SatyricOS

Štikla

Zgrada prvih ljudi grada. Jedan običan radni dan. Prvi građanin je na službenom putu u susjednoj državi, gdje mora obaviti još neke konzultacije oko šeste najave gradnje pješačkog mosta. Usput će preko svojih ljudi dostaviti još malo financijskih sredstava u hodočasničku Meku svoje stranke.
U zgradi uobičajena radna atmosfera. Užurbanost, printeri u punom zamahu, službenici trčkaraju kroz urede. U uredu Drugog građanina vlada potpuno kreativno ozračje. Hrpe papira doslovno vise s uredskog stola…Riječ je o elaboratima najznačajnijih projekata predviđenih za realizaciju unutar sljedećih petnaestak godina. Energetske studije, projekt učinkovitog i jeftinog parkiranja, elaborati o kapitalnim projektima kao što je uređenje nogostupa kog starog gradskog groblja, zatim dokumentacija koja prati uspjelu komunalnu reformu… Previše toga je u igri da bi bilo mjesta opuštanju gradske elite…
Drugi građanin sjedi za stolom vrlo koncentriran oko nekog problema. Kad se zaviri iza hrpe papira – vidi se kako predano izrađuje – avion! Avion od papira! Ustvari, pažljiviji pogled po uredu otkriva kako je tu cijelo mnoštvo aviona od papira. Razbacanih po podu. Preciznijom analizom ne može se, ipak, utvrditi razlog predanog izrađivanja ovih papirnatih letećih objekata po uredu, no pretpostavka je da je riječ o još jednom vizionarskom projektu, ovaj put vezanom za zakone aerodinamike u zatvorenom prostoru. Može se, dakle, baratati jedino pretpostavkama, budući da Drugi građanin nikome nije otkrio kojim se točno projektom trenutačno bavi. Poznato je jedino da zadnjih dana niti spremačica ne smije ulaziti u ured, do daljnjeg, to jest do kraja realizacije projekta.
U neko doba Drugi ustade od stola, pomislivši: „Idem napraviti pauzu za kavicu… Mogao bih navratiti i do Treće… Nisam je vidio par dana. Sto-posto skriva nešto… Hm… Što ako je njen projekt bolji od mog?! E, pa, samo je jedan način da to saznam…“. Ovako razmišljajući, Drugi se zaputi prema uredu Treće građanke.

Ulazi u njezin ured. Ona je iznimno koncentrirana oko nekog problema koji rješava za radnim stolom. Jedva je primijetila kad je Drugi ušao. Površno i kratko ga je pogledala, stavljajući mu do znanja kako jedva čeka da on izađe. Jer, mora se posvetiti poslu. Drugi se radoznalo naginje nad njezin rad. Zanima ga što to ona tako predano radi…
- Što radiš? – upita je znatiželjno.
Treća građanka ga pogleda prijekornim pogledom, skrivajući dlanovima rad na stolu. Odlučno ustade i unese mu se u lice:
-Ja ovdje stvaram! Stvaram; razumiješ li?! Prvi skupa s tobom ometa me svakodnevno u mom stvaralačkom radu! Sputavate mi kreativnost! Jedva sam dočekala da Prvi otputuje , kako bih dovršila svoj veliki projekt! A, ti opet ometaš bez imalo razumijevanja za moje potrebe! Osim toga – nije ti prvi put! Isto si učinio kad sam doživjela tragediju na gradskom pločniku! – sad već bijesno, ali i na rubu plača izgovori Treća…
Drugi se malo trgnu na spomen riječi „tragedija“.
- Ali… Na koju tragediju misliš?! – iznenađeno će, gotovo ispričavajući se.
- Znaš ti dobro! Onda kad sam SLOMILA ŠTIKLU na pločniku! Ti, kao ni Prvi, ne možete zamisliti kako sam se ja tada osjećala! U tom trenutku ja sam bila metafora svih nesretnih žena grada koje hodajući lome štikle svojih Furla cipela na istrošenim pločnicima grada…Tad sam shvatila težinu svakodnevice svih mojih podređenica… U trenu mi je kroz glavu prošlo: što sve znači biti žena-majka-kraljica, supruga, službenica, manekenka, posvuduša, partijanerica… Suosjećala sam tada sa svim onim mučenicama što zapinju u bermudskom trokutu na potezu između Consula, Furle i Interspara i lome svoje prekrasne štikle u bespućima gradske pločničke zbilje… Dok u znoju lica svog trče gradom noseći prepune ruke vrećica kako bi tijekom radnog vremena uspjele obići sve akcije u gradu i kako bi si uštedile nešto slobodnog vremena, koje moraju ostaviti za kozmetičarke i frizere… Pomislila sam: koliko samo mađioničarskih trikova s tekućim računima i kreditnim karticama moraju upotrijebiti kako bi izgledale kao Keri Bredšou?! Koliko samo truda ulažu in-žene ovog grada kako bi pratile svjetske trendove; a vi to ne razumijete!!! Htjela sam tada, Bog mi je svjedok, dići glas u njihovo ime i prosvjedovati protiv rupa u gradskim pločnicima; htjela sam u javnost pronijeti njihov vapaj za krpanjem rupa kako bi jednog dana i kakav Blahnik mogao mirno i kulturno prošetati našim gradom! A, što ste učinili vas dvojica?! Ponijeli ste se kao seljačine! Ismijali ste moj projekt i zabranili mi da održim presicu! A, koliko toga sam mogla učiniti za održavanje stila u ovom gradu… - dovrši sa sjetom Treća građanka. Zamišljeni i zabrinuti pogled joj se zaustavi na nekoj neodređenoj točki. Nakon nekoliko trenutaka odlučno nastavi:
- No, ovaj put neću odustati! Ovaj put ću za Dan grada sa svima podijeliti – pjesmu koju pišem već neko vrijeme! Vrijeme je da svoj dar nesebično pokažem puku!
- Čekaj! Stani! Što to planiraš? – iznenađeno će Drugi – Zna li Prvi za to? Daj da vidim! – istrgnu joj iznenada papir iz ruku. Čita kratko, pa je pogleda u čudu.
- Što je to? Pišeš haiku?
- Nije haiku, glupane! Čekaj dok pozovem publiku; ona će najbolje znati nagraditi moj rad! – pozva interfonom šeficu ureda da okupi ostatak ekipe. Zauzme svečan stav na čelu stola za sastanke. Nakon što se ekipa okupila – izgovori riječi koje je stvarala u tajnosti:

Stala štikla…
Nikla cikla.

Okupljena publika s oduševljenjem pozdravi šeficu aplauzom. Najvjerniji obožavatelji, iznenađeni do ushita, čak zaplakaše! Bolji poznavatelj prilika u zgradi rekao bi da su to kandidati za više referente i voditelje odjela kojima je napredovanje obećano najkasnije do Nove godine. No, to su samo zlobna naklapanja… Kao i uvijek kad je elita grada u pitanju…
Treća pobjedonosno otpozdravlja publici, dok Drugi shvaća: ovo nije prvi put; ovo uvježbava s osobljem već duže vrijeme! Nasmiješi se veselo i pridruži se euforiji zaposlenika Ureda nakratko, a zatim neprimjetno izađe u hodnik. Brzo izvadi mobitel i pozva neki broj. Nakon nekoliko trenutaka čuje se razgovor na hodniku:
- Ma, umislila da je Severina… Što? Hoće li pjevati to? Nemam pojma! Misliš: da je uguramo u program kao Seve? Paaaa… Znam, znaaam da su Sevine glasovne mogućnosti nedostižne... No, nije ni to problem – j…š pjevanje, nego kako će kopirati ostalo? Što ćemo? Ma, nek se popne na štikle! Ionako baljezga o njima već pola godine…

Strava u kasne sate ili: dnevnik RTS-a