
Zadnjih nekoliko mjeseci neprestano čitamo kako
osječki klubovi imaju
financijskih problema, kako ne mogu spajati kraj s krajem, kako dolazi u pitanje egzistencija kluba i slično.
I ono što me najviše boli, činjenica je da se tada svi hvataju za slamku tražeći
novce od Grada, pozivajući se na tradiciju od nekoliko desetaka godina. Grad je od nedavno
postao vlasnik NK Osijeka i to je jedini klub čiji je grad vlasnik i o kome bi se trebao brinuti. Kako će to završiti, vrijeme će pokazati. Znam, možda će to zvučati malo grubo i mnogi će zamjeriti, ali svi klubovi u našem gradu su udruge građana kojima nije osnivač Grad, već upravo ti građani koji ih vode i djeluju u tim klubovima. Slažem se i da sport ima
socijalnu dimenziju i da je to ona stvar oko koje grad treba brinuti i da se oni koji dozivaju u pomoć Grad upravo pozivaju na tu činjenicu i tu su u pravu. Ali, uvijek postoji taj ali…
Prema osnovnoj
podjeli sporta razlikujemo profesionalni sport, rekreativni sport, školski sport i rehabilitacijski sport. Čini mi se kako brojni čelnici klubova ne poznaju tu granicu i što pojedina skupina znači. Iako sam mišljenja da pravog profesionalnog sporta u našem gradu nema, osim nekoliko izuzetaka koji nisu u loptačkim sportovima, mnogi se očito tako ponašaju obzirom na rashode. Mogu shvatiti kako novca nema, ali ako se nema novaca smanjite apetite. Ako nemate novaca, budite rekreativni klub. Ionako se svi busamo da nam je sport i zdravlje mladih na prvom mjestu. Ako je tako, onda nam ne trebaju veliki novci da to i ostvarimo. Ali čim se zareda nekoliko dobrih rezultata, odmah
apetiti porastu pa samim time i ambicije koje su često nerealne.
Jedan od pozitivnih primjera je malonogometni klub
Osijek 031. Klub dobije od Grada neku "crkavicu" u odnosu na starijega brata, prvoligaša Osijek V.B.K.! Ali klub opstaje, ide dalje. Pronalazi sponzore kako bi mogao igrati drugu nacionalnu ligu. Oformili su mlađe uzraste…
Dakle, može se.
No, očito za to treba postaviti tri bitne
činjenice na početak priče.
Prva je da tom klubu treba doista pristupiti prilikom vođenja iz ljubavi prema sportu jer mi nemamo novaca za plaćanje profesionalaca.
Druga je činjenica da treba realno postaviti ciljeve. A
treća da je ipak potrebno znati nešto o upravljanju sportskom organizacijom.
Kada sam pročitao da jedan od naših klubova može
nestati zbog 60 000 kuna poreznog
duga, iznenadio sam se. To nije moglo nastati preko noći. Ako dvoranu za igranje ne plaćaju, kako je nastalo toliko duga? U kojem razdoblju? Na osnovu čega? I tu je onda, naravno, Grad kriv. Bilo bi dobro da je više novaca i možda doista ima privilegiranih kod raspodjele sredstava, ali to ne smije biti opravdanje za neplaćanje poreza.
Ponekad pomislim da na početku svake sezone treba prvo napraviti u svim klubovima u gradu edukaciju iz Excela jer neki kao da nisu nikada napravili tablicu prihoda i rashoda odnosno svoj proračun na početku sezone. A koliko znam svi bi ga morali dostaviti u
Zajednicu športskih udruga ukoliko žele dio kolača gradskog proračuna. Valjda se zna koliko ima utakmica i koliko košta organizacija svake domaće utakmice i svakog gostovanja. Nisu to iznosi koji se mijenjaju toliko na dnevnoj bazi, a da ih se ne bi moglo procijeniti na početku sezone. Zna se s koliko igrača se raspolaže. Zna se koliko se opreme potroši u jednoj sezoni itd.
Mogu samo zaključiti kako za loše stanje u sportu u Osijeku nije isključivi
krivac Grad kojem je osnovna zadaća podržavati rekreativni sport, već veliki dio krivice leži i na
ljudima koji
vode klubove jer ne shvaćaju da su oni ti koji su preuzeli zadatak očuvanja tradicije pojedinog sporta u gradu na koju i na koji se pozivaju, a ne da su vođe dok ne bude gusto, a kada zagusti brod se napušta.
Tekst: Tvrtko Galić/Sport danas
Foto: Mladen Kovačević/Foto-arhiv 031
