Sjećate li se
Jage Stojak, primalje iz
bolnice u Kninu koja je u ljeto prošle godine odbila asistirati pri pobačaju jedne pacijentice? Preko noći je postala heroina političke desnice i domaćeg klera, najviše zahvaljujući ishitrenoj odluci sanacijske upraviteljice kninske bolnice koja joj je udijelila
otkaz zbog njezinog priziva savjesti. Babica Jaga ubrzo je vraćena na posao jer je bilo nepojmljivo gaziti ičije zajamčeno pravo na priziv savjesti, a biskupi su brže-bolje iskoristili priliku (možda i aranžiranu) kako bi iznova zatražili od Hrvatskog sabora da zakonom zabrani pobačaj. Podsjetimo kako je svima Ustavom u članku 40. svima zajamčena sloboda savjesti, v jeroispovjedi i javnog očitovanja vjere ili drugog uvjerenja. Shodno tomu, građani se mogu pozvati na prigovor ili priziv savjesti odbijajući obaviti neki posao koji se kosi s njihovim svjetonazorom, moralnim stavovima i uvjerenjima. Kao takav, priziv savjesti jedna je od nesumnjivo najvećih vrijednosti iz lepeze ljudskih prava.
No, ipak postoji razlika između, na primjer, priziva savjesti
novinara koji odbije napisati
naručeni tekst i liječnika koji odbije obaviti prekid trudnoće, a s njim i primalje koja mu u istome treba asistirati. U potonjem slučaju dolazimo na skliski etički teren jer priziv savjesti može neposredno ugroziti zdravlje, pa i život pacijentice koji su također Ustavom zajamčeni. Iako je nižeg ranga od Ustava, Zakon o liječništvu govori upravo o tome: liječnici imaju pravo na priziv savjesti u svim postupcima koji su u suprotnosti s njegovim vjerskim, moralnim, političkim i inim uvjerenjima (abortus, eutanazija, medicinski potpomognuta oplodnja...) ako time ne ugrožavaju život pacijenata. Zašto pišem ovo? Ne samo zbog kninske primalje koja je već pala u zaborav nego i zbog ovih dana objavljene vijesti da se nizu domaćih bolnica u kojima svi ginekolozi do jednoga odbijaju obavljati pobačaje pridružila i zagrebačka Klinička bolnica Sveti Duh. Sada ih je ukupno pet: uz spomenutu, pobačaje već otprije odbijaju obavljati liječnici u
Požegi, Vinkovcima, Našicama i Kninu.
Podsjetimo također da je osim prava na priziv savjesti kod nas još uvijek legalan i pobačaj. No činjenica da zakon koji regulira pravo žene na pobačaj datira još iz
1978. ne znači da je taj zakon toliko dobar da ga u međuvremenu nije trebalo mijenjati ili usavršavati već da je svim dosadašnjim vladama bio prevruć krumpir da bi se njime bavile i prilagođavale ga vremenima i okolnostima. Iz te činjenice očito proizlazi i sadašnji nered u kojem svaka bolnica i njezin ravnatelj mogu na svoju ruku proglašavati ih
"abortus free" zonama sa svim potencijalno pogubnim etičkim, a naročito medicinskim posljedicama. Budući da je inducirani prekid trudnoće legalan (do 10. tjedna od začeća može se obaviti na zahtjev trudne žene, a nakon toga uz pristanak trudnice ali prema odluci stručnih komisija) svaka bi bolnica trebala obaviti ga na zahtjev pacijentice. Ako pak svi liječnici u nekoj bolnici zbog kolektivnog priziva savjesti odbijaju to učiniti, ista je bolnica dužna osigurati zamjenski tim koji će pobačaj obaviti, a ne nesretnicu (odluka o pobačaju nikada nije splet sretnih okolnosti) preusmjeravati u drugu bolnicu, kamoli u crkvu. No, u slučaju da ne osigura potreban tim za obavljanje postupka, nitko u bolnici, od ravnatelja naniže, nije podložan ikakvim sankcijama. Stoga je jedno od načelnih pitanja u nizu: zar je savjesno, pozivajući se na savjest, prebacivati odgovornost drugome?
Ako se ovaj etički
domino-efekt nastavi, nije nemoguće da sve javne bolnice u Hrvatskoj uskoro postanu "abortus free" bez obzira na zakonsku regulativu. Što bi tada nesretnicama preostalo?
Privatne klinike gdje se postupak plaća i u kojima bi možda radili (u nekima, kažu, već to i rade) liječnici iz bolnica gdje je kolektivni priziv savjesti na djelu. Ili, u gorem slučaju, ako si ne mogu priuštiti kvalitetnu privatnu uslugu možda prionu alternativama "kućne radinosti" (gledali smo izvrstan, ali mučan rumunjski film
"4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana") koje obično podrazumijevaju niske medicinske i higijenske uvjete, a visoke zdravstvene rizike. I tako smo opet na dvojbi s početka: savjest liječnika ili zdravlje, čak i život pacijentica? Drugo načelno, možda i zajedljivo pitanje glasi: kada se to liječnici i medicinsko osoblje osposobljeno za obavljanje prekida trudnoće prizovu savjesti i što prethodi tom njihovom "kliku"? Može o pretpostaviti da u nekom bolničkom okruženju, gdje je protupobačajno raspoloženje na visokoj razini, ipak postoji bar jedan ginekolog i barem jedna primalja koji su suprotnog uvjerenja. Hoće li se izložiti pritisku radne okoline, možda i sebi nadređenih, pa si zagorčati i život i posao, ili se prepustiti struji? Možda pritom nije nevažno uočiti kako je trend kolektivnog bolničkog priziva savjesti započeo u malim sredinama (Knin, Požega, Našice, Vinkovci...) gdje su ti konzervativni obrasci izraženiji.
Savjest je, dakako,
individualna, ali zdravstvo je javno. Kratki spoj nastaje u trenutku kada
ginekologu/-ginji s čvrstim moralnim (negativnim) stavom spram abortusa dođe očajna pacijentica. Ona je pak osoba koja poput njega ili nje ima pravo prema svojoj savjesti donijeti odluku o sebi, svome tijelu i svome zdravlju. Sve dok je pobačaj zakonit ona ima pravo podvrgnuti se tom postupku, naravno uz sve prethodno predočene i isključivo stručne argumente "za" i "protiv". Ono, pak, što nema jest mogućnost i stručnost da to sama obavi. Dakle, ginekolog/-ginja s prizvanom savješću u tom je slučaju u nadmoćnom položaju. Na koncu će je otpremiti drugome liječniku (ili možda najprije svećeniku?!) koji po tom pitanju nema problema sa savješću, odnosno – da ne bi grubo zvučalo kako postoje savjesni i nesavjesni liječnici – onome čija je savjest drugačije svjetonazorski formatirana. Na koncu se nesretnica vjerojatno osjeća zbunjeno, poniženo, prezreno, pa i nemoćno jer joj je
otežano ono što je zakonom dopušteno.
Istim onim koji već
gubi smisao jer ga nitko ne želi preurediti i prilagoditi (n)ovom vremenu.
Priziv savjesti je, kako rekoh, jedna od
najvećih vrijednosti iz lepeze ljudskih prava, ali lako može postati i pomodni dnevnopolitički instrument koji se može rastezljivo tumačiti i primjenjivati. Budući da se u sve više slučajeva (osamdesetak ginekologa u Hrvatskoj odbija obavljati pobačaje) pokazuje suverenim i nad važećim zakonom i nad ugovorom o radu, ali i Hipokratovom zakletvom, tko može jamčiti da se netko uskoro neće pozvati na priziv savjesti kada mu u ordinaciju ili operacijsku dvoranu dođe, recimo,
homoseksualac?!
Iz priopćenja
Pučkog pravobranitelja RH povodom slučaja primalje Jage Stojak iz kninske bolnice, obkavljenog 22. kolovoza 2013. godine:
" U Republici Hrvatskoj sloboda savjesti i vjeroispovijedi te sloboda javnog očitovanja vjere ili drugog uvjerenja zajamčena je člankom 40. Ustava Republike Hrvatske. Pravo na priziv savjesti utvrđeno je nizom zakona iz područja zdravstva. Članak 20. Zakona o liječništvu (NN – 121/03 i 117/08 ) propisuje da se liječnik radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. Liječnik mora pacijenta pravodobno izvijestiti o svojoj odluci te ga uputiti drugom liječniku iste struke, a o pozivu na priziv savjesti dužan je izvijestiti i svog nadređenog ili poslodavca.
Dakle, pozivajući se na priziv savjesti liječnik može odbiti pacijentu pružiti medicinsku uslugu, samo ako time ne ugrožava prava pacijenta. Kako ne bi ugrozio pravo pacijenta na zdravstvenu zaštitu, liječnik je dužan pravodobno ga obavijestiti o svojoj odluci o prizivu savjesti i uputiti drugom liječniku iste struke. Liječnik ne može odbiti pacijentu pružiti medicinsku uslugu pozivajući se na priziv savjesti ako se to kosi s pravilima struke, ako time uzrokuje trajne posljedice za zdravlje pacijenta te ako time ugrozi život pacijenta."
Tekst: Jaroslav Bradica
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
Muško
Žensko
