Ljubav prema tebi ima vrlo čudnu moć. Upoznati takvu ljubav, pa s tim znanjem iskreno i odlučno priznati osjećaje, pomaže da na pravi način spoznam sebe. Ponekad zna odlučno zaslijepiti, ali svejedno, svakome tko još nije osjetio njeno blagotvorno djelovanje, preporučujem njenu magičnu neponovljivost. Pogotovo što srce i duša u njoj pronalaze najbolji razlog za svoje otkucaje i disanje. Ja sam uspio i ne sumnjam u ono što osjećam. Ne sumnjam u osjećaje kojima svakodnevno kroz ljubav razgovaram s tobom, moj lega.
Ono što smatram prihvatljivim, pogotovo što mi čini zadovoljstvo, svakako je zahvalnost koja je nesumnjivo ugodan i koristan osjećaj po svom dobročinstvu. Javlja se između ostalog kao posljedica pristojnog ponašanja. Nije to ideja, već potreban čin s kojim svakodnevno izlazim pred tvoje ljude koji mi nude svoje običaje i navike, čija su pamćenja dragocjena svjedočanstva njih samih. Bilo bi nepristojno izbjegavati njihovo bogatstvo u kojem se kriju tolike uspomene. Zbog urođene skromnosti ponekad skrivaju svoje vrline, ali to nije zbog straha od svijeta u kojem su poremećene vrijednosti, već jednostavno postoji u njima ljudska potreba kad moraju zadržavati neke sposobnosti na odstojanju.
Neoprostivo je ne odazvati se takvom iskrenom pozivu, ali isto tako nepristojno je uvijek pokazivati onaj dio sebe na koji nismo ponosni. Naša vrijednost time gubi sjaj, međutim ako već prilažemo svoje mane, trebamo znati da će one najvjerojatnije poslužiti svijetu kao dobra tema za razgovor. A opet, čemu bilo kakva vrijednost, ako je beskorisna? Pa dopušteno je služiti se nekim nepisanim pravilima, jer tada osnova vlastitog ponašanja ne tapka na mjestu. Ako netko sebe smatra nesposobnim, to je samo još jedna laž u beskrajnom carstvu intriga. I kome je stalo do nas, ako nama samima nije? To važi za ljude u bilo kom gradu. Parizu ili Zagrebu. Oni drugačije razmišljaju, nekako se osjećaju pripadnicima metropola, ali ti, moj lega, i nisi bogat zbog njihovih ljudi, već originalnog mjesta u našim srcima. Nisi London, tvojim ulicama ponosno šeću naše misli, i naša sjećanja su bez sumnje dio tvoje sadašnjosti. Naročito ako smo negdje daleko za putom zamišljeni ili izgubljeni.
Postoji uvriježena misao da se izvan mjesta stanovanja događaju bolje stvari. Interesantno je koliko se to spominje u putopisima, a tu nadomak naših kuća svakodnevno započinju nova putovanja. I svaki puta kada izađemo na ulicu, mi u stvari počinjemo putovati. Naše ruke dodiruju meridijani, a nebo upisuje horizont u naš pogled. Među bezbrojnim osmjesima naši su itekako ponosni i zabrinuti. Dakle, umjereno se divimo veličini i ne prikrivajmo sebe onakve kakvi jesmo. Možda uvijek nismo savršeni, ali ako smo ustrajni i tvrdoglavi zaslužit ćemo dostojanstvo. To se najčešće dogodi kad ne brinemo za gubitak onog materijalnog, već ako među stranama svijeta potajno izaberemo onu na koju smo navikli.
Tekst: Zal Kopp
Crtež: Jovan Gojković
Muško
