U studenom se u
Hrvatskoj zbilo nekoliko događaja koji su imali značajan utjecaj na
domaće tržište kapitala u kratkom roku. Posljednjih dana listopada u
Šibeniku je održana 20. konferencija
Zagrebačke burze (ZSE). Među sudionicama na konferenciji ZSE-a nalazio se guverner HNB-a
Željko Rohatinski koji je govorio o gospodarskom stanju nacije i izrekao poznatu rečenicu da je sada svjestan učinjene greške što prije dvije godine, kada je kriza došla pred vrata RH, nije pozvao u pomoć
MMF.
Istaknuo je da je tada vjerovao da RH, uz pomoć
deviznih rezervi, sama može prevladati krizu i izvući se te kako bi u istim okolnostima ponovno odlučio isto. Guverner HNB-a nije se izvlačio na naknadnu pamet nego je ostao čvrst u obrani svoje odluke, ali je istodobno javnosti nedvosmisleno rekao da RH više ne može provesti potrebne gospodarske promjene bez MMF-a.
Ljubav Vlade i sindikata
Sredinom studenog iz
Europske komisije (EK) stigao je nalaz o napretku pregovora RH za članstvo u
EU-u. Nalaz sadrži analizu postignutog i ističe da je RH dostigla razinu koja je viša nego kod nekih zemalja koje su primljene među članice EU-a u posljednjem krugu proširenja. Iza takvih rečenica uvijek dolazi ono famozno "ali". EK je pohvalila napore RH, ali nije precizirala rok i datum dovršetka pregovora te mogući datum potpisivanja sporazuma za prijam u članstvo EU-a. Nakon punih
pet godina i nekoliko mjeseci upornog pregovaranja, EK je samo rekla da su RH vrata EU-a otvorena, ali da ih još uvijek drži priškrinuta i da ih može zatvoriti kad god puhne malo jači vjetar.
Tijekom studenog hrvatski su građani nakon saznanja da "mi jesmo na putu da smo na putu" dobili još jednu političku umotvorinu skovanu u laboratoriju "nepodnošljive lakoće odugovlačenja". Iznenada je planula ljubav između
Vlade RH i
sindikata. Postignut je dogovor da Vlada RH napokon organizira referendum na kojem će se hrvatski građani izjašnjavati o referendumu, premda postoji
Zakon o referendumu, a sindikati su, prema vlastitim riječima, postali samo "pitbullovi dok se ne riješi gospodarska kriza". Sve to ne bi bilo tako čudno da samo nekoliko dana prije ti isti sindikati nisu izjavljivali da "živimo u bolesnom društvu" i da su spremni sami pozvati MMF da riješi hrvatsku gospodarsku krizu. Iz svega je vidljivo da su sindikati s Vladom imali dogovorenu predstavu za narod. Sindikalnim čelnicima savršeno je jasno što će MMF prvo učiniti kada dođe u RH i zato su sindikati posljednja adresa s koje se treba zvati MMF, taj "svjetski financijski policajac" u svoje dvorište.
Novo zaduživanje
Sredinom studenog izglasan je
predizborni državni proračun za 2011. godinu kojim se dalo odobrenje
ministru financija da građane RH u idućoj godini zaduži za dodatnih
14.8 milijardi kuna ili oko
2 milijarde eura. Na taj će se način svima onima koji trenutno hodaju i onima koji će se tek roditi u idućoj godini prikačiti na leđa
dodatnih 500 eura duga, pa neka ga vraćaju kroz
porez kad se ne može drukčije. Vladajućoj eliti važno je da "ostane u sedlu" sve dok se konj kreće pa makar na kraju lipsao.
Kada ponestane novca, jedna obitelj ima dvije mogućnosti. Prva je da tijekom idućeg razdoblja
smanji troškove te se hrani samo kruhom i mlijekom dok se ne povećaju prihodi. Druga je mogućnost
nastaviti trošiti u istoj mjeri tako da se podigne kredit i stavi pod zalog vlastita kuću bez koje će obitelj ostati na kraju priče. Vlada RH odlučila se za drugu mogućnost.
Sredinom studenog u
Zagrebu je organizirana tematska konferencija po nazivom
"Novi modeli rasta" na kojoj je općeprihvaćen stav kako hrvatsko gospodarstvo treba doživjeti
šok da se pokrene. Jesu li sudionici pri tome izravno mislili na
"doktrinu šoka" iz knjige
Noami Klein, gdje glavnu ulogu ima upravo MMF, ili je riječ samo o
stilskoj figuri, teško je u ovom trenutku reći. Za Hrvatsku je porazno da nitko u zemlji nema snage izaći pred građane, te otvoreno i pošteno reći: "Ovako više ne ide, hrvatski gospodarski model se raspao i moramo zvati MMF". Umjesto toga gledamo
političko nadmudrivanje u kojem se dvije najjače političke stranke prepucavaju, vjerujući da će dobiti priliku za pobjedu na idućim
parlamentarnim izborima, a ni jedna nema snage reći građanima otvoreno što ih čeka. Politika
jeftinog populizma je prošlost, a čeka nas dolazak MMF-a, čeka nas provođenje nove
neoliberalne politike s daljnjom privatizacijom i prodajom državne imovine, čeka nas daljnji
rast nezaposlenosti jer se tržište treba pročistiti, a s tržišta ukoniti svi koji su bolesni. Ovisno o brzini čišćenja tržišta trajat će oporavak hrvatskog gospodarstva i pokretanje novog ciklusa rasta.
Jeftina preuzimanja
Proces
ulaska inozemnog kapitala u RH, koji postupno preuzima na tržištu sve ono što je preostalo vrijedno, u realnom gospodarstvu već je počeo. To najbolje znaju privatni poduzetnici koji traže inozemne partnere i kroz dokapitalizaciju traže svoj spas na tržištu. Zbog nagomilanih dugova neće se moći izbjeći privatizacija
HEP-a,
Hrvatskih voda i rasprodaja druge vrijedne imovine koja se nalazi u državnom vlasništvu. Ta će imovina prijeći u ruke inozemnih privatnih vlasnika po niskoj cijeni u zamjenu za nagomilane dugove. Na takve zaključke upućuje i kretanje indeksa
Crobex tijekom mjeseca studenog kako je prikazano u
tablici.
Kretanje indeksa Crobex - studeni 2010.
DatumCrobex% promjene
1.5.11.2010.1.881-
2.12.11.2010.1.862-1.0
3.19.11.2010.1.842-1.1
4.26.11.2010.1.784-3.1
Tržište kapitala pokazuje što će se zbivati u realnom gospodarstvu za
šest mjeseci do godine dana. Podaci iz tablice pokazuju da ulagači na domaćem tržištu kapitala u prvoj polovini iduće godine očekuju samo
daljnje pogoršanje stanja u realnom sektoru. Domaće tržište kapitala šalje poruku hrvatskim građanima da se što prije maknu od iluzija. Dolazak MMF-a nametnut će neoliberalnu politiku
samoregulacije tržišta iz kojeg će
maksimalno biti isključena državna potpora.
Samoregulacija tržišta moguća je na dva načina. Prva je mogućnost da
tržište izbaci iz svog sustava sve suvišne i tako optimalizira cijenu. U prijevodu to znači smanjenje broja zaposlenika u državnoj upravi, javnim ustanovama (zdravstvo, školstvo), jedinicama lokalne samouprave, manje realne mirovine i plaće te propast velikog broja srednje velikih poduzeća. Retoričko pitanje o uspješnoj i redovitoj isplati mirovina i plaća korisnicima državnog proračuna uz pomoć inozemnih i domaćih kredita, koje tako slavodobitno kao svoj uspjeh slavi ministar financija, više neće biti retoričko pitanje nego obveza ljudi koji se prihvate zadatka da vladaju državom. To znači i neizbježne štrajkove na ulicama.
Druga je mogućnost da se
monetarnim sredstvima djeluje na snižavanje cijena, pri čemu bi količine ostale približno iste. To u prijevodu znači devalvaciju nacionalne valute i pojavu inflacije, pri čemu bi došlo do propasti velikog broja poduzeća, svi bi građani podnosili teret promjene kroz smanjene zarade, a najveći teret podnijeli bi najsiromašniji slojevi. Takav scenarij u kojem bi veliki broj građana, u uvjetima visoke kreditne zaduženosti, ostao bez svoje imovine jer bi banke zbog gubitaka i inflacije potražile zaštitu u brzoj prodaji hipotekarne imovine, uz postojeću monetarnu politiku, ipak, nije izgledan.
Postoji i još jedna mogućnost -
daljnje odgađanje promjena, ali to ima visoku cijenu koju hrvatski građani više nisu spremni plaćati jer to znači stavljanje pod zalog njihove budućnosti bez koje bi mogli ostati, a to je najgora opcija.
Ovaj tekst
nije nagovor na kupnju ili prodaju dionica, odnosno udjela u investicijskim fondovima.
Tekst: Stanko Dabić/Glas-Slavonije.hr
Nebitno
Žensko
Muško
