Evo još jedan predobar tekst od Heni Erceg,prije ju nisam baš nešt previše volio al u zadnje vrijeme mi je počela pisati zanimljive kolumne,ovaj put piše o dva vrlo zanimljiva događaja od prošlog tjedna,o "otmici" Ante Jelavića i o bivšem ministru Rončeviću,
uživajte...
Glede & unatoč
Objavljeno: 15. 04. 2009. 15:04
e-novine
KORUPCIJA, KONCEPCIJA
Piše: Heni Erceg
“Onda sam se probio kroz troja vrata i tako u lisicama krenuo u bijeg, natrag u Zagreb!“ „A kako ste prešli granicu, a da vas nitko nije vidio?“ „Lijepo, pa ja na tom dijelu, gdje sam rođen, poznajem svaku stopu, a osim toga, tu uz granicu kupio sam zemlju, pa sam ustvari ilegalno prešao iz Bosne u Hrvatsku baš preko svoje zemlje.“ Tako je ukratko svoju zanimljivu otmicu pred TV kamerama obrazložio taj bljedunjavi lik, s karakteristično ukočenim, tuđmanovskim, osmjehom.
Toga Antu Jelavića, generala hrvatske vojske koja je ratovala u Bosni, e kako bi oslobađala tamošnje Hrvate i tobožnji hrvatski teritorij u BiH, bili su navodno oteli neki mafijaši, pa tražili milijun eura otkupnine, ali on im je, eto, sam uspio pobjeći, što se naravno i očekivalo od tako vještog ratnika, bogati, skoro komandosa, koji se svojevremeno, ne razmišljajući o posljedicama, bio stavio na raspolaganje HVO-u, pa u Bosni, skupa s ostalim pripadnicima hunte, odradio dobar posao za generala Franju Tuđmana. Neće proći mnogo vremena, a taj će, do početka devedesetih niži oficir JNA, vojni skladištar, postati viđenijim članom one opasne i pohlepne hercegovačke skupine ignoranata koji su Tuđmanove aspiracije prema Bosni i Hercegovini pametno iskoristili i uskoro odlično unovčili, pa stekli enormno bogatstvo i kvalitetan društveni status. Za njihove potrebe osnovana je bila i Hercegovačka banka u Mostaru iz koje se novac građana Hrvatske u velikim količinama cijedio u džepove bez dna političke i generalske vrhuške HDZ–a BiH i kojim je, tim novcem, trebalo učvrstiti temelje secesionističke tvorevine, takozvane Hrvatske samouprave u Hercegovini.
Računa se da se do propasti te banke iz Hrvatske preko granice godišnje liferovalo do milijardu kuna, što za visoka primanja činovnika HDZ–a i vojnika HVO–a, što za pomoć tamošnjim Hrvatima, naravno stalnim hadezeovskim biračima. Od te ogromne sume novca, prema nalazima američkih istražitelja u BiH, otuđeno je čak 108 milijuna eura, sve raspoređeno po inozemnim računima važnih tipova iz HDZ–ove hercegovačke vrhuške. Pronevjere su bile evidentne i sve se o njima znalo, pa je na koncu tom generalu Jelaviću bosanski sud bio dosudio deset godina robije, a on zbrisao u Hrvatsku - nakon što je sudu na ime jamčevine poklonio 250.000 eura - gdje se i danas nalazi, rjeđe u svom splitskom stanu gdje ga je u obližnjem kafiću svojevremeno bio ukebao Feralov novinar, češće u Zagrebu u jednoj od svojih brojnih rezidencija.
Ma da se razumijemo, nije neznam kako važan taj Jelavić, da nije upravo paradigmatičan predstavnik one skupine koja je svoj ugodan život moćne političke i vojne elite gradila na razvalinama Tuđmanove bezobzirne politike u BiH, na grobovima, logorima i žrtvama..., grupacije koja je i danas pozadinski, ali utjecajni faktor u hrvatskoj visokoj politici. Makar se taj utjecaj temeljio na golom strahu hrvatskih vlastodržaca od pripadnika toga političkog i vojnog podzemlja, budući da se jednom potpisani pakt s vragom ne može tek tako razvrgnuti. Zato ih se ovdašnja partija na vlasti sve i da hoće ne može riješiti, zato jer su Jelavić i njemu slični ratni profiteri nastali upravo u krilu te stranke i zato jer se mafiji ne može reći zbogom samo tako, kad se hoće zbog nekih drugih izvolijevanja.
Zato su prostim okom vidljiv blef sve one puste najave ovdašnje Vlade o borbi protiv mafije i organiziranog kriminala, jer ni pravosuđe, ni policija u Hrvatskoj ne mogu razriješiti nijednu krupnu aferu, a i kako bi, kada sve ili nastaju ili su navezane na vlast koja pak dirigira i postupcima represivnog aparata, pa ne treba dvojiti da će se jednako „uspješno“ razriješiti i najnoviji golemi skandal oko sumnjive kupnje vojnih kamiona prilikom koje je utajeno oko dva milijuna eura.
Kupnju bez natječaja, izravnom pogodbom, izveo je bivši ministar obrane, potom i policije i, razumije se, istaknuti član HDZ–a. A kada je, godinama nakon što je predsjednik Republike obznanio podatke o nelegalnoj kupnji vojnih kamiona i zatražio istragu, Vlada konačno bila prisiljena reagirati, nisu se naravno tom skandaloznom pronevjerom počeli baviti policija i odvjetništvo, nego je osnovano priručno para-tijelo, to jest Saborsko povjerenstvo, pred kojim je, međutim, neočekivano, zabrani odozgo usprkos, svjedočio bivši šef službe vojne nabave, izvjesni general Miličević, kazavši sve o višegodišnjem šikaniranju tadašnjeg ministra obrane i njegovom traženju da lažira svoj izvještaj o kupnji vojnih kamiona.
U nastaloj panici hadezeovih članova Povjerenstva javnost je hitno isključena s rasprave, onda su dokumenti iz kojih je vidljiva čitava mutljaža o pronevjeri velikoga novca dospjeli u novine, da bi potom sve o demokratskim standardima svoje partije i poštivanju javnosti rekao rigidni Andrija Hebrang, pa manirom prekaljenog staljinista histerično zatražio adekvatnu istragu i sankcije, ali ne za glavne aktere korupcije, nego za one koji su istinu o nelegalnoj nabavci kamiona doturili novinarima.
U međuvremenu glavni junak priče, bivši ministar u Sanaderovoj vladi, i dalje je nedodirljiv, premijer je pak uskršnje praznike opušteno proveo u Splitu, ne iskazujući nikakvu reakciju na skandal zbog kojega bi u civiliziranoj državi i sam morao snositi konzekvence, pogotovo jer samo blesavci mogu vjerovati kako je taj nemušti Rončević bio u stanju sam zamračiti čak dva milijuna eura po jednom državnom poslu. Nego je posve jasno da je lova utajena za neke interne potrebe partijskih drugova na vlasti. Baš kao što onaj Ante Jelavić, premda visoki politički činovnik HDZ–a u Hercegovini, nije svojevremeno mogao ni kihnuti, a kamoli pronevjeriti ogromne količine novca, bez svojih tutora u Tuđmanovoj nomenklaturi, tako je nezamislivo da bi sada neki bezvezni ministar mogao na svoju ruku nabavljati skupu vojnu opremu, uz značajnu proviziju, a bez znanja i blagoslova šefa svoje partije, ujedno i hrvatskoga čvrstorukaškog kancelara.
Samo što sve to ovdje više nikoga doista ne zanima, cinizam političke elite, arogancija te radikalno potkupljive partije, nikada očišćene od starih navika bivših Tuđmanovih kadrova, uspješno anestezira i one preostale živahne ostatke posve umrtvljene društvene svijesti. A opet, nije li baš, nešto manje sofisticirana, inače vrlo slična, koncepcija političke korupcije jednom već uništila ona dva kobna diktatora s ovih prostora? |
Muško
NE!!!!!!