Mirko Ilic: Ovdje vole umjetnike koji nemaju što reći

S Mirkom Ilićem, jednim od najboljih svjetskih (grafičkih) dizajnera i ilustratora, rođenim u Bosni, stasalim u Zagrebu te višestruko potvrđenim u Sjedinjenim Američkim Državama, nismo razgovarali ni o njegovu nedobivanju hrvatske putovnice, niti o “malom skandalu” na ovotjednoj promociji monografije koju je o Ilićevu stvaralaštvu načinio Dejan Kršić (od kojega smo posudili i ovaj “ne očekujte to i to” uvod).

– To je njihov problem; jedan pasoš (američki, op.a.) već imam, i dosta je dobar – glasio je, naime, kratki Ilićev komentar na kafkijansku činjenicu da birokrati od njega zahtijevaju da obrazloži zašto traži hrvatske dokumente, iako je od svoje 10. do 30. godine živio u Zagrebu.

I ne samo živio: Ilić je, prije nego što je 1986. otišao u New York, bio jedan od pokretača antologijske skupine Novi kvadrat, uređivao je strip i ilustraciju u kultnom omladinskom tjedniku “Polet” te u uglednom političkom tjedniku “Danas”, a omote ploča (novovalaca), plakate izložbi i naslovnice knjiga koje je ovdje napravio nemoguće je i pobrojiti.

Što se pak tiče spomenutog “skandala” oko monografije, koju je započeo AGM, a dovršio Profil, on nije bio prouzročen samo kašnjenjem primjeraka na promociju, nego i cijenom od 590 kuna, za koju Ilić smatra da je previsoka.

S 52-godišnjim umjetnikom – koji, suprotno (novinarskoj) predaji nije ni arogantan ni kapriciozan, nego “samo” iznimno samosvjestan i izravan, ali i duhovit sugovornik – razgovarali smo o hrvatskim novinama, američkim izborima i splitskim ilustratorima.

No, prva tema ovoga intervjua ipak su bili njegovi briljantni radovi – stripovi, ilustracije, grafički dizajn, multimedija… – izloženi na retrospektivi, koja u koncepciji Dejana Kršića i organizaciji Udruge za promicanje vizualne kulture i vizualnih komunikacija VIZUM, Društva za istraživanje popularne kulture i PR agencije Polikom, do 25. svibnja traje u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU-a.
Arhiva u glavi

Većina radova izloženih u Gliptoteci fascinantna su, originalna i britka, no istovremeno naizgled vrlo jednostavna (grafička) rješenja. U čemu je tajna, što je to što Vas razlikuje od većine kolega?

– Vjerojatno se radi o tomu da sam počeo puno ranije, pa je taj način razmišljanja kod mene nešto razvijeniji. Ako, recimo, uzmete deset ljudi koji znaju relativno dobro crtati, date im temu i velite da nacrtaju prvu ideju koja im padne na pamet – većina će nacrtati nešto slično; ako im onda kažete – idemo probati ponovno, napravit će nešto drugačije… Što ih više drilate, neki od njih će se sve više početi razlikovati.

Ali, nakon tolikih godina rada, ja ne moram raditi tih prvih dvadeset skica, već idem na onu zadnju: glava mi već tako reagira jer sam tisuću puta neke stvari promislio. Osim toga, konstantno se obrazujem, čitam, pratim…

Pišem knjige o grafičkom dizajnu i ljudi iz svih krajeva svijeta šalju mi tisuće radova, pa imam vrlo bogatu arhivu u glavi. Tako da vrlo često, kad razmišljam o nekoj ideji, odmah u glavi eliminiram ono što je već napravljeno.

Je li ta jasnoća pogleda vezana i uz Vašu osobnost, često isticanu beskompromisnost?

Nisam intelektualac, ne kompliciram stvari. Kod mene je sve – najkraći mogući put od točke A do točke B; to je zato što sam lijen. A intelektualci vrlo često kompliciraju stvari: ako imaju osjećaj da nešto ne znaju, onda to moraju potkrijepiti tuđim mišljenjima i raznim teorijama, i onda imate prevelike fusnote i ne da vam se čitati cijelu stvar.

Moja publika nije takva, moja publika mora relativno brzo prepoznati, vidjeti o čemu se radi. Prema tome, ja moram stvari svesti na neke osnovne simbole i onda ih dovesti u kontekst koji ljudi još nisu vidjeli; ili nisu razmišljali o njemu.

Koliko je za Vaš stvaralački razvoj i uspjeh bitna činjenica da ste na vrhuncu slave u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji otišli u New York? Da ste ostali ovdje, pretpostavljam da biste…

… da bih se raspao. Ili bi me netko ubio. Vjerojatno bi tako bilo, jer imam dug jezik i uvijek sam protiv vlasti, ma kakva da je ona.

Ali, nije devedesetih u Hrvatskoj ubijen niti jedan umjetnik.

Mislite? Kako znate? Možda su neki ljudi trebali tek postati umjetnici, pa ih se pobilo, ili nisu imali šansu… Ovo je mentalno i fizički mala sredina. I vrlo je brzo prerastete. Onda bi se čovjek morao početi smanjivati sa sredinom da bi joj se prilagodio.
‘Novi trokut’

Što bi, po Vama, neki umjetnik trebao napraviti da dođe na naslovnicu novina?

Za početak, dajte šansu mladim ilustratorima, kojih ima gomila u Splitu, da ilustriraju Slobodnu. Samo nazovete Mirka Petrića – koji je profesor jedne od najboljih škola za dizajn u ovom dijelu svijeta, a koja se nalazi u Splitu – pa ćete dobiti gomilu mladih ilustratora.

I onda će jednoga dana Slobodna Dalmacija reći: mi smo stvorili “novi trokut” ili kako bi se to već moglo zvati… A ne da se samo hvali nešto što je bilo u prošlosti. Ni u jednom mediju nitko ne pruža šansu tomu da se danas desi ista ta stvar iz prošlosti koju hvale. Ovdje vole umjetnike koji nemaju što reći. Ovdje je puno bolje da za art možete reći – “joj, kak’ je to zgodno”, nego “joj, kak’ je to nezgodno”.

Kad ste u Hrvatskoj, pogledate li kako izgledaju hrvatske novine?

Ne. Zašto? Možda samo prolazu: to je gomila sličica, tekstova… Jedini časopis koji vidim manje-više redovito je Nacional, zato što su gospoda iz Nacionala, iz nepoznatog mi razloga, odlučila svaki mi tjedan slati primjerak. I to čine već dvije-tri godine.

Biste li komentirali grafički izgled Nacionala?

Na žalost, izgleda kao i sve stalo: previše naslova, previše sličica, previše ružnih frajera u odijelima i žena sa silikonima.

U jednom ste trenutku pokušali sudjelovati u promjeni te situacije, radeći redizajn dnevnih novina, Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije, no ni jedan ni drugi nije potrajao. Zašto?

Redizajn Slobodne Dalmacije bio je relativno uspio prije nego što ste dobili novog vlasnika koji je sve promijenio, pa i izgled novina.

Taj redizajn je dobrim dijelom napušten i prije dolaska novog vlasnika. Mislite li da je to stoga što Splićani ne prihvaćaju novosti?

To je netočno: to je uvijek izmišljena teorija nekoga tko ne radi svoj posao pa krivi narod. Ljude treba odgajati. Kako to da Splićani tako brzo prihvate svaki modni detalj? Kako tako brzo prihvate svaki novi auto ako je dobar? Prema tome, nemojmo kriviti ljude.

Split je takav jer ga i tretiraju kao provinciju. To sve je počelo još s pokušajima preimenovanja Dalmacije u južnu Hrvatsku.
Amerika spremna za Obamu

Na izložbi je puno Vaših komentara na ono što se danas događa u Americi i svijetu. Je li SAD doista naftovod koji krvari ili se ipak nešto mijenja?

Da, mijenja se nabolje. Nemam pojma što će biti, ali jedno je sigurno: Amerika je kao veliki brod – vrlo ga je teško zaustaviti i okrenuti, pokreti su mu puno, puno sporiji i dižu puno veće valove.

Je li Amerika spremna za Baracka Obamu?

Ako je suditi po glasovima birača, očito jest.
Mediji reklamiraju samo novac

Kako komentirate činjenicu da je u Hrvatskoj trenutačno novac, odnosno moć koju on donosi, gotovo jedina vrijednost?

Za to su krivi mediji. To je zato što mediji reklamiraju samo novac – satove, jahte, bogate, kuće, automobile; pišu samo o tomu koliko je tko pokrao, koliko dobiva neki sportaš...

Kad ste zadnji put na naslovnoj stranici novina imali pisca?

Mediji su u ovoj zemlji najveći dio problema jer podržavaju beznađe. U Americi imamo isti problem, ali nije toliko razgranat: Murdoch je dio problema jer njegovi mediji rade što odgovara njihovom šefu, a ne njihovim čitateljima.

Ali, u Americi možete naći neke novine, časopise koje se tako ne ponašaju, pa imate izbor. Ovdje ga nemate: vaši mediji ovdje rade ono što odgovara vlasnicima, korporacijama, šefovima i političarima, a ne ljudima koji kupuju novine. Zato bih predložio da novinari budu direktno plaćeni od vlasti: novine bi bile jeftinije.

Na koji način bi se to, prema Vašem mišljenju, moglo promijeniti?

Treba se dogovoriti - ali napismeno i javno, da to svi znaju - što političar ili direktor neke firme mora učiniti da bi zaslužio da bude na naslovnoj stranici ili na prve dvije stranice novina.
Plava Slobodna

Što kažete na “teorije” da ste “Slobodnu Dalmaciju” bili “zaplavili” zato što ste imali ugovor s proizvođačem te boje?

Tu boju je, koliko ja znam, radio identičan proizvođač kao i one prije, a ni cijena joj nije bila drugačija. To je samo plava boja umiješana u crnu, to je sve. Ne znam ni tko je proizvođač te boje.

I, koliko se uopće novca da ukrasti u mitu i korupciji zato što kupujete plavu boju, a ne crnu? Par tisuća dolara?

Radi se o tomu da je najlakše objasniti kako sam do toga došao mitom i korupcijom: to su zakoni spojenih posuda – iz moje šuplje glave u tvoju šuplju glavu. To je bezveze.

Možda Vam se takvim glasinama pokušava oduzeti kredibilitet baš zato što beskompromisno ukazujete na probleme u društvu?

Naravno. Jer, ako sam i ja korumpiran, onda smo svi isti. Ali, na žalost, moram im reći: gospodo, samo ste vi korumpirani!