Nakon
neplanskog širenja bolničkih kapaciteta, došlo je na red njihovo
plansko smanjivanje. Vladini kirurzi dosjetiše se kako najbezbolnije rezati u zdravstvu, pa su odlučili ukinuti pet tisuća bolničkih kreveta. Ili, trećinu od ukupno postojećih kapaciteta. Sjetili su se kako još uštedjeti, pa odlučiše pospajati bolnice. Ministar zdravlja
Rajko Ostojić prilično se unervozi kada čuje da se govori o
"spajanju" jer on to zove
"funkcionalnom integracijom" što zapravo dođe na isto samo što se do toga išlo naokolo. Pa će tako, doslovce okolo-naokolo, biti funkcionalno integrirane bolnice u
Sisku i Bjelovaru s Kliničkom bolnicom
Dubrava u Zagrebu. A ogulinska, karlovačka i zabočka opća bolnica bit će na isti funkcionalan način integrirane sa zagrebačkom KBC
Sestara Milosrdnica. Sve je to dio genijalnog masterplana za izliječenje hrvatskog zdravstva koji su, za pišljivih
200 tisuća eura, izradili francuski stručnjaci nakon što su obišli ovdašnje bolnice.
Drugim riječima, do zdravog zdravstva doći ćemo - a kako bi drugačije -
rezovima, uštedama i racionalizacijama. To će reći da su bolnički sustav i cjelokupno zdravstvo zamišljeni kao grana privrede u kojoj je važno ostvariti dobit (ili ne ostvariti gubitke) i postići stopu rasta pacijenata. Ispada da će nam zdravstvo biti bolje ako bude više bolesnih. Zato ga, kao i svaku proizvodnu granu, valja učiniti funkcionalnijim i operativnijim. Manje kreveta trebalo bi omogućiti veću fluktuaciju bolesnika preko njih. A ideja spajanja bolnica mogla bi, kako već čitamo, značiti da će liječnik iz Našica držeći volan zubima skidati zakrvavljene kirurške rukavice jer će juriti automobilom kako bi na vrijeme stigao u
Osijek pripomoći kolegama pri drugoj operaciji. Karikirano zvuči, ali tako ispada. Nemojte se smijati kada vam u operacijsku dvoranu uleti anesteziolog iz susjedne, funkcionalno intergrirane bolnice, živčan jer je par minuta ranije za dlaku izbjegao sudar u kružnom toku, a sve to prije nego što vam upikne injekciju u kralježnicu.
Slušamo li ovog ministra, ali i onog prethodnog, pa i onog prije njega, kao i onog prije, i onog još prije... svi su provodili nekakve
reforme u zdravstvu. Nakon svih njih, i ministara i reformi, dugovi su veći no ikad, a liste čekanja ako ne veće, onda barem podjednako duge kao što su i bile. Ispada opet da svega imamo previše – od dugova i pacijenata na listama čekanja do bolničkih kreveta i samih bolnica, što baš i nije istina jer smo po broju bolnica čak ispod nekakvog europskog prosjeka. Jedino čega nam nedostaje su - liječnici. Kažu da smo
"kratki" za nekih dvije i pol tisuće što specijalista što onih iz opće prakse. A to se vrlo lako moglo predvidjeti i na vrijeme riješiti valjanom kadrovskom politikom, upisnim kvotama na fakultete i većom darežljivošću kod specijalizacija. I da stvar bude gora, mnogi od liječnika koje imamo sve gledaju kako bi otišli van ili su već spakirali kofere.
Nakon svih reformi i
masterplanova, na putu smo zloglasne
"amerikanizacije" zdravstva s kojom bi većina mogla ostati izvan sustava jer neće imati čime plaćati liječenje, dok će se situirani liječiti kod privatnika. Sve se to događa u zemlji koja je zahvaljujući velikom
Andriji Štamparu, Slavoncu iz Drenovaca, svijetu podarila ideju socijalne medicine i nekomercijalnog zdravstva utemeljenog na mreži svima dostupnih domova zdravlja. Taj je čovjek u svoje vrijeme istinski reformirao svjetsko zdravstvo, izradio prvi ustav S
vjetske zdravstvene organizacije i udario temelje zdravstvenom sustavu kakvog i danas imaju neka bogata ali socijalno osjetljiva društva. Dotle smo ovdje, izgleda, naumili upropastiti Štamparovu baštinu i sustav javnog zdravstva kojem je na prvom mjestu mali čovjek odnosno običan pacijent.
Sve hrvatske vlade godinama su liječile zdravstvo
ekonomskim terapijama od kojih je ono postajalo sve bolesnije. Stalna eksperimentiranja najčešće nisu davala rezultate i od njih se ubrzo odustajalo, kao što je bio slučaj i s nedavnim Ostojićevim smjenskim radom. Zato kad čujem da neko ministarstvo ili čitava vlada imaju neki strašno dobar plan, a naročito masterplan, odmah se razbolim. A biti bolestan danas u Hrvatskoj je, čini se, beznadno stanje.
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Paul Howzey/ilustracija
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala