Ponekad se noći poput sedefa razlijevaju po meni. Katkada mi se učini kako srebrn šećem po tebi, ali ubrzo shvatim da je to u stvari samo dobro znana znatiželja nebeskog šetača koji povremeno dovikuje kroz oblake. Ti i on često promatrate dok razgrćem dnevne misli. Želite me uloviti kako biste zajedno sa mnom podijelili bit svega onoga što sam prethodnog dana prehodao. U nadi da će jedan od nas popustiti, nas trojica se stalno tako naguravamo.
Ovaj puta ti moram otvoreno priznati koliko me svojom posebnošću iznenadio jedan od dana u kojem sam boravio. Rijetko mi se događa da se osjećaji, bez potrebe za bilo kakvim ustupcima, sami od sebe nametnu kao takvi. Je li tomu krivo vrijeme ili sam se usput očešao o kakvo staro sjećanje!? Ne znam, no siguran sam da ću od sada češće tražiti takve trenutke u kojima se dobro osjećam. Neću više čekati da dođu sami, već ću ih jednostavno pronalaziti. Trudit ću se da mi se pridruže, jer sam svjestan koliko su dragocjeni. Igra je to u kojoj je velika vjerojatnost dobitka. Zato se ne bojim uložiti u nešto što samo po sebi iziskuje moju dobru volju i strpljenje. Toga imam dovoljno i spreman sam se potruditi.
Nedavno sam tako iskoristio jedan od prošlih dana kad se temperatura napokon odmakla od svakodnevne hladnoće. Krenuo sam u šetnju Pampasom, uz sam Konjički klub, prema Dravi. Do njene neponovljive obale trebalo mi je nekih par minuta. Priznajem, nije me izmamio samo lijep i sunčan dan, htio sam između ostalog, vidjeti kako izgleda obala nakon silnih voda. Prvi dodir sa prirodom bio je više nego omamljujući. Zelenilo se raširilo u svoj svojoj ljepoti, a mirisi trave i vode lebdjeli su svuda oko mene. Sam pogled na šumu, impozantan i prekrasan, izazivao je blago rečeno divljenje. Nebo se poigravalo u odsjaju vode, a sjene drveća su poskakivale na leđima valova. Osjećao sam koliko je malo potrebno truda pa da se razumije priroda. Sve nas, koji smo toga dana bili tamo, osvojila je njezina jednostavnost. Više od svega nam je poklonila neopisivu ljepotu života.
Nisam te zaboravio u tim trenucima. Naprotiv, samo što sam tada razmišljao o tebi opuštenije i nekako drugačije. U tišini koju sam udisao i u zanosu mirisa, razmišljao sam kako bi to izgledalo kada bismo svakodnevno sa mjesta koja nas opuštaju polazili prema tebi. Kada bismo smireniji dolazili na tvoje ulice, bez one prepoznatljive nervozne užurbanosti. Vjerojatno bi se i ti bolje osjećao. No isto tako, bio sam svjestan koliko tvoje ulice i tvoji parkovi imaju čudesnu moć opuštanja. Možda ta moć djeluje na teži način, ali svakako dopire u našu svijest. Iako se čini, s obzirom na ono što nam se događa i što nam se dogodilo posljednjih godina, kako nije vrijeme za neko opuštanje, u tebi je snaga uz koju se možemo osjećati uvijek sigurni. Snaga koje se ne smijemo odreći i s kojom si nas, bezbroj puta do sada, uvjerio koliko je malo potrebno pa da bezvoljnost, to oštro negativno stanje u nama, nestane uz tvoju malu pomoć.
Tekst: Zal Kopp
Muško
