Lega moj, znam da nisi ljut na mene što ti nisam čestitao rođendan. Nekako, ne volim razmišljati o godinama. Sklon sam bilježiti, ali isto tako i brisati datume. Kao čovjek pamtim i zaboravljam vrijeme. Ponekad se ne razbudim dovoljno, a kad zaspem, uspomene utonu u moja sjećanja. Uostalom, je li važno kada si rođen? Za mene postojiš od onog trenutka kad si ušao u moje disanje i kada su me tvoje lipe, prvi puta omamile svojim predivnim mirisima. Tada si u meni rođen.
Bez ikakve sumnje, često mi se događa razgovor s tobom, često se kroz mene provlači tvoja prošlost. Svijest mi dozvoljava opipati tvoje obrise Murse. Instikt me vodi uz Dravu gdje prepoznajem nastajanje tvoga imena. Tu gdje voda odsijeca tvoje obale, pradavni su hodači ucrtali u svemirske planove moj susret s tobom. Mjesto na kojem sam danas, njihovi su koraci u mojim nogama. Da nije bilo njih, ne bi večeras u mojim očima tvoje ulice sjale, niti bih promatrao nebo kako umiva tvoje parkove. Moj grade, osjećam tvoje nasljeđe kao dodire koji me vole. Nema iskrenije ljubavi od prirodne ljubavi. A ti i ja smo iskreni jedan prema drugome. U tebi šapuće lišće, baš onako kako ja želim.
Neka ove tihe riječi budu početak putovanja na kojem ćemo uživati. Dovoljno naučen u prošlosti da se budućnost predviđa srcem sadašnjosti, želim ovu bjelinu prekriti riječima, pa te riječi složiti slijedom osjećajnih misli i njihove boje pretočiti u sliku koja će pokazati svu ljepotu s kojom raspolaže tvoja duša. Krenut ću od samog tvog izvora i slijediti tokove predivnih pejzaža na kojima su nastajali tvoji prvi obrisi. Zajedno ćemo šetati krajolicima tvoga djetinjstva i tvoje mladosti. Stići do ušća sadašnjosti gdje su nam životi usidreni i sačekati povoljniji vjetar koji će nas povesti daljinom nepoznate pučine.
Ovi su dani vrijeme uspomena i sjećanja, vrijeme ispunjeno sentimentalnim i emotivnim razmišljanjima. Naš svijet dodiruju odjeci lijepih i nezaboravnih trenutaka. U takvim trenucima nečija bliskost i nečija topla riječ pronađu mjesto u prašnjavim zaboravima. Maštanja se pretvaraju u stvarnost, a stvarnost postaje ljepša i smirenija. Najteže nam je kad smo zarobljeni u nečijem zaboravu i poput pahulja nestanemo u sivom zimskom suncu. Ponudi nam ugođaj koji dušu napaja. Budi ovih dana ljepši i topliji, jer zlatne niti tvojih osjećaja ne prekriva patina vremena. U tvojim smo zjenicama svi dio velikog sna. Kao po kakvom pravilu pronašli smo prostor u tvom srcu. Podsjećaš nas koliko je naš život ispunjen nadanjima. Upozoravaš na naše strahove i nemire. Nudiš ushite i radosti. U tvom beskrajnom zagrljaju naš te osmjeh nikada ne zaboravlja.
Tekst: Zal Kopp
Ilustracija: Jovan Gojković