Arilyn je opet probudio težak grč u želucu. Košmarna razmišljanja u polusnu, prije konačna buđenja, bila su za nju već stara navika. Preintenzivne emocije, čudovišno jake, u to doba kuhale bi u njoj poput gejzira. Svaki put, tik prije
orgazma tih nenormalno jakih osjećaja, ona bi se budila zadihana i u znoju.
Ali, to nije bilo najgore. Kada bi konačno otvorila oči plima informacija podsjetila bi ju na njezino stanje. Podsjetila bi ju na razlog zašto joj je želudac bio svezan u čvor.
Jer, Arilyn je znala kako joj se
kraj neumitno bliži. Osjećala ga je. Bio je stvarniji od dječaka koji je
ležao pored nje. Ah, da i dječak, hm, zapravo
mladić. Nalazio se u njezinoj razbarušenoj postelji od medvjeđa krzna. Pogledala je prema njemu. Lice plavokosa anđela zadovoljno se smješkalo u snu. Bio je
bolno lijep. Bolno. Njegova ljepota uistinu ju je boljela. Morala je priznati da to nije bio njezin tipičan izbor muškarca. Svakako ne u njezinoj sadašnjoj dobi, kada je najviše od svega voljela iskusna,
izbaždarena ratnika pored sebe. Nekoga, tko zna što mu je činiti s ženom kao što je ona.
Ali, ovaj mladić, za ime Odinovo, kako mu je bilo ime?! Nije se mogla sjetiti, hm, kao da ga je uopće pokušala zapamtiti. Jer dok je govorio, Arilyn je samo
pohotno gledala njegova usta, nije ga slušala. A, bilo je nekako, pa nešto slično njezinu imenu, valjda. Taj mladić, uglavnom, bio bi savršen izbor za doba kada se pretvarala iz djevojčice u ženu. Tada su joj se sviđali takvi momci. Ali, to je bilo davno. Zapravo, kao da je bilo jučer, no Arilyn se, svejedno, osjećala staro. I mlađahni ljubavnik bezobrazno joj je to govorio svojim dječjim crtama lica, svojom
zaljubljenošću u život, svojim bezbrižnim snom...
Proklet bio! Da je barem bio loš ljubavnik. Barem to! Bilo bi joj lakše. Samo da je mogla reći kako nije bio u stanju zadovoljiti ju. Nju, pravu
amazonku! Ali, nije. Bio je strastven poput vatre, kao Thor prije bitke! A ona? Ona je bila ostarjela Freya. Pretvorena poodmaklim godinama u krvopiju koja siše krv mladićima kako bi ona ostala mlada. Sada, otprije poželjni, stariji ratnici doimali su joj se kao
glupavi starci koji sami sebi nešto moraju dokazivati. Koji moraju uvijek imati neku svoju osobnu i posve nepotrebnu predstavu, što Arilyn uopće nije zanimalo. To je tek sada uvidjela. Nisu bili ni toliko iskusni, koliko su bili ogorčeni svojim godinama. Baš kao i ona. A večer s mladim anđelom, bila je već iza nje. Prošla je silovitom brzinom, poput zadnjih snjegova ranog proljeća. Htjela je još takve zabave, htjela je još malo nježnosti... Od te pomisli je uzdrhtala. Prošao ju je val opijenosti i ona je zatvorila svoje mudre oči u ekstazi. Njezino tijelo nije to lako podnosilo. Uzbuđenje se, gotovo moglo mjeriti sa
zaljubljenošću. Ma, nisam se valjda zaljubila? Ha! Gluposti! Kakva, zaljubljenost?
To uistinu nije imalo veze sa zaljubljenošću. Uistinu. Arilyn se nije zavaravala. Ali, spoznaja kako joj se kraj bezobrazno ceri u lice, spoznaja kako joj je taj mladić jedan od zadnjih, činila ju je tužnom. U njemu nije vidjela ljubav, već svoju
žudnju za životom. U zadnje je vrijeme sve manje živjela, a sve više žudjela. Je li uopće živjela, ako je samo žudjela? Ako se cijela pretvorila u žudnju i ako je živjela od uspomena koliko je zapravo bila živa? Kolikim je dijelom bila satkana samo od pukih sjećanja?
Bilo je normalno da Arilyn brka žudnju s ljubavi. Toliko dugo vremena, provela je sama. Živeći kao pustinjak u kolibi, u tamnoj šumi na sjeveru. Nije nikoga voljela, nije ni za koga skrbila. Lovila je
divljač i tako je preživljavala. Čuvala je lovom svoje ratničke instinkte, dok je čekala poziv od nekog novog, nadobudnog, samoprozvanog vladara kojemu su trebali plaćenici. A Arilyn je bila plaćenik. I, to vraški dobar. Svi su to znali. Njezina odanost mnogo je koštala, ali kada bi je kupili, bila je jača od one u najvećih ljubavnika. Arilyn nije vjerovala u ljubav. Naravno. Bio je to osjećaj toliko nestalan i neuhvatljiv da joj je pozlilo od same pomisli na njega. Sličila joj je na
vožnju brodom, a jednako joj se toliko i bilo povraćalo od nje.
Voljela je
dodir, ali ljubav, ne, ne bih rekla... Više je voljela čvrstinu hladna, ali sigurna čelika koji te nikada ne može iznevjeriti. Više je voljela voditi ljubav sa svojim lukom. Nježno ga otpuštajući baš kako treba. Malo je strijelaca to znalo pravilno učiniti i rijetko tko je bio vješt kao ona. A, osjećaj kada se strijela našla baš u samu srcu nesmotrene životinje, bio je uvijek orgazam za bogove. Bez premca. Sada, sada bi dala sve za još malo grljenja. No, čarolija je bila svršena. Doslovno. Noć je bila prošla i svanulo je jutro. On će se uskoro pristojno pokupiti i ona ga više neće nikada vidjeti. Dobro ona zna kako je to kada si mlad i kad nakon
svake bitke pijan liježeš s drugim ljubavnikom. Znala je kako je to. Takovo iskustvo blijedo je živjelo i u njezinim sjećanjima.
Od kada je primijetila
prve bore na svojem pravilnom licu, postala je strašno nostalgična. Nikada prije nije imala potrebu znati tko su bili njezini ljubavnici i što se poslije dogodilo s njima. Takav stav neizmjerno ju je zabavljao. Imati dovoljno beskrupuloznosti ustati se i otići,
bez osvrtanja. Smiješno, ali zapravo, u njezino "najranjivije i najnježnije" doba, Arilyn je bila najjača. Toliko je priča čula o "starim vukovima" koji su iskorištavali mlade plaćenice, dok je ona zapravo, iskorištavala njih. Bezobrazno ih je odbijala smijući im se u lica. Ona, toliko divlja i neukroćena da ostane pored, samo jednog muškarca! Ali, tada ih je bilo u izobilju. Znajući da joj prilazi kraj postala je
previše emocionalna. Sada je htjela samo isisati još malo mladosti iz usnulog anđela. Možda posljednjeg? Ma, kakvo vražje isisavanje?! Htjela ga je imati za sebe, stalno. Proživjeti s njime zadnje dane...
No, to nije bio način. Tako nisu skončavale ratnice. Nisu se dugo, polagano gasile u ugodnu domu, one su izgarale! Bivale su sasječene od mača! Inače im se grijesi ubijanja nisu brisali. Ali, ona je željela je da se anđeo zaljubi u nju. Ipak, znala je, znala je kako bi ju prestao zanimati ona ista trena kada bi pokazao bilo kakovu slabost za nju. Želja za tom ljubavi bila je njezin čisti
koncentrat egoizma. Kakva ironija! Bogovi su se uistinu igrali njome. A sigurno bi ju prestao zanimati i kada bi ponovno počeo, onako, vatreno prepričavati one svoje mladalačke gluposti. Objašnjavati joj njegove
romantične ideale, one koje je ona davno izgubila negdje, putem. Za ime Odinovo, koliko su različiti bili! Što se s njome dogodilo? Gdje je bio onaj divlji, nemilosrdni predator koji je klanjem rušio sve prepreke pred sobom? Ma, to je sve bilo samo zbog toga što dugo nije bila u "vrevi"! Dugo nije bila u bici, dugo nije živjela takav život. To ne znači da je on bio na kraju! Makar šta! Ipak, bila je umorna, stvarno jest.
U nekom drugom dobu, Arilyn je živjela za ratove, čarke, okršaje, za
borbu! Bilo je tako slatko probuditi se u ranu zoru, s uzbuđenjem koje se nije moglo mjeriti s nikakvom zaljubljenošću i krenuti u bitku. Krenuti u žar rata gdje je svako osjetilo budnije od podnevna sunca, gdje se čovjek osjeća najspremnije i najjače, gdje
spoznaje svoje granice i uviđa od čega je sazdan, gdje ogoljava sve mitove o sebi, gdje za laži i obmane koje si inače namećemo u odnosima s drugim ljudima nema mjesta, gdje ne razmišljaš, gdje te ne muči ona naporna pojava zvana savjest i gdje učiš o svojoj duši bolje negoli za vrijeme bilo kakve meditacije, gdje sa svom smrću koja te okružuje život ti bude najslađa okusa...
A ubijati? Ubijati je bilo lako.
Klanje ju je zabavljalo u još većoj mjeri negoli usmrćivanje s lukom i strijelom. Približiti se nekome na blizinu namijenjenu još jedino ljubavnicima i zariti tanko sječivo u zgrčeno meso, osjetiti nečiji zadnji dah, nečiji zadnji trenutak koji klizi iz ruku lako poput vode, a cijeli taj omnibus života iskusiti u samo nekoliko treptaja oka. Arilyn je to mogla, jer u vrijeme njezine mladosti svijet bijaše crno-bijel. Ona je bila pravedna, a zloća njezinih neprijatelja zasluživala je smrt. Nije bila bitna činjenica što je Arilynina vjernost bila kupljena kao
ljubav u prostitutke. Strana za koju je ona ratovala bila je uvijek prava, i jedino je ona išla u Valhalu. To je jednostavno bilo tako. Tako i nikako drugačije.
Sada? Sada je njezin svijet postao siv. Siv, s užasnim bljeskovima jarko crvene. Bilo je teško živjeti u takovom svijetu. Teže nego što možete i pomisliti. A s crnom i bijelom bojom iz njezina svijeta, nestalo je i žara prije predstojećih bitaka. I ostala je mučnina. Sama mučnina. Prazna i teška. Mučnina koja je Arilyn donijela spoznaju. Ružnu spoznaju kako na "drugoj strani" postoje jednake matore Freye. Kako postoje žene, tužne kao i ona, i jednako nespremne za kraj. A kraj bi im donijela upravo ona koja ih najbolje shvaća. Za takav život, Arilyn više nije imala snage. I živjeti na taj način više nije imalo smisla, jednako kao niti početi živjeti drugačije.
Sva sreća stoga da je malac donio vijest kako sutradan nema borbe, jer su se istočna plemena, napokon predala. Njezin anđeo je, naime, bio izvidnik savezničkog plemena. Sjetila se kako je blesavo utrčao u njihov tabor, zajapureno objasniti da sutra nema bitke. Čim ga je ugledala, Arilyn ga je odlučila zgrabiti. U početku njihova razgovora, ona ga je strpljivo bockala svojim hladno-vrućim zapusima vjetra, ne bili ga izludila do krajnjih granica. I da naravno, nije ga slušala. Uopće. Pričao je takve budalaštine da boli glava. A ona se samo igrala njime, poput mačke koja navlači davno uhvaćenog miša što se još onako, naivno koprca, misleći kako može pobjeći, samo zato što ga je ona naizgled ispustila iz vida. Ali, sada se
lovac pretvorio u
lovinu.
Arilyn se, napokon, protegla i ustala iz njihova kreveta. Glava ju je boljela nesnosno. Previše je popila. Čak niti krišom prolijevanje medovine nije pomoglo da se ne napije. Čak joj niti onaj
ametist u njezinu pupku nije pomagao protiv snažna utjecaja alkohola, usprkos velikim obećanjima nekog ludog vrača od kojeg ga je kupila. Sramotno je bilo za ratnicu njezina glasa da se tako brzo napije i da ju, još k tomu, boli glava poslije pijanstva. Uistinu sramotno. Ali, ovaj put nije ju samo glava boljela. Osjećala se bolesnom od glave do pete. Kao da se teško nahladila ili...ili tako nešto.
Izašla je izvan šatora. Nije se htijela osvrnuti zadnji put na lice svoga ljubavnika. Nije. Bila je jaka! Još uvijek. Hladni, svježi zrak ugodno ju je zapljusnuo. Nije niti primijetila koliko je zrak u šatoru bio zagušljiv. Sada je osjetila svoj miris. Svoj?
Hm, zapravo njegov. Bio je na svaku djeliću njezina tijela. Pozlilo joj je od toga. Toliko primamljiv i toliko iritantan. Odvratno! Iako je bilo hladno, Arilyn je odlučila
okupati se u jezeru. Vodom isprati svoj grijeh. Počela je skidati svoje preostale krpice i izišla iz okrilja vunene deke kojom se omotala. Začudila ju je njezina golotinja. Osjećala se toliko staro, a bila je toliko lijepa. Vretenasti mišići jasno su se napinjali pri svakom njezinom pokretu, ali niti ona sama nije znala o čemu se radi, no to zrelo tijelo imalo je čudan izgled
bujnosti pred usahnućem. Poput ruže u punom cvatu kojoj će od najnježnija dodira otpasti sve lijepe latice.
Sve latice. Tako lijepe. Tako pune života...
Neko vrijeme, samo je nijemo sjedila pored jezera. Paučinasta magla lijeno se prevlačila preko vode. Takvo sivo jutro činilo ju je još tužnijom. Ono je uvijek bilo znak gruba prekida sanjarenja. Da, snova. Ne samo puka spavanja. Ali koje je to vještičje djelo bilo, kakva crna kletva koja je uvijek ono lijepo, tamno-ljubičasto nebo pretvaralo u gadno, sivo, trijezno jutro prepuno glavobolje. Ta činjenica ju je dovodila do ludila. Treperave zvijezde oduvijek su bile više po njezinu ukusu. To je bilo razumljivo - Arilyn je bila
noćna zvjerka.
Obukla je svoje
oskudno ruho i krenula potražiti nekoga svoje dobi. Htjela je bez razmišljanja i opterećenja porazgovarati s nekim tko ju razumije, oko nekakvih običnih stvari. Bilo joj je to jako potrebno. No, u blizini nije bilo nikoga. Bilo je stvarno čudno da nitko pijan nije zaspao vani, da se nitko nije izišao ispovraćati ili tako nešto. Stvarno nije bilo nikoga. Dobro, nije joj toliko ni bilo do razgovora!
Komešanje u jednom šatoru, natjeralo ju je da proviri u njega. Koji joj je to instinkt govorio da se u šatoru nitko nije samo pošteno hvatao, već da su stvari bile mnogo ozbiljnije, Arilyn nije znala. I prije negoli mu je prišla, iz šatora je izašla
crvenokosa Astrid. Ogromna je to žena bila, sasvim pristojne veličine (i to za jednog muškog ratnika), a jednako toliko i neotesana ponašanja. U punoj ratnoj opremi izgledala je još veće.
- Pa, ona je pravi div! - mutne glave mislila je naša ostarjela Freya.
- "Koji ti je k*rac Arilyn?" - divovska se izderala.
- "Molim?"
- "Što se šetkaš polugola? Bitka će skoro!"
- "Kakva bitka, Astrid?!"
- "Pa, jel ti nisu rekli, jebo ih ja?"
- "Što?!"
- "Pa i ja kasnim, svi su već u šumi. Nisu ni tabor stigli pokupiti! Nikakva istočna plemena se nisu predala. Onaj mali što je sinoć doš'o! Onaj Gutwulf... "
- A, Guuuuutwulf se zvao. - sjetila se naša, još uvijek naša polupijana Freya.
Astrid je nastavila:
- "...onaj malac ti je bio lažni glasnik! J*bo mu ja konj mater, zakl'o je pravog glasnika i donio lažne vijesti. Saveznici su noćas bili pregaženi, sad smo mi na redu."
U tom trenu, Arilyn nije ni o čemu drugom razmišljala, osim o glupostima. Nije razmišljala ni o ozbiljnoj bici koja se spremala ni o prevari ni o izdaji. Njoj je, eto, na primjer, palo joj je na pamet kako velikačka Astrid nikada baš nije, u potpunosti, shvatila da se pri psovkama tipa;
"J*b'o mu konj mater!", ne koristi i ono
"ja" ispred
"konj". Jer, naime, na taj način, cijela uvreda dobiva posve drugo značenje. Dapače, još se vraća samom uvreditelju. A, št ćeš! Crvenokosa Astrid nikada nije bila baš napametnija žena. Ali, nitko joj se nije zbog toga smijao. Nisu se usudili! Svoje
grbave izjave Astrid bi poravnala uvijek svojom zastrašujućom veličinom.
Kut Arilyninih usana se izdajnički izvio u osmijeh. Čekao ju je
krvav posao - doslovno, a ona se smijala glupostima. I to glupostima kojima, kako smo rekli, je bilo opasno smijati se. Koliko je to tek bilo pametno?
- "Što s' sad smiješ?" - kroz smijeh se pitala i Astrid.
- "A, luda si u p*čku materinu! Uvijek si bila, j*bo te ja! Nego, idem ja. A, bolje bi bilo i tebi poći. Još ćeš ostati bez dijela plijena."
Arilyn nije ništa rekla. Samo je nepomično ostala gledati ogromna leđa velike Astrid kako nestaju prema šumi. Bilo je smiješno kako joj se brzo vratilo dobro raspoloženje, baš smiješno, ali bilo je tužno i kako je ono brzo ponovno iščezlo.
No, dobro -što je tu je!
Fizički posao uvijek je bio dobar lijek za depresiju. Štoviše, najbolji!
Jedino, Arilyn je mrzila ići nepripremljena u borbu. Grozila se od nervoznog navlačenja ratne opreme u zadnji tren. Voljela ju je uvijek uredno pripremiti prije posla. A, sad... Za ime Odinovo, pa mač joj je još bio krvav od jučer! Mrzila je čistiti
skorenu krv. Nije znala je li joj to gore bilo činiti tako da ga, jednostavno oštrenjem očisti ili da ga pere vodom koja bi uvijek, onako prvo raskvasila tu prokletu, ljepljivu krveštinu, a tek zatim bi se mogla primiti prava posla. Ha! Ma, kog' ona zavarava uopće? Malac je kidnuo sigurno i s mačem i s cijelom opremom. Zna da je tako. Ona bi to sigurno učinila. Uopće se ne mora uzrujavati. Ma, booooli ju...
Dogegala se nekako i do svog šatora. Lijeno je odškrinula platnena vrata i umalo umrla od iznenađenja.
Onaj mali je još bio u šatoru! Spavao je i dalje, s onim svojim janjećim izrazom lica. Posve bezbrižno. Posve!
- Koji ti želudac imaš!? - pomislila je Arilyn. Ali prolaskom prva iznenađenja, naša omatorjela Freya je shvatila da se našla u poprilično neugodnoj situaciji. Naime, nije mogla neopaženo pored njega uzimati svoje oružje, a da ga ne ubije, jer...
- Jaaaaaao! Što ću sad s njim?!!!?! Loki mi se sigurno sad u facu smije!
Uglavnom, kada bi se počela spremati za bitku, malcu bi sve postalo jasno. Dobro, možda i ne bi, s obzirom da je još uvijek spavao kao najglupavije janje u vučjem brlogu. Glupo, glupo dijete! Prokleti štenac! A, kada bi mu postalo jasno - paaaaa....ne bi ga mogla samo pustiti. Kao ratnici na suprotnim stranama, ne bi se mogli, tek tako, mirno razići. To jednostavno nije bilo prirodno. Uostalom, ne bi se usudila učiniti takvo što. Jer, ako bi naša matora Freya i pustila malca, on bi mogao biti taj koji će odlučiti zadržati nju i krvavo riješiti situaciju. To nisu bile stvari za šalu. Nipošto.
No, iako je sve skupa bilo veoma ozbiljno, Arilyn je primjetila jednu zraku slabašna, siva sunca, koja se probila kroz rupu u šatoru i obasjala... Njega. Plava kosa mladoga boga, sada se presijavala u zlatnim bojama - pravom tekućem zlatu koje je glatko klizilo niza slapove njegovih
savršenih kovrča. Koža mu je bila neobično glatka i bez i jedna, jedina ožiljka. Bože, uistinu je
jako mlad.
Izgledao je poput kipova koje je Arilyn jednom negdje vidjela. Bili su napola slomljeni i odbačeni, no njihova ljepota bila je i dalje nevjerojatna. Ostali plaćenici koji su ih tada zajedno sa njome našli, zaključili su kako ta starudija, jednostavno ne vrijedi pišljiva boba. Eto, baš toliko! Izbjegavajući mogućnost da će joj se svi smijati, ukoliko bi pokupila glavu samo jedna od kipova, Arilyn je odustala od takve namjere.
Bajkoviti prizor prekinulo je naglo anđelovo sneno meškoljenje i Arilyn se trgla. Nije se mogla puno premišljati. Nije! Ona je bila ratnica. Nije imala takvog luksuza u svojim rukama. Jedan grč stegao joj je grlo. Suze su joj navrle na oči. Zar je baš toliko ostarjela? Uostalom, volja Odinova je da najjači preživljavaju! On u ovom trenutku nije jači. A ako je bio toliko glup da je ostao spavati u neprijateljsku taboru, onda ni ne zaslužuje živjeti. 'ko ga j*be! Mladost i neiskustvo
doći će ga glave, jednako kao što će nju dokrajčiti njezina "starost".
Bacila se na koljena do njegovih širokih ramena i iz korica
izvukla nož. Grčevito je stisnula svoje sječivo, kada je anđeo otvorio svoje plave oči i sneno zatreptao nekoliko puta prema Arilyn. Naša Freya je prevalila nekoliko mokrih bisera preko svojih očiju koje je do tada toliko dobro susprezala. Na to mladi bog ju je samo pogledao s ogromnom zbunjenošću. Stvarno mu ništa nije bilo jasno. Baš ništa! Arilyn se sagnula i poljubila njegova pupoljkasta usta. On joj je uzvratio poljubac. Ista trena nekakva slatka nervoza sjurila se u njezin želudac. Ustreptala je, ali njezina ruka sigurno je krenula...
Zarila mu je nož u vrat. U njegov vitki, vretenasti, bijeli vrat. Nije se puno koprcao. Pokušavao je maknuti njezinu ruku, no nije uspijevao. Bio je sve slabiji. Još ga je ljubila. U svojim ustima osjetila je njegovu krv, još ga je ljubila. Odmaknuvši se od njega vidjela je njegove izbezumljene oči. A, ona? Ona je imala izraz lica jedne majke. Smirivala je svog anđela najnježnije što je mogla. I na kraju,
anđeo se smirio. Ustala se. Osjećala se toliko praznom. Toliko ispražnjenom, poput iscijeđena mijeha.
- Da, to bi bilo to. - Bilo je jedino što je pomislila u tom trenu. Za dublja razmišljanja Arilyn nije imala snage, volje ili čega već. Izašla je van. Čak i ono stidljivo sunce strašno joj je smetalo. Niz bradu, curila joj je njegova krv. Pošteno se ispovraćala. Podigavši pogled, vidjela je siluetu nepoznatog ratnika pred sobom. Nepomična statua dobrano ju je otrijeznila. Osvrnula se oko sebe. Taj ratnik nije bio jedini. Nalazila se okružena još sedmoricom plaćenika. Istočna plemena, očito su pregazila njezin tabor. Ne imavši baš ništa drugo za učiniti, Arilyn se arogantno uspravila. Izvukavši svoj vrat poput boginje, djelovala je mnogo višlje od kršnih, pogrbljenih ratnika. Ovaj put nije gledala kako drže svoje mačeve. Ovaj put,
Arilyn se nije borila.
Bezobrazno i podcjenjujući, pogledala je svoje zadihane napadače. U kutu njezinih usana gotovo se izvio i rugajući smijeh. Na licima plaćenika nalazila se zbunjenost.
Zatim je osjetila... Bila je to vrela bol, kipuća i tupa.
Dugačak mač, nalazio se u njezinoj zgrčenoj utrobi. Pala je na zemlju. Zadnjim snagama, mislila je:
- Bila sam u pravu. Stvarno je kraj...već tu.
Tekst: Iva Nappholz
Foto: Zlatko Schnur
Gost priča ugošćuje priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::
Nebitno
