Nekada smo se, moj lega, slobodnije mogli prelijevati čudesnim bojama stvarnosti, a i ona po nama. U hipu smo stizali na najviše njene uspone i nije nam predstavljalo napor svakoj boji posebno zapamtiti ime. Svoj smo temperament ravnomjerno izgrađivali na čvrstim obroncima znanja i jednakom smo lakoćom u tim vremenima uspijevali zadržati pogled na svim važnim mjestima. Do izražaja je dolazio sveukupni potencijal tadašnjeg vremena i jednostavno je bilo raspolagati s mislima. Danas u eri različitih prenatrpanosti određena opterećenja zamagljuju vrijeme i svjedoci smo kako nas iz dana u dan mnogobrojni slojevi informacija pritišću. Ponekad bezbrojni, umjesto da nam donesu radost samo se nekom sivom matematikom slažu. Malo po malo, postajemo sve manji u virtualnoj logici, jer ispod tih debelih naslaga svakojakih simbola kriju se i oni nepotrebni koji zatrpavaju našu veliku želju za znanjem.
U tim simbolima nema nekog posebnog zanosa, samo se u svojoj žurbi količinski nižu i to što ostavljaju ne nudi nikakvo olakšanje našim ulaganjima za bolje razumijevanje svega. Nama je potrebno potpuno vrijeme, a ne ono koje je nedovoljno i pomalo nejasno. Svakovrsne informacije poput osica neprestano i nemilosrdno napadaju. S njima se teško sporazumijevamo, a bez njih više ništa ne možemo spoznati. Njihovi rojevi nas u valovima uporno ometaju i prije svega iscrpljuju našu tanku kožu ispod koje jedva krijemo stid zbog prijašnjeg neznanja. Pokušavamo se na mnogobrojne načine protiv toga braniti, pa se svakako snalazimo. Ponekad ne obraćamo pažnju na njih, ali to ne znači da postajemo imuni i otporniji na njihove dosadne napade, već upravo suprotno, naša pasivna nemoć osjeća svaku točkicu kože i pomaže nam da shvatimo čemu toliki broj zapisa. Zato nas ne čudi koliko ih stane na tako malu površinu, jer jedna za drugom duboko ulaze pod našu kožu.
Odavno smo se prestali opirati i nestalnu stvarnost ne promatramo tako tragično, već uz njenu trajnu pomoć bolje razumijemo posljedice kao ornament vlastitog izgleda. Kad nas povremeno uzbudi nepoznata ljepota, shvatimo kako je samu sebe uljepšala tako što je sliku o sebi stvorila s potpuno prihvatljivim simbolima. Njena domišljatost oslikavanja zraka, njeno je umijeće kroz koje potpunije upoznajemo svijet. Ta umjetnost sastavljena od pročišćenih ritmova i dekorativnih boja opipljiva je u pravom smislu, jer namjerna odsutnost topline pretvara činjenice u oblike koji nisu tu samo da nas zbune i oduzmu još malo vremena. Oni ponekad upotpunjavaju vječno otvorenu dušu, pogotovo kada nas bezbrojne informacije uvjere kako postoje samo radi nas. Ima među tim informacijama onih koje dolaze sa primamljivim ponudama. Izražavaju način života i ne pitaju za cijenu, a mi ne razmišljamo o takvoj ovisnosti, već pristajemo na novonastale okolnosti.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Kristijan Vujić
Muško
