Vitezovi slavonske ravni
Prvi vitez leži u polumraku sobe, vidno iscrpljen nakon dugotrajne borbe za „
pravu“ stvar.
Nebu njega niko hebal vu njegovi kukuruzi! Sad je konačno na svom terenu, iscpljen, ali miran i spokojan. „Pobijedio sam ih!“, misleći u sebi osmijeh mu se pojavi na suhom licu. Uto u sobu uđe drugi vitez, zdrav, čio i nasmiješen; „Uspjeli smo, druže!“.
Utisne mu dva poljubca u bijele obraze i polako zavuče ruku u džep. Pred očima prvog viteza pojavi se nešto sitno, zamotano u zlatni celofan. Radi se o
ratnom plijenu, nagradi za protjerivanje dušmana iz vlastitog dvorišta. Nužno potrebna okrjepa dok se ne vrati u punu snagu! Nakon što je prigrlio rijetko viđen darak, pozdravi se i izljubi još jednom sa svojim drugom i polako utone u san. Nije prošla godina, a drugovi se posvadiše! Udariše jedan na drugoga kao najljući neprijatelji! Sjekire se oštre, konačni se boj nagodinu bliži. A vjetrenjače mirno stoje, lagano se vrteći na vjetru.
Don Quijote je udario na svog
Sancha Pansu! A narod gladan. Al' dobro! Bit će kruha i igara! Da parafraziramo
Prljavce:
Siromašni se ionako za sebe pobrinu.
Žićbo lazido!
Na
Badnje jutro bude me prve zrake sunca i izvlače me krmeljavog iz toplog kreveta. Nezaobilazna kava i prva pljuga, mjesto radnje – balkon. Pogled mi se širi preko voljenog mi grada koji je eto u zadnje vrijeme malo nagrđen nakaradnim zgradurinama između kojih su stisnute, poput
ćuke na zimi, sitne potleušice.
Dobro, nema veze, ipak je to moj grad kojeg volim svim srcem i dušom kakav god da je. Sjećam se djetinjstva i bezbrižnih godina kada smo se, neopterećeni glupostima poput
političkog imidža moga grada, igrali na jednom od gradilišta tih velebnih nakaradnih zdanja. Gradski oci obećaše da će se prostor oko zgrade, po završetku iste, prenamijeniti u par parkirnih mjesta i veliki park sa dječjim igralištem.
Prošlo je od tada više od desetljeća, oko zgrade je parking veličine novog
Peveca. Na mjestu gdje je trebao biti
park, ako ne čak i perivoj,
neprohodna je šikara puna smeća s krasnim ukrasom na sredini – odbačenom wc školjkom.
Ali zašto bi djeca ovoga grada bila važnija od novčanika nekog poduzetnika?! Postojeća situacija je, prema tome, sasvim prirodna. Kad smo već kod prirode, moram priznati da me jedna stvar još više plaši od navedenih sitnih zamjerki vezanih za moj grad. Tako ja polagano ispijam svoju kavicu, na Badnje jutro, a grije me ugodnih 15-ak stupnjeva. Snijega još uvijek nema, ali zašto bi ga i bilo, nema ga ni u Finskoj, tako da je to, također, sasvim prirodno. Prirodno poput wc školjke u mom dvorištu, prirodno poput potrošačke manije koja je, bez obzira na svjetsku krizu, postala glavni smisao Božića, pa u krajnjoj liniji i prirodno poput nekoliko stotina mrtvih u pojasu Gaze. Ali
Žićbo lazido i sigurno i mene očekuje nešto pod borom.
Viva la resolution!
Sjedim ja tako isti dan, na Badnju večer, okružen najboljim legama i uz koju čašicu više priča nas odvede na aktualne teme, između ostalog na
višetjedne nemire studenata u Grčkoj. Priča je imala svoju glavu i rep otprilike dvije minute što je, reklo bi se, prirodno nakon koje čašice više. I dok jedan lega nije napuštao stajalište da svima njima treba „
spremiti metak u čelo“, ja sam, moram priznati, pomalo zaneseno gledao
ujedinjene studente kako drže liniju pred represivnim aparatom.
Nebrojeno puta sam, kada bih išao sam kući iz večernjeg izlaska, kroz glavu vrtio donkihotovske
iluzije o uređenoj studentskoj organizaciji koja bi rješavala probleme svih svojih pojedinaca i popravljala opću sliku društva u cjelini. Jer, studenti i općenito mladost su oduvijek bili pokretačka snaga gotovo svih revolucija. Ta moja utopijska razmišljanja, o društvu u kojem glavnu riječ neće voditi politički ovisni mamuti već budući intelektualci u naponu mentalne snage, redovito bi kopnila shrvana viškom alkohola i snom koji se lagano spuštao na oči. S druge strane sobe, prvo potiho a zatim sve glasnije, razgovor se poveo o nekom
skajpu. Pošto ne znam što je to, a još manje kako se piše, nadam se da nisam nikog uvrijedio napisavši to "
po Vuku".
I tako je u našem malom društvancu razgovor vrlo brzo potekao u pravcu tehničke organizacije revolucije. Eh, da nas samo
Che čuje, okrenuo bi se u grobu. Nesporno je da
svi redom studoši – apsolventi u naponu mentalne snage - imamo kapacitet za mnogo više, ali ovaj truli i bespoštedni kapitalizam koji gazi sve slabe i pravila modernog svijeta ne dopuštaju nam da sanjarimo o društvu u kojem će se
naš glas cijeniti.
Na cijeni je jedino plivanje u tehničkim vodama, predanost poslu 24/7 i sposobnost gomilanja što više para. A ja se pitam
gdje je nestao pojedinac i njegov zdrav razum? Rekao bih da se pobjeglo iz jednog lošeg sustava kolektivne svijesti u još gori.
Revolution je zamijenila
resolution. Ali i to je sasvim prirodno, zar ne? Stoga
viva la resolution!
Foto:
Teacher dude,
manos
Nebitno
Muško
