[INTERVJU] Vanja Jovanović režirao je "malo odmaknutu" predstavu Gospodar muha

S diplomom glumca i lutkara AUKOS-a, ali i glumačkim/lutkarskim stažem u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka, 33-godišnji Vanja Jovanović 2018. upisuje MA studij kazališne režije i radiofonije na ADU u Zagrebu. Iza njega su brojni profesionalni redateljski projekti u brojnim kazalištima u domovini, ali i izvan nje. Večeras se osječkoj publici predstavlja režijom Goldingova komada Gospodar muha.

Što Vas je privuklo Gospodaru muha?
- Naslov mi je ponuđen od strane kazališta, što sam ja objeručke prihvatio, jer mi je dosta tematski blizak, a i odmah mi se učinilo da bi jedan takav naslov jako dobro došao HNK-u u Osijeku i njihovom ansamblu.

Jeste li se više oslanjali na knjigu Williama Goldinga ili osobnu interpretaciju?
- Predstava na razini priče vrlo minimalno odstupa od Goldingova romana, samo onoliko koliko je bilo potrebno da se radnja prenese u kazališni izričaj. Ono što se bitno razlikuje od romana je upravo to da ovo nije roman, nego predstava, odnosno, pozornost usmjerena na kazališni doživljaj. Režiji sam u startu pristupio tako, s Patrikom tražio sam što je najkazališnije u Goldingovu romanu.

Koji su bili najveći izazovi pri postavljanju predstave na scenu?
- Predstava je od starta bila puna izazova, ali onih kreativnih. Prvo i osnovno pitanje bilo je kako ćemo ispričati priču u kojoj su glavni likovi (s razlogom) djeca, a tumače ih odrasli glumci. Zatim kako uopće pristupiti glumcima da ne upadnu u zamku karikaturalnosti. Izazov je bio i kako prostorno prikazati otok, a da izbjegnemo doslovnost u izričaju. Kako dočarati buđenje primalnosti kroz rituale koje djeca izvode? Kako kostimski stvoriti plemenski svijet od materijala koji se nalaze na otoku i kako sve to svjetlom i atmosferom uobličiti u jedinstveni svijet? Bilo je mnoštvo kreativnih pitanja, jer, ipak, na scenu treba postaviti alegorijski roman koji likove ne tretira psihološki, već simbolički. Tu je ogromnu ulogu igrao moj autorski tim, koji čine dramaturg Patrik Gregurec, scenograf Davor Molnar, kostimograf Mario Tomašević, koreografkinja Melisa Beqaj, kompozitor Ljudevit Laušin i dizajnerica rasvjete Anđela Kusić.

Što ste tražili od glumaca? Raspon godina u ansamblu je velik.
- Od glumaca sam tražio da prate dramaturgiju komada koja je postavljena na vrlo tankom rascjepu između glumca, naratora i neke vrste nacrta lika koja povremeno postaje i cjelovitim likom. Malo to kompleksno zvuči, ali mislim da će se u izvedbi vidjeti što sam htio, jer su to glumci savršeno savladali.

Jeste li mijenjali neki aspekt priče da bi bila bliža današnjoj publici?
- Mislim da ovu priču ne treba adaptirati sadašnjosti. Golding je napisao svevremenski roman koji ni na koji način nije vremenski određen.

Gospodar muha bavi se temama moći, kaosa i ljudske prirode – kako ste ih prikazali?
- Same teme prikazane su kroz priču, tako da se time kao redatelj nisam morao baviti. Ono što se pojavljivalo kao redateljski izazov bilo je potraživanje kazališnih načina kako prikazati sve zločinačke činove koja ta djeca počine s fokusom na žive emocionalne trenutke koji nisu u fokusu romana.

Smatrate li da je ova priča danas važnija nego prije, ikad? Ako da, zašto?
- Smatram da je uvijek bila i bit će jednako važna. Bavi se srži čovjeka, a ne vanjskim utjecajima. Propituje naše podrijetlo i našu istinsku prirodu, naše životne odabire kojima možda možemo utjecati na vlastite sudbine.

Postoji li neka scena ili simbol u predstavi koji smatrate ključnim za razumijevanje poruke?
- Nema izoliranih simbola ili scena, sve je dio jedne priče i ne postoji jedno bez drugog.

Kako je raditi na ovako mračnoj i intenzivnoj priči? Utječe li to na Vas kao redatelja?
- Utječe na način da me kreativno ispunjava i da će sigurno negdje odrediti moj redateljski put u očima drugih. Volim se baviti ovakvim temama jer često razmišljam o tekovinama civilizacije i kako smo došli do tu gdje jesmo, a Golding je to secirao savršeno.

Je li vas neko kazališno ili filmsko ostvarenje posebno nadahnulo?
- Pogledao sam oba filma po romanu i u njima ima puno toga zanimljivog, ali, na žalost, nije me pretjerano inspiriralo, jer, osim što mi priču pričamo na kazališni način, u našoj predstavi likove ne glume djeca, tako da je naša vizura malo izvitoperena, a takva je u izvedbenoj formi i sama predstava.

Predstava prikazuje brutalnu stranu ljudske prirode – mislite li da bi i naša današnja društva tako brzo skliznula u kaos kad bi nestala pravila?
- Naše je društvo davnih dana skliznulo u kaos i pitanje je hoćemo li se ikada izvući iz toga. Ja ne mislim da su pravila loša, dapače, mislim da su pravila temelj zdrave civilizacije, ali problem leži u tom što pravila nisu jednaka za sve i najčešće zaobilaze moralne zakone ispunjavajući niske strasti određenih pojedinaca zbog kojih većina društva ispašta.

Postoji li neka tajna poruka u vašoj adaptaciji? Jesu li određeni likovi možda prikrivena kritika nekih aktualnih političara, javnih osoba, devijacija u društvu?
- Ne.

Kakve reakcije publike očekujete – i postoji li nešto na što biste voljeli da posebno obrate pozornost?
- To je ono što me najviše uzbuđuje, jer mislim da smo postavili predstavu koja je na rubu da bude top ili flop. Vjerujem da će postojati određeni postotak publike kojoj se predstava neće svidjeti zbog nasilja ili načina kako je nešto izvedeno, jer je predstava malo odmaknuta od standardnog repertoara HNK-a. Ali, također, vjerujem da će publika većinski shvatiti i doživjeti predstavu, jer smo u predstavi prikazali samo ono što je Golding u romanu napisao.

Imate li već u planu neki novi projekt?
- Imam planirano naredne dvije godine, ali mi je malo daleko za pričati o tom. Iduće radim u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku. Dramaturginja Petra Pleše i ja još pišemo tekst Čudni kovačev sin, čija će premijera biti u svibnju.


Tekst: Narcisa Vekić/HNK u Osijeku
Foto: Josip Grizbaher