S vremena na vrijeme, usporavanje koraka dobro dođe. U stalnoj žurbi brže starimo i brže se umaramo. Zato su nam potrebna odmorišta na kojima ćemo razmisliti o potrebama, željama i mogućnostima. Kao nepisani dogovor, stoljećima se povremeno okupljamo na tim odmorištima, zastajemo i hvatamo dah. Znači pomažemo sebi, a time i drugima. Da toga nema, zalutali bismo premoreni i negdje zauvijek u kraju, prije reda zaspali. Vjerojatnost našeg oporavka veća je što smo dosljedniji prirodi i njenim širokim pogledima.
U toplim krajevima ljudi se okupljaju na obalama rijeka, na morskoj plaži. Zadovoljni i opušteni, uživaju pod mjesečevim srebrnim dodirima. Pristaju na sve uvjete koji srcu i duši gode. U ledenim okruženjima, na udaru hladne zime, sklanjaju se u okrilje vatre. I jedni i drugi trebaju toplinu u kojoj se osjećaju dobro. Na tim mjestima, bliži su nekako sebi i drugima. Kod nas postoje ljeta i zime. Proljeća i jeseni. U svakom godišnjem dobu temeljito smo određeni vremenom kada i na koji način ćemo usporiti i na trenutak zastati na odmorištima. Ali što je važno da se osjećamo lijepo u bilo kojem vremenu i prostoru? Pod bilo kojim vremenskim uvjetima!? Srce! Taj mišić što neprimjetno radi, bez kojeg ne postojimo, stalno nas održava i neprestano broji korake, zapisane u sigurnim knjigama koje ne smijemo čitati. Dugačka je linija koju moramo za života prijeći, a stalno nam se čini kako je srce u nama samo na jednom mjestu. U stvari, ono se neprekidno kreće i nosi nas. Ponekad ubrzano, a ponekad usporeno.
Srcem smo vezani za sebe i obavezuje nas na sadašnjost, jer srce ne kuca unaprijed i ne zastajkuje. Ono nas prati, više od sjene koja često zaostaje i nestane. Srce je stvarno, sjena je nestvarna. Srce je od krvi i mesa, a sjena je iluzija duše. Srce je istina, sjena je varka. Zato istinu trebamo tražiti u srcu. Zbog nje se moramo truditi razumjeti otkucaje. Tko barem jednom nije osjetio blizinu istine ili sudjelovao u njenom stvaranju, taj se ne može pohvaliti da je upoznao sebe. Za to treba imati trunku hrabrosti, slobode i iskrenosti. Sve su to začini i nalaze se u srcu. Neprestano izazivaju u nama drugačiji okus života. Svaki ima posebnu aromu i umjetnost kušanja. Dodajemo ga u različitim omjerima i nije isto, jesti žlicom ili vilicom. Kod prvog je važna umjerena ili neumjerena začinjenost jela. Kod drugog, važan je stol i pribor kojim jedemo.
Možemo birati, ali u oba slučaja srce je presudno. Količina začina određuje našu slobodu. U suprotnom, podložni smo prejakom utjecaju okusa i ne možemo djelovati. Hrabrost je jak začin i ponekad je potreban u većim količinama. Iskrenost je poseban i najpotrebniji začin ljubavi. Prije svega, potreban kao istina i njezina bliskost srcu. Istina daje osnovnu boju ljubavi. U njoj ostali začini dobivaju pravu snagu. U toj boji prepoznajemo mjesto i vrijeme odmora. Umorna ljubav traži pomoć srca. Željena ljubav traga za utočištem i nalaže srcu da pronađe mjesto i vrijeme.
Zato ovih dana potvrđujemo ljubav. Prema tebi i prema nama samima. A odmor od ljubavi ili odmor za ljubav? Takav odmor ne tražimo. U stvari, gdje je odmorište ljubavi? U trenutku ili vječnosti? Mjestu ili beskonačnosti? Mi smo u tebi pronašli mjesto za naše ljubavi, jer ti si vječan i beskonačan. Prema tome, jesi odmorište ljubavi. Odmaraš nas u svom srcu i mi se odmaramo u tvom srcu. Stalno smo prisutni u tvojim parkovima i tvojim domovima. Ti si u našim mislima i dodirima. Ne moramo umjereno uživati tu našu ljubav, ima je dovoljno i neće narušiti zdravlje.
Zal Kopp
Photo: Elke
Muško
