U jednom filmskom žurnalu, kakvi su se u pedesetima i šezdesetima prikazivali u kinima uoči filmskih projekcija,
Uncle Joe – kako su mu tepali Amerikanci –
Josif V. Dž. Staljin podiže na ruke ljepuškastu djevojčicu odjevenu u lepršavu haljinicu. Dijete se smiješi, a smiješe se i svi ostali koji prisustvuju tom dirljivom zagrljaju: crvenoarmijci, kolhoznici, stahanovci… Smiješi se i
Lavrentij Berija!
Drugom prilikom, jednu drugu nasmijanu djevojčicu grli
Maršal. Snimatelji se pažljivo namještaju kako bi milenijska snimka bila što dojmljivija, a drugovi i drugarice, radnici i udarnici, proslavljeni ratnici i do toga trenutka namršteni Maršalovi čuvari, baš svi se smiješe kao i razdragana djevojčica. Smiješi se i
Aleksandar Ranković!
I prije njih, s djevojčicom u naručju pred kamerama su se smiješili
Adolf Hitler,
Francisco Franco,
Mao Tse-tung…, a vjerojatno postoje i snimke
Pola Pota,
Augusta Pinocheta i
Josefa Mengelea s nečijim djetetom u zagrljaju.
Zašto se visoka gospoda, ili drugovi, vole slikati s nečijom djecom, kumovati petom ili devetom djetetu, da bi već trenutak kasnije zaboravili i njegovo, i ime njegovih roditelja? Zato jer hitaju na sljedeću predstavu u kabinetu, salonu, dvorani nekakve skupštine, komiteta, Reichstaga ili generalštaba, gdje će se raspravljati o tomu kako uskratiti prava upravo tom djetetu i njegovim roditeljima.
Netko će reći da su to prošla vremena, no je li uistinu tako?
Dame iz visokog društva
Prije nekoliko dana, za božićnih i novogodišnjih blagdana, nagledali smo se dama i gospode u posjetu bolesnicima, rodiljama, djeci bez roditeljske skrbi i beskućnicima, obiteljima ratnih stradalnika… Svima su im, javno pred novinarima i snimateljima, obećavali skrb i novčanu pomoć. Daruju, ne svojim novcem, prvo novorođenče u novoj godini i sve rođene u prvom satu 2009., ručaju sa zatvorenicama a potom daju stupidne izjave o „postojećim problemima u zatvoru“, jedu plebejski popularno zvani „vojnički pasulj“, ili u Slavoniji i Baranji riblji paprikaš. Sijeku vrpce, defiliraju po trgovima gdje se pleše i pjeva…, jednom riječju, sve dijele s narodom!
Ono prvo novorođenče uopće im nije važno koliko prigoda da
Prve dame pokažu posljednju parišku nošnju, da su dobročiniteljice. A njihova odjeća? Bože, pa moraju nešto obući. No, zašto se toliko veselimo posjeti visokog dužnosnika i zašto se oko njega guraju uvijek isti ljudi? Čime nas je to usrećio da su uz njega na svakoj snimci samo razdragana lica? Zar nas novi velikaši uistinu toliko vole, ili od nas možda nešto trebaju?
Da, traže naše povjerenje! A mi im ga dajemo, kako bi ga oni vrlo brzo unovčili i ergelom luksuznih automobila opet dolazili na naše kirvaje, proslave ratnih obljetnica, puštanje vodovodne, kanalizacijske i telefonske mreže, otvaranje asfaltirane ceste, dječjeg bazena ili liftova, u pratnji sebi sličnih, okruženi mrkim čuvarima koji paze da im se previše ne približimo.
Tim su prigodama posebno sklone neke dame iz visokog društva i dok se smiješe ljubazno i ljupko, šal im se vijori svilen, savršeno usklađen s cipelicama i damskim „Birkin“ torbicama.
Kada
Gospođa posjeti bolesno dijete svoje sluškinje, to nam se priopći kao biblijski događaj, a mi se radujemo poput retardirane dječice šaci kukuruznih kokica. Kao u onoj poznatoj bajci, prilagođenoj današnjim okolnostima, ovdje Gospođa ima i tri želje: ne pitajte je o njezinu znanju, imetku i – opet glasujte za njene!
Oni dolje
Motiv ovoga napisa valjda vam je poznat. Ako nije, pročitajte pjesmu
Miroslava Krleže „Gospođa u posjetu kod bolesnoga djeteta svoje sluškinje“. Jer, postoje Gospođe, ali i sluškinje i njihove obitelji. Kada Gospođa odlazi, da se više nikad ne navrati u taj dom, iza nje ostaje gorak okus prijevare pred tisućama gledatelja i čitatelja.
Sluškinje, njihova djeca i ostali koje politička svita zove „oni dolje“ i kojima služe za demonstriranje gospodskog milosrđa i dobrote, ne mogu mnogo promijeniti. Ako već nemaju drugo oružje protiv ponižavajućeg odnosa
uglednika, njihove drskosti i oholosti, imaju svoj ponos i dostojanstvo, pa im se barem ne moraju ulagivati, klanjati, smiješiti i pljeskati. Kada im budu pokazali da su svjesni poruge, ti paradni prigodni posjetitelji više im se neće usuditi dolazi u domove i iskorištavati njihovo siromaštvo, odvrtati vodovodne ventile ili pomicati električne sklopke, jer bismo struju, vodu i štošta drugo svi već odavno imali da nismo plaćali ponižavajuće promidžbene manipulacije neželjenih gostiju.
Piše: Ivan Vekić
Nebitno
Muško
