Osječki policajac Branko Jurčević: Bande u Timoru gađale su nas praćkama i strelicama

Pripadnik Specijalne jedinice policije Osijek, 33-godišnji Branko Jurčević, prošloga tjedna vratio se iz Istočnog Timora (službeno Demokratska Republika Timor-Leste), male i siromašne zemlje u jugoistočnoj Aziji, gdje je godinu i pol služio u integriranoj mirovnoj misiji UNMIT.

Ta misija Ujedinjenih naroda je pokrenuta u kolovozu 2006. zbog unutrašnjih nemira u toj državi, a u njoj je boravio dobrovoljno, s još četiri hrvatska policijska službenika. Nakon povratka svoje je dojmove ispričao ekskluzivno za Glas Slavonije, uz prethodno dopuštenje Ravnateljstva policije i zapovjedništva SJP Osijek.

- Na ideju odlaska u mirovnu misiju došao sam još po završetku procesa mirne reintegracije u hrvatskom Podunavlju, u kojoj sam sudjelovao kao specijalni policajac. No, tada sam bio vrlo mlad, a u međuvremenu sam stasao kao profesionalac i osjetio kako svojim znanjima i iskustvom mogu pomoći gdje je potrebno, objašnjava Jurčević, već punih 15 godina pripadnik SJP Osijek, sada na radnom mjestu vođe grupe. Za sudjelovanje se prijavio sredinom 2006., a za misiju je nominiran nakon testiranja i završenog dvotjednog tečaja za UN policijske časnike UNPOC Croatia 2007. Iduće godine provedene su završne pripreme (liječnički pregled, cijepljenje, zaduživanje opreme, briefinzi i drugo), a u kolovozu 2008. otputovao je u Istočni Timor.

Ulične bande

- Nisam oženjen i nemam djecu pa mi je bilo puno lakše otići. No, prijatelji, kada sam rekao da sam se kandidirao, nisu ni znali gdje je Timor i jako su se čudili što idem. Od odličnih instruktora primili smo osnovne i kvalitetne informacije, ali jedno je ono što čujete za stolom, a drugo je situacija na terenu, iskren je osječki specijalac, inače iz Cerne. U Istočnom Timoru dočekali su ga hrvatski kolege, s kojima je bio smješten u hostelu u glavnom gradu Diliju.

- Nikada u životu nisam vidio takvu zemlju... Širom Dilija bili su izbjeglički kampovi, slično kao i kod nas, ali u puno gorem obliku. Taj hostel izabrali smo u dogovoru s UN-ovim odjelom za sigurnost. U slučaju većih nemira, morali smo biti spremni brzo se izmjestiti, priča specijalac. U Diliju je prvo radio kao instruktor u Task Force Training Unit, interventnom odjelu policijskog stožera u Dili distriktu, a kasnije je promaknut u pomoćnika zapovjednika.

- To je kao njihova interventna policija, koja broji oko 100 ljudi, za čiju obuku i postupanje smo mi bili nadležni. Stanje je napeto zbog brojnih sukoba uličnih bandi pa smo radili svakodnevno od 8 sati do kasno navečer. Često smo provodili i racije u bordelima i među dilerima, jer su prostitucija i droga vrlo rašireni. Nerijetko smo uhićivali i počinitelje uličnih ubojstava, dodaje.

Siromaštvo, vrućina i bolesti

Priznaje kako većih uličnih nemira i pokušaja rušenja vlasti nije bilo, ali "ratovi" timorežanskih bandi su svakodnevni.

- Srećom, gotovo svo vatreno oružje koje se koristilo u borbama protiv ranijih okupatora Indonežana, vraćeno je vojsci ili policiji. No, služe se primitivnim, ali opasnim sredstvima, kao što su mačete i praćke, iz kojih ispaljuju kamenje i željezne strelice, a s time vas mogu ubiti bez problema. Ipak, nisam bio u životnoj opasnosti, premda je naša jedinica stalno izlazila na intervencije. Naime, kada vide organiziranu policiju, često se povlače i razbježe, objašnjava, sretan što nije morao pucati ni na koga. Uz ulične nemire, veliki problemi Istočnog Timora su siromaštvo, vrućine i – bolesti.

- Najgore su malarija i denge groznica. Pred kraj misije razbolio sam se i ja, jer protiv te dvije bolesti nema cjepiva. No, već sam se oporavio, kaže Jurčević koji se nakon godišnjeg odbora vraća na svoje radno mjesto i zasad ne planira u novu mirovnu misiju.

"Novac nije bio razlog odlaska"

Jurčević naglašava kako ga na odlazak nije ponukala velika plaća, kao što mnogi prvo pomisle.

- Svi ljudi pitaju me za to, ali, vjerujte, novac nije razlog... Ne mogu reći kolika je plaća, jer to je profesionalna tajna. No, ljudi koji idu u mirovnu misiju, ne idu s mišlju kako će tamo puno zaraditi, da će osigurati stambenu egzistenciju preko leđa tih siromašnih i ispaćenih ljudi. Njihova prva misao vodilja je pomoći, ostalo je sekundarno, tvrdi specijalac.

Tekst: Tomislav Levak/Glas-Slavonije.hr

u mirovnu misiju idu kako bi pomogli, a ne kako bi zaradili čina

pa moze i policajac valjda biti ambiciozan i željeti se iskušati u malo drugačijem ambijentu i u novim izazovima..

Redakcija 031 je napisao/la: [- Svi ljudi pitaju me za to, ali, vjerujte, novac nije razlog... Ne mogu reći kolika je plaća, jer to je profesionalna tajna. No, ljudi koji idu u mirovnu misiju, ne idu s mišlju kako će tamo puno zaraditi, da će osigurati stambenu egzistenciju preko leđa tih siromašnih i ispaćenih ljudi. Njihova prva misao vodilja je pomoći, ostalo je sekundarno, tvrdi specijalac. Tekst: Tomislav Levak/Glas-Slavonije.hr

...svaka čast, nije mu bilo lako, vjerujem....s druge strane, ne vjerujem da plaća nije bila važan čimbenik, jer i bez iznošenja profesionalne tajne, znam da je ogromna i da ljudi mahom odlaze radi toga....uz to, odlazak u mirovnu misiju, bilo vojnika, bilo policajca je odličan podatak za biografiju....(čak i civilima odlazak na slična mjesta je sjajna preporuka zanimljiva potencijalnim poslodavcima )....

ma odlicna preporuka............bio sam u mirovnoj misiji, za bilo kojeg poslodavca ti si lud

Vic.Mackey je napisao/la : ma odlicna preporuka............bio sam u mirovnoj misiji, za bilo kojeg poslodavca ti si lud

...hm, nisam bila u mirovnoj misiji, al' sam bila u Iraku i moram priznati da sam po povratku u traženju posla imala drugačija iskustva s tim dijelom biografije....

anakonda je napisao/la: u traženju posla imala drugačija iskustva s tim dijelom biografije....

baš me zanima na kakve si sve reakcije naišla.de malo detalja....

...prvi faktor, pretpostavljam već kod čitanja biografije je znatiželja....kao ono: žensko, Irak, ovo-ono...pa onda jednim dijelom i ono što je @Vic napomenuo - ludost ili hrabrost...onda nekoliko pitanja o samom životu: gdje sam živjela, temperatura pustinje i ostale nevažne stvari....tek kad sam došla do poslovnog dijela, skužili su da sam zapravo radila 12 sati dnevno/7 dana u tjednu, da je komunikacija bila isključivo na engleskom i to poslovnom ugl., jako puno se pisalo, komuniciralo emajlom, opseg posla je bio velik, radila sam s ljudima, k tome šećer na kraju: radila sam za jednu od top pet američanskih kompanija, koja zapravo radi za američansku vojsku direktno...eh, sad, ti izvuci sliku koju su potencijalni poslodavci dobili o meni kao osobi koja je bila u Iraku ....od desetak poslanih zamolbi, pozvana sam na sve razgovore, u principu sam ja bila ta koja je odabrala trenutni posao od tri moguća....

vrlo zanimljivo.
tko te ne bi poželio takovu u svom kolektivu...