Jučer predvečer kao da te nebo odlučilo s nekom podmuklom namjerom ošamariti, spustilo je jako nevrijeme na tebe. U tom bijesnom naletu tvoje ulice su postale tijesne i mračne, a drveće se upinjalo ne bi li ostalo uspravno pod udarima moćnih sila. Polja oko tebe, umjesto toliko željene vode, osjetila su lomljavu po svojim plećima. Svi smo se, zajedno s tobom, stidjeli svojih višednevnih molećivih pogleda prema nebu. Koliko smo ranjivi i bespomoćni, vidjelo se sinoć kad je nebo, umjesto osmjeha, kao opomenu ispustilo neobjašnjivi krik.
Pretpostavljam da mu je u tih nekoliko minuta bila namjera podsjetiti nas kako ne smijemo izgubiti strahopoštovanje koje u nama izaziva svojim tajanstvenim silama. I opet, po tko zna koji puta, kad god se nenajavljeno pojavi, voda koja nosi zapis o životu, kao nekakvo zloslutno upozorenje ponovi staru priču, umjesto mirnog razgovara donese galamu. A još nedavno, tu na tvojim obalama, vodili smo razgovor s njom i objašnjavali joj kako svaku njenu kap prihvaćamo kao dio nas samih. Naš razum i taj puta je nadvladao njenu naviku da prolazi kuda hoće. Naše ruke su je smirile, ali ipak, s vremena na vrijeme, ona se vrati i svojom nezaustavljivom moći podsjeti na našu nemoć. I ovaj puta smo preživjeli njeno iznenadno ludovanje.
Sjećam se kako sam u djetinjstvu uživao u ljetnim kišama. Kako je mirisala trava pod mojim nogama dok sam se skrivao pod starim dudom u Donjem gradu. Čini mi se da su sva ta sjećanja danas nestvarno daleko, jer ovo vrijeme i ovakva nevremena ne pamtim. Niti su strahovale ulice pred izljevom nebeskog bijesa, niti smo mi bježali glavom bez obzira. U tim danima bilo je više prašine pod prstima nego žuljeva, a kiše su redovno i ravnomjerno dolazile. Znalo se njihovo vrijeme i sunce je nekako drugačije bilo nama privrženo, nije nemilosrdno peklo i nije se tako izležavalo po tvojim krovovima. Danas kao da se nebo iznad tebe pomjerilo, nije više ono isto koje se stoljećima razvlači u tvom osmjehu. Malo po malo, pa iskali svoju obijest. Prije toga te tjednima mrcvari, da bi na kraju kad se najmanje nadaš, svom žestinom odjednom udarilo.
Sad je opet mir i trajati će tek toliko dok ponovno ne zapeče sunce ili se nebeski vjetrovi ne sjure na tebe. To je zatvoreni krug kretanja u kojem naše susrete, između ostalih, i voda zapisuje.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Davor Pavlić
Muško
