Danas knjige tako teško dišu da vrijeme u kojem se svako slovo mora izboriti za vlastiti sitni korak više nije dobro vrijeme, niti je isto ono u kojem su do sada navikle sanjati. Trude se zadovoljiti što više našu radoznalost, ali nas ne zadovoljava zauzimanje čudesne bjeline papira, već napor ulažemo u stalno nadmetanje s neograničenom mjerom znatiželje i prilagođavamo se kako bi lakše podnijeli teret koji nameće vrijeme. Knjige su na našim policama zaboravljene ili skrivene. Mi ih samo povremeno posjetimo i podsjetimo koliko su nekada bile značajne. Obilježeni kvadrati našeg postojanja, danas su naše spavaonice. U njima čuvamo tajne i pamtimo naše neznanje, ali svejedno, već sutra smo spremni umjesto knjiga, staviti na police nešto drugo, ljepše i oku ugodnije. Šarenilo se iz sata u sat mijenja, a riječi s kojima se danonoćno rađamo sve ubrzanije nestaju i gube bitku u značaju jeftinog trenutka koji je za nas itekako postao važan.
Umjesto stvarnih događanja kroz spavaonice neprekidno prolaze izmišljeni svjetovi i stalno nas zatrpavaju blještavim igračkama koje mašti oduzimaju slobodu. Sve smo češće prepušteni umoru, a šutnju prihvaćamo kao ugašenu znatiželju bez obzira što smo nekada bili ponosni zbog nje. Nametnuto titranje prijeti iz svakog kuta i mjehurići od sapunice postaju jedino opipljivo svojstvo naših osjećaja. Ne pružaju nam željeni odmor i tjeskoba tih slika izaziva u nama nervozu i lako nas zavarava. Želja da što prije upijemo sve te boje dopušta svim tim zvučnim drangulijama i rastrčanim slikama da se pred našim očima sakrije stvarnost.
Zanos je bez većeg otpora odstranjen i nemoćan u našim mislima, jer je prestrašen načinom mudrih priviđenja. Njihova domišljatost nije ništa drugo nego lažna želja da nam pokažu kako je naš život koji nam oni nude stvaran, a ne koliko je kao takav lijep. Danas nam u stvari odgovara taj oblik tuđih snova kojim nas vode, jer više volimo razmišljati o nekom izmišljenom junaku i njegovom rješavanju sudbine svijeta nego o sebi. Nisu samo nametnuta pravila razlog zbog kojih smo izgubili osobni stav i poistovijetili se s onima koji su stalno prisutni kao dio svakodnevnog rituala, već rado lutamo po tim virtualnim svijetovima i prihvaćamo izmišljene ulice kao stvarne. Umjesto pod zvjezdanim nebom, sanjamo u podmetnutom svijetu punom reflektora. Kupujemo ne radi sebe, već da bismo obukli tuđi pogled. Zadovoljstvo unutarnjeg glasa polako i sigurno, sve manje odzvanja u nama.
Na svu sreću djecu se ne može prevariti, iz njih izvire radost. Ona je još uvijek ta s kojom prepoznaju iskrenost, pa se istinski zaigraju s bojama tvoga lišća. Djeca osjećaju sve one mirise koji su dio tvoje osobnosti. Pod njihovim prstima prava je prašina i ne stide se blata. Kakva već jesu, razigrana u svojoj mašti, pronalaze sve ono što smo mi izgubili. Njima je veselje toplo vrijeme, a ne napor kao nama. Njihove noge lete, dok naše jedva koračaju. U svojim izmišljenim svjetovima koji nisu virtulani, već opipljivi, djeca te stvarno doživljavaju. Uz pomoć tvojih ulica umjesto nas znatiželjna šeću i punim plućima udišu tvoje parkove. Nespretna i nevješta, od srca se guraju i poklanjaju nam svoju maštu. Za uzvrat traže samo malo naše zauzetosti, radi igranja na koje smo odavno zaboravili.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Davor Pavlić
Muško
