Čovjek u svojoj povijesnoj skromnosti tek neku tisuću godina uspravno hoda. Trebalo je imati hrabrosti pogledati u nebo i usprotiviti mu se. Put kojim se zaputio činio se nestvarnim i nesigurnim, ali su ga uvjeravali izazovi davnog svitanja kako iza horizonta nikada više neće sresti mrak. Čovjek se odvažio i nadvladao dotadašnju osamljenost. Međutim, njegova narav koju je slijedio nije bila uvijek uspravna, pa i danas posrće u svijetu za koji misli kako je oblikovan samo da njemu služi.
Mjerilo sviju stvari jest svijest i zahvaljujući najviše sudbini, jedino čovjek od svih živih bića njome raspolaže. Zavladao je nad svrhom samog sebe, ali najčešće se o njegovom postojanju odlučuje na drugom mjestu. Malen po vanjskom izgledu, itekako je vidljiv kao pojava i kao pokretačka snaga stvaranja. Njegova narav je po svemu sudeći odredila i samu čovječnost. O njoj i njenoj izdržljivosti govori činjenica kako ga jedino ona može uzdići iznad najcrnjih slutnji nastanjenih na vjetrometini prolaznosti.
Bezbroj puta se uz njezinu pomoć uvjerio koliko je beznačajan utjecaj prolaznih vrijednosti. Pa ipak, u stanju je zanemariti vlastitu veličinu i prikloniti se onom izazovu s kojim će širom otvoriti vrata trenutno lakših zadovoljstava. Znatiželja u tim trenucima najčešće prerasta u strast, ali otkako je stečenim povjerenjem prirode postao uspravan, čovjek ne gubi tako lako već naprotiv, svojim očima postaje stvarni sudionik u stvaranju mišljenja o vrijednostima života. Izložem svakodnevnom sveprisutnošću kratkotrajnog blještavila, udara nepredvidljivu napast i na taj način iskušava vlastito ponašanje. Zato tvoji parkovi imaju trajnost bez obzira što njihovo zelenilo pripada imaginarnoj igri svjetlosti, jer mirisni okusi boja ulaze u dušu i nepogrešivo slažu svoje sićušne tajne. Omamljeni mirisima sveg mogućeg obilja često u njemu zaboravljamo svoju povijesnu skromnost i svoj slavni polazak. Ponekad poput oblaka promijenimo smjer i pod utjecajem raznih struja stavljamo masku ne bi li zavarali svoj ljudski karakter, pa putem koji je danas nepredvidljiviji nego ikada, koračamo još prkosnije. Zbog toga se i razlikujemo od svih živih stvorenja na ovoj kugli, koja nije samo čovječja ili ljudska, već zemaljska i jednako pripada svima.
Prilično sam uvjeren kako smo po nekakvoj neshvatljivoj maniri skloni tražiti opravdanje za ono što činimo iz samilosti ili ljubavi. U određenim trenucima, samo se prisjećamo kako nam je bilo dok smo se verali po granama i sa koliko smo straha promatrali zvijezde. Iako smo bili bliže nebu, nismo ni tada imali isključivo pravo vladati njime, jer i nebo nije samo čovječje ili ljudsko, i ono pripada svima. U tebi koji već duže vrijeme s nama dijeliš ovaj dragocjeni prostor, koji se pružaš u naručju svojih ulica, jasno nam je kako treba biti strpljiv i blag. Ponekad i priznati sebi da nisi samo čovječji i ljudski, već zemljaski i jednako pripadaš svima.
Tekst: Zal Kopp
Photo: Davor Pavlić
Muško
