
Uoči nadolazećih predsjedničkih, ali i mogućih prijevremenih parlamentarnih izbora, javnost se sve intenzivnije bavi kako mogućim predsjedničkim nominacijama, tako i (ne)skrivenim političkim ambicijama aktualnog predsjednika,
Stjepana Mesića. Upravo on sve otvorenije nagovješćuje potrebu formiranja tzv.
Trećeg političkog bloka, autentično građansko-liberalne orijentacije, kojeg bi predvodio nakon isteka predsjedničkog mandata.
Po njegovu, ali i mišljenju onih koji ga u tomu podržavaju (
Čačić,
Pusić,
Jakovčić),
HDZ i
SDP kao dominantne političke stranke u nas pokazale su raskošnu nesposobnost u rješavanju društvenih problema i servisiranju javnih potreba. Njihovim posredovanjem javni se život zatvorio pred nosom javnosti i civilnog društva, građani su postali tek puki statisti koje o stvarnim problemima društva nitko ništa ne pita, niti se oni sustavno rješavaju.
Teret prošlosti
Ključna su pitanja: treba li uopće Hrvatskoj Treći blok i može li se njime dokinuti pogubna stranačka (bi)polarizacija društva? Je li upravo Mesić taj koji može najbolje artikulirati politički put Trećeg bloka, koji se usprkos nedorečenosti čini nužnim u ovim kriznim vremenima? Mogu li stari politički kadrovi kao najveći zagovornici te ideje, predvođeni nesumnjivo popularnim i karizmatičnim Mesićem, kompetentno artikulirati i provesti tu političku inicijativu?
Jedino zrela građanska svijest – i to nestandardnim političkim sredstvima! – može obnoviti devastirane civilizacijske vrijednosti. Tradicionalna politika ne samo što to nije željela, nego nije niti znala prezentirati. Mesić i društvo prihvatili su se, dakle, zadaće za koju nemaju vjerodostojnosti, a čini se niti znanja.
Koliko god bili zahvalni Predsjedniku na svesrdnom zalaganju u (re)afirmiranju hrvatskog antifašizma kao neprijepornog europskog kulturnog standarda, ne možemo (mu) zaboraviti sitne ustašluke što si ih je, kao visoki državni dužnosnik i član HDZ-a, svojedobno dopustio na skupovima s Hrvatima u
Australiji i time trajno ugrozio svoju političku i osobnu vjerodostojnost. Treći blok zato mogu osnažiti samo ljudi koji nisu (bili) zaraženi populizmom, retorikom općih mjesta i olako obećanim brzinama hrvatskog društvenog razvoja. Ne mogu se istodobno čuvati stare navike i mijenjati društvo, ma kako to željeli izvesti.
Lakmus – Glavaš i HDSSB
Radimir Čačić nedavno je ustvrdio kako Mesić nije
Havel ili
Kučan, pa mu politički eros neće dopustiti povlačenje u mirovinu. Zaboravio je, pritom, kako je prošao
Lech Walesa, slavni poljski disident i vođa svenacionalnog pokreta
Solidarnost, kojem je nakon isteka petogodišnjeg predsjedničkog mandata, uprkos nesumnjivoj karizmi, neslavno propao pokušaj nastavka političke karijere u parlamentu. Prijeti li takav usud i Mesićevoj političkoj karijeri te konceptu Trećeg bloka?
Uostalom, kako bi takav Treći blok mogao vjerodostojno zagovarati toliko potrebnu političku principijelnost i društvenu moralnost, a pozivati pseudoregionalistički
HDSSB ratnog zločinca
Branimira Glavaša na suradnju i priključenje toj političkoj akciji? Da Mesiću i Čačiću takva (po)misao nije strana, jasno su pokazali na nedavnim lokalnim izborima kada je
HNS bez ikakvih ograda u Osijeku koalirao s Glavašem, a u dodvoravanju odbjeglom generalu nije zaostao niti
Zoran Milanović kojem slavonski regionalisti trebaju kao saveznici za predstojeće političke bitke. Primjeri
Đakova i
Belog Manastira zorno pokazuju da samo uz njihovu potporu SDP može računati na uspjeh na istoku Hrvatske.
Pritom, ostaje otvoreno pitanje i moralna dvojba s kojom se naši političari ne žele zamarati: može li se koalirati s ratnim zločincem, odnosno sa strankom koja ga otvoreno podržava, a ne zaprljati ruke? Smije li se politička budućnost graditi s osobom koja ne poštuje i ismijava hrvatsku pravnu državu, odnosno sa strankom koja se nije jasno ogradila od (ne)djela svog osnivača? Zato će pravi politički lakmus (ne)uspjeha u formiranju Trećeg bloka biti odnos prema Glavašu i HDSSB-u.
General čvrsto drži konce
Najbliži Glavaševi suradnici,
Krešimir Bubalo i
Vladimir Šišljagić, nastoje u javnosti ostaviti dojam neovisnosti o svom političkom mentoru, ali samo naivci i(li) pokvarenjaci u to mogu povjerovati. General čvrsto drži sve političke konce i mora mu se priznati da je maestralno pridobio SDP i HNS, pa i naklonost predsjednika Mesića koji je uoči lokalnih izbora učestalo posjećivao Osijek i srdačno komunicirao s Glavaševim gradonačelničkim kandidatom.
Mesić, Čačić, Pusićka i Milanović prihvatili su tezu kako se Glavaš i HDSSB bore za decentralizaciju i regionalizaciju RH, ne želeći uvidjeti kako ih naš vrli general koristi kao sredstvo za svoj privatni politički rat i opstanak. Time i zagovornici Trećeg bloka, poput Glavaša, iskazuju prezir prema biračkom tijelu arogantno podcjenjujući elementarnu građansku pristojnost. Jer, ne može se govoriti o novom političkom bloku bez dosljednog promicanja temeljnih društvenih i moralnih vrijednosti, a one se ne mogu artikulirati ako su Glavaš i njegovi trabanti sastavni dio te i takve politike.
Glavaš je pokazao kako se, ne poštujući zakone vlastite zemlje, može lagodno i dobro živjeti; kao saborski zastupnik i dalje uredno prima plaću (najvišu u Saboru!) iako ne dolazi na posao, što je za običnog hrvatskog građanina nezamislivo. I sve je to u skladu s pozitivnim propisima…
Za hadezeovske talibane Glavaš će uvijek biti heroj, a ne zločinac. Mesić i Čačić mogu se privremeno izgovarati na nepravomoćnost presude, ali kako će razložno objasniti suradnju s HDSSB-om ako presuda postane pravomoćna, a ta je stranka ne prihvati? Kako god bilo, dosadašnje koketiranje s Glavašem i HDSSB-om uvelike je devalviralo samu ideju Trećeg bloka.
Recikliranje starih ideja
Građansko se društvo ne tvori iz visokih političkih sfera, nego odozdo. Stoga bi hrvatski građanski impuls Trećeg bloka morao jasno iskazati nezadovoljstvo korumpiranim političarima i jalovom politikom.
Nakon godina divljeg kapitalizma, demokratskog licemjerja i nacionalističkog ludila, građani bi morali postati svjesni da mogu očekivati promjene na bolje samo ako nešto urade sami za sebe. Projekt Trećeg bloka iznjedrila je stara politička elita služeći se starim metodama, što već jasno pokazuje kako se tu radi samo o novom recikliranju već prokazanih ideja.
Autor: Jaroslav Pecnik