Pronašao sam način kako zadovoljiti potrebu za putovanjima. U meni postoji sjećanje. U njemu su zapisani susreti i zagrljaji, razgovori i pogledi. U mom sjećanju postoje kontinenti kojima sam obećao svoj dolazak. Postoje ljudi koje sam davno sreo i oni koje želim sresti. Moje sjećanje pokreće u meni korake, jer ima toliko mjesta koje nisam posjetio i toliko ljudi koje nisam upoznao, da mi jednostavno ne dozvoljava mirovati. Vraća me u vrijeme kada se stvaralo. Izvlači iz zaborava moja nekadašnja sanjanja i podsjeća me da moji snovi nisu prijetvorni.
Iako ponekad izmaknu kontroli i često puta odvedu na mjesta koja sam želio zauvijek zaboraviti, u njima susrećem ljude koje sam iz sjećanja nenamjerno izbrisao, ali i svoje srce ponovno upoznajem. Učim se drugačije osjećati. Budan i okružen snovima, kroz polusan prepoznajem svoje korijene iz kojih sam počeo rasti. Prisjećam se kako sam iskreno upijao sunce i radovao se svakom zvuku što je poput vjetra stizao u predvorje moje duše. Osmjehom ponovno pronalazim oblake i slutim rascvjetano cvijeće u svome uzdahu. Kako sanjam svoje snove, tako lutam i otkrivam beskrajna nadanja koja sa sobom donose putovanja. Iskustvo mi govori da je svako putovanje zanimljivo na svoj način. Doduše, razum traži svoje, ali iskustvo nudi lakši put. Razum je sumnjičav, a iskustvo lukavo koristi staze svih prijeđenih putova. Uživanje na putovanju omogućavaju spoznaje koje sakupljam putem, a isto tako me privlače i nepoznate staze. Neizvjesnost me hrani znatiželjom, izaziva i uvjerava kako moram dalje. Na tim sam putovanjima sudionik svijeta. Živ i stvaran. Nikada do kraja zadovoljan, a još manje umoran. Putujem, istražujem i pronalazim razloge svoga putovanja. Ono što ne mogu izbjeći, pokupim i ponesem sa sobom. Kasnije se tome posvetim ili ostavljam za neka slijedeća putovanja.
Svakodnevno putujem tvojim ulicama i susrećem putnike poput sebe. Ne razgovaramo, već se jednostavno primijetimo pogledom i prođemo. Na tvojim smo ulicama užurbani i nedostupni. Sva pročelja zgrada promatraju našu prolaznost, a mi šutimo i u svojoj tišini putujemo. A toliko svjetova u nama ima, toliko neotkrivenih kontinenata i tajnih mjesta. Mi i dalje uporno šutimo i u toj šutnji putujemo. Nedovoljno poznajemo tvoje ulice, jer se na njima saplećemo i sudaramo. U tebi tako lijepom, u tom nezaustavljivom i preciznom hodu vremena mi ne zastajemo i ne pitamo, već samo jurimo i prolazimo. Naše bezbrojne misli neprestano struje po tvojim ulicama i zatim nestaju u tvojim dvorištima i hodnicima. Sakrivaju se iza prozora, pa povremeno izađu i kreću na svoja zamišljena putovanja.
Sposobnost nas putnika je u načinu traženja i prepoznavanju cilja putovanja. Sve što nas ispunjava djeluje jednostavno, ali kada se tome približimo, postajemo plašljivi i nemirni. Idemo dalje kao da nam se daljina usjekla u svaki otkucaj našeg srca. Bježimo i ne okrećemo se. Nastavljamo putovanje s potpuno drugačijim razlogom. Više se ne usudimo vratiti, već vjerujemo da smo dovoljno prikriveni i pod svodom neoštećeni. U sekundama prelazimo nemoguća prostranstva. Uzlijećemo i padamo, ali se ipak ne zaustavljamo. Stalno putujemo i ne primjećujemo da smo na tom putovanju jedni od mnogih, samo obična šutnja vremena. Prolazimo kroz tu šutnju i nezaustavljivo putujemo pamćenjem, jer nas jedino sjećanje zapravo može podsjetiti zašto smo krenuli na putovanje.
Tekst: Zal Kopp
Ilustracije: Jovan Gojković
Muško
