrov Ensemble: The Roads, sovjetska pjesma iz Drugog svjetskog rata, nastala pod artiljerijskom paljbom, jedna od najpoznatijih skladbi
Anatolija Novikova, o teškim putevima koji prolaze vojnici, o nepoznatoj sudbini, smrti na bojištu i o težini ratovanja. Svirala je dok je car svog sina otpremao na put u nepoznato i nesigurno.
U mnogim kulturama, devet simbolizira
dovršenost i cjelovitost, jer je posljednji jednoznamenkasti broj, a u mnogim religijama i filozofijama, to je broj prosvjetljenja i unutrašnje spoznaje, što može biti važan aspekt simbolike u predstavi. Ako to i nije bilo u planu redatelju - devet glumaca u ansamblu donijelo je dinamičnu i raznovrsnu postavu – ni premalo ni previše.
No, u ovoj je predstavi gluma
itekako zahtjevna, jer osim glavnih likova, mnogi su glumci imali i po nekoliko različitih glumačkih i/ili lutkarskih uloga, uz vrlo brze i drastične izmjene, pazeći, pri tom, da svaki lik ima svoju specifičnu osobnost i karakteristike, pa čak i boju, ton i brzinu glasa, držanje i sl.
Nezamislivo mi je, poznavajući nju i
ansambl DKO-a, pa i šire, u ovako ikoničkoj, začudnoj ulozi kakva je Baba Jaga gledati nekoga osim
Arete Ćurković. Ponovno je briljirala svojim nastupom, donoseći nevjerojatnu dubinu i snagu karaktera, glumačke kreacije. Svaka njezina gesta i mimika savršeno su odražavali misterioznu i prijeteću prirodu ove mitske figure. Njena sposobnost da balansira između opasnosti i humora bila je očaravajuća i neodoljiva. I publika je to nepogrješivo prepoznavala. Kroz njezinu je izvedbu Baba Jaga postala ne samo strašna, već i izuzetno zanimljiva i kompleksna uloga.
Puno od toga vrijedi i za cara kojega je utjelovio
Goran Guksić. Danas umjetnički suradnik na
Akademiji za umjetnost i kulturu, na kojoj je i stekao diplomu glumca i lutkara, ponovno nakon duge stanke na sceni. Bio je pun pogodak uključiti ga u podjelu (pa i kao asistenta redatelju). Tako sjedinjen sa scenom, prirodan, životno i scenski zreo i odmjeren, iskusan i profesionalan.
Vodeni Car bio je uvijek neponovljiv
Gordan Marijanović (kako mu to svaki puta polazi za rukom?!) - toliko eteričan kao pojava i glumac. Dao je nevjerojatnu zrelost i senzibilitet svom liku. On, Areta i Goran - dokazali su da su klasa glumaca koji svojom pojavom uvijek ispune prostor.
U naslovnoj je ulozi oduševila
Ivana Vukićević, jer je njezina interpretacija bila suptilna, s jasnim naglaskom na unutrašnju snagu i mudrost koja Vasilisu resi. Svaka scena u kojoj je nastupala bila je prožeta iskrenošću, jer je uspjela povezati naivnost i snalažljivost svoje junakinje, čineći ju vjerodostojnom i emotivno bogatom.
Grgur Grgić kao
Ivan Carević - Ivanuška bio je snažan i odlučan, ali i nježan. Iako još mlad, pokazao je zrelost i uvjerljivost u interpretaciji.
U višestrukim ulogama - glumačkim i lutkarskim, bili su
Tena Milić Ljubić(Carica / Carica Zlatnica / Mačak),
Srđan Kovačević (Orao / Pas),
Lidija Helajz (Carica Bakrenica / Vrata / sluga Vodenog Cara) te
Inga Janjanin (Carica Srebrnica / Vrana). Izuzetno su uspješno kombinirali svoje glumačke i lutkarske zadatke, pokazujući iznimnu vještinu u oba aspekta izvedbe. Svaki od njih savršeno je uskladio fizičku igru s lutkom, stvarajući živopisne i uvjerljive likove. Usredotočenost na detalje bila je za svaku pohvalu. Ovaj multitasking omogućio je dinamičnu i dojmljivu predstavu koja će publiku svaki puta iznova oduševljavati.
Tekst: Narcisa Vekić
Foto: Kristijan Cimer
Nebitno
