
Neku nedjelju prije podne, oko 9 sati, razmišljam o sebi i dolazim do spoznaje da
ne želim završiti u paklu. Nakon ovoga nešto mora postojati, a da bih kupio svoju kartu za raj, za početak može i čistilište, moram biti dobar, uzor drugima, pravi mali kršćanin. Tako sam nakon dugo vremena odlučio posjetiti Božju kuću i pokušao naći
odgovor na pitanje koje me kopkalo već neko vrijeme: da li ljudi idu u crkvu jer se boje pakla ili je i to sada u modi? Znam, načeo sam
tabu temu, ali nemojte me krivo shvatiti, ja
vjerujem u Njega, samo imam
malo drugačiji pogled na
ljude koji Ga propagiraju.
To da ne osjetim
"ono" što sam znao kao
klinac, onu
atmosferu kao da je sam Duh Sveti sišao među nas pokajnike i čistio nas od grijeha u meni je bacalo
sumnju da sam
izgubio vjeru i to otkako nam je otišao svećenik za kojeg bih rekao da je bio zadnji primjerak istinskog govornika Božje riječi, doslovno uživljen u svoj zanat, bez i jednog grijeha. Da, teško za zamisliti, ali je istina. Pravi pop koji čak i
fizički daje izgled fratra – mal, okrugao, s pepeljarkama i proćelav, hrapavog glasa i znojnog ćela, koji viče na ministrante, a nekog tu i tamo pomiluje s križem po glavi. Moram reći da mi nedostaje taj čovjek, jer sam se s njim znao napričati o svemu i svačemu, a najmanje o vjeri. Još bih napomenuo da je vozio malu Corsu staru cca. 10-ak godina.
No, sada je stvar
sasvim drugačija, rekao bih, nešto
modernija. Prvo što me šokiralo bio je taj moderan način nastupanja mladog velečasnog, nešto starijeg od mene. Nebitno, ali mislim da bi tradicionalan način galame i ozbiljnih riječi definitivno bio prikladniji nego današnje
pošalice i
pričanje viceva na propovijedi. Spomenuo je tako mladi pop i Zlatnog Oca, ovog novog papu, kako dolazi kod nas. Vidim, otkako se regrutirao po prvi puta će doći, pa bi stoga bilo u redu da ga dočekamo prikladno, s crvenim tepihom, ponizni i uguramo mu novce u zlatne džepove. Ne možeš zvati Vrhovnog Oca, a da ga dočekaš u svinjari, božemprosti. To vam je vrlo slično s rukometnim prvenstvom koje se održavalo kod nas – bitno se
pokazati prema svijetu i evropi, a to što dvorane
zjape prazne,
neiskorištene i krajnje
nefunkcionalne, nema veze. Bitno je da se tu i tamo sa strane
stavi koja
lova u džepove
podobnih direktora firmi i svi sretni i zadovolj(e)ni.
Također nije bitno što Sveti Čova dolazi pozdraviti drage mu vjernike, pomoliti se za hadezeovu vladu i usput potpisati novi ugovor kojim ćemo Kaptolu osigurati novu zlatnu injekciju, prostrane parkove, velike dvorane za sastanke koje se grade i danom kad se i sam Bog odmarao, bijelog neprobojnog Mercedesa i još masu stvari koje su prijeko potrebne za širenje vjere među ovcama, ovaj, pastirima Božjim. Vrlo je bitno da nas svijet i evropa vide kako držimo do vjere, dok će nas isti taj pogani svijet i evropa ismijavati jer
sijeda žena ne zna reći
"yesterday". Šteta što nije više slušala Lennona.
Kad već kupimo stvari od
zapadnjaka, krivo mi je što se kod nas ne odvijaju
misna slavlja kao kod
crnaca, kad masni altsopran drekne "Oooh, sweet Jesus!" a ostali ga poprate s: "Fakjea!" i svi oduševljeno i u Kristovu miru
odlaze kući na
McDonald's King size piletinu uz
dvolitru original Coca-Cole za svakoga posebno.
Našim
političarima vrlo je bitno slizati se s katoličanstvom, jer Hrvati slušaju što popovi kažu, a oni uvijek imaju 2-3 pametne za kazat. Popovi su u svakoj većoj vukojebini jedini glas razuma, pisana riječ, dopiru do zatvorenih ušiju, satiru pogledom i oličje su morala, dok ih subotom u Tvrđi gledam kako u pubu piju vino s sponzorušom koja čisti usta od masnog bureka iz pekare. Tako se na vrlo neizravan način stvara koalicija koja neprimjetno utječe na masu tako što popovi kroz svoje propovijedi, što sam osobno doživio, urliču:
- Nećemo crvene, hoćemo plave! Izbacimo pedere iz Hrvatske! Idemo dalje!, i slične preloše forme s predizbornih skupova.
Kad sam pomislio da sam si pustio reprizu Nedjeljom od 14 do 15 sati, pop opet drekne:
- Marš van, komunisti!, na što me gotovo strefi šlog i pošalje ravno kod svetog Petra. Nekada si mislim da se ponudim i volontiram kao PR pa im objasnim neke stvari, ali onda shvatih kako to ne bi imalo previše smisla.
Slušao sam tako propovijed koju kao da je netko
snimio s ulice i pustio među raju, dok sam promatrao sve te kvazi vjernike koji su
obučeni kao da su došli s
derneka u Mrduši Donjoj - polo majica, ljubičasto odijelo, hlače s džepovima sastrane, crne balerinke, kratak minić, majica na bretele, našminkane usne crvenim ružem, bacanje sisa u prvi plan - kao da sam u disku subotom i šacujem koke koje su se spicile za ulov. Iskreno, ništa novo što bi me iznenadilo, ali nekada takav nisi mogao u crkvu. Jebiga, danas su
druga pravila - što se više vidi, to bolje, što imaš veće sise, veći si vjernik. O muškima ne bih.
Kao na pijaci, crkva je postala mjesto gdje
cure promoviraju zadnju modu, svoju stesanu liniju, pogotovo ove nešto manje karoserije. Ok, ima i glomaznih modela poput karavana ili SUV-ova, ali ja bih se držao ovih s trojim vratima, coupe izvedbe, ili u najboljem slučaju - kabrioleti. Sve polovno, ali u dobrom stanju, gotovo odličnom, uredno servisirano i pregledano, ulje nigdje ne curi, a potrošnja je minimalna. Ako želiš baš nešto više od vozikanja, morati ćeš malo stati na papučicu gasa, pa potegnuti dublje u novčanik, takve troše najviše, ali i usluga je na nivou. Sve izloženo kao u propalom auto salonu načetom ovom umjetnom recesijom, s cjenikom na leđima. Možeš imati čak i probnu vožnju, ali oko toga bi već mogao nastati problem, jer seoski mangupi u nafriziranim golf trojkama točno znaju koja malo troši, a daje puno obrtaja, pa se mora stati u red. Takvo je pravilo, osim ako stvarno ne vjeruješ u Onoga i moliš se za čudo, ili sam ne propagiraš Njegovu vjeru, poput našeg popa.
Zanimljivo je kako sam izlazak iz crkve, dok svi prosvijetljeni i u miru Božjem odlaze na
obiteljski ručak uz Plodove zemlje, ima svoju čar i blještavilo, gotovo nekorodirajuću. Poput mravi, svi se grupiraju i nastane buka slična onoj na kineskoj burzi, s
prigodnim komentarima:
- Ovi Jozići su se opet ponovili u auto, otkud im više para?! – Ma daj, stari sigurno krade, on ti radi u državnoj firmi - U buraz, skršio sam se sinoć, aaaa, šteta što nisi bio, one cure su pitale za tebe, ja bio s Ivanom, nadam se da se ne ljutiš! - Velečasni, tako me je dirnula vaša propovijed, znam za koga glasati na izborima, spasili ste me!.
To sve smo mi, slijepi miševi koji pobožno idu u crkvu, križamo ruke i sklapamo oči pred vidljivom nepravdom, licemjerno se molimo i želimo biti viđeni u prvom redu klecala, kako bi ispali što veći vjernici. Jučer komunist, danas vjernik, sutra uzoran građanin. To je stvarnost našeg vjerovanja u Boga, u onoga od koga smo stvoreni, a sve to nam prenosi pop koji se nakon romantičnog vikenda u Baranji vraća na nedjeljnu misu, sav sretan, opušten, ispražnjen, dijeli djeci bombone i pri tome klinca potapša po glavi, a ja se zgrozim i nadam da dalje od toga nije išao. Tužna istina, dragi moji, još tužnija slika Lijepe naše, prekokrasne nam domovine u kojoj je sramota reći da ti je frend peder. Toliko o onoj ljubi bližnjeg svoga.
Tekst: Hrvoje Jurić
Foto: Cacan/foto-arhiv 031