Pognute misli u zadnje vrijeme užurbano prolijeću tvojim obrazima i tek pokojim uzdahom hrasta ili zagrljajem lipe zastaneš s nama. Zajedno s tobom šutimo na tvojim ulicama, a ti, moj lega, s nevjericom promatraš kako se mrzovoljni sastajemo i rastajemo na asfaltu ili pločnicima. U tim se obostranim pogledima dodirujemo i obraćamo jedni drugima šutnjom. Sigurno si ovih dana primijetio kako smo dodatno nijemi, opterećuju nas nebeske i zemaljske nepodopštine. S jedne strane kiša a s druge strane vjetar, po nepisanom dogovoru razbacuju naš hod između bara i baruština. Borimo se s mokrim i mrzlim prstima kako najbolje znamo. Skrivamo se pod kišobranima, jer uigranost vlažnog i hladnog tima neumorno iz nas cijedi dobru volju. Neprestano nas iznenađuje njihova domišljatost, Kad pokisli stojimo na semaforima ili na tramvajskim stajalištima svaka međusobna podnošljivost gubi svoju moć. Bez onog dobro poznatog romantičnog ugođaja, odjednom vlažne kape iskaču ispod jurećeg automobila, drugi puta se podmuklo prikradu za vrat, a treći puta iznenada dolete u rojevima.
Uvijek smo pronalazili razlog da pokažemo koliko si nam drag i koliko mislimo na tebe, međutim, u ovim danima nemamo previše vremena. I dalje prolazimo stazama na kojima su još tragovi naših jučerašnjih sjena, ali kiša i vjetar jednostavno čine svoje. Najsretniji smo kada su ulice čiste i uredne, ali kada poput navedenih blažih oblika, na njima nema prepreka koje moramo zaobilaziti ili preskakivati. Dosadno nas prate i svaki naš korak nastoje otežati i smočiti.
Ukusi su različiti, kako mi ljudi to volimo reći, pa tako u ovim kišnim danima nije isto hodati svakom tvojom ulicom. Svakako neću sada s tobom naširoko raspravljati o tome kako je najviše kriva za to jesen koja se uvukla u proljeće. Činjenica je da postoje mjesta koja previše ne volimo i najradije ih zaobilazimo, a ima onih na kojima se uvijek volimo zadržavati, biti viđeni ili se nalaziti s onim tko nam je vrlo drag. Moraš to prihvatiti isto kao i mi koji prihvaćamo da svaki dio našeg tijela nije podjednako lijep, pa ga vješto prikrivamo.
Ljeto je već na vratima i čini mi se da mu predstoji mukotrpan i dugotrajan posao, jer teško će moći započeti po staroj navici, na suh i uhodan način. Puno će sunca trebati ne bi li vratio poljuljano povjerenje i prebrisao sve one blatne mrlje što ih ovo jesenje proljeće ostavlja za sobom. Prvo, samo se mora dobro zagrijati, a zatim i pregrijati ne bi li nam ugodilo i podiglo naše poglede prema tvojim ulicama. Ako i ljeto bude kao ovo proljeće tada nam ne preostaje ništa drugo nego da suncobrane zamijenimo kišobranima i prepustimo se uživanju njegovim škrtim zrakama. Zauvijek su mi ostali u pamćenju dani kada sam lakše podnosio ovakve kiše, ali sama pomisao kako ću morati na ulicu po tmurnom vremenu izaziva sve veću mrzovolju u meni. Zato uvijek kad postoji mogućnost, sačuvam nedjelju kao dragocjen dan u kojem se temeljito pripremam za ponedjeljak s kojim ću se sresti, najvjerojatnije ispod kišnih oblaka.
Text:
Zal Kopp031
Photo: Davor Pavlić
Muško
