Imamo domaću vijest godine:
Milana Bandića u Remetincu! U isto vrijeme imamo i bandićizam na vrhuncu. Dakle,
bezuvjetno obožavanje čovjeka koji je završio u pritvoru, pod istragom,
osumnjičen za čitav
niz kaznenih djela: zlouporabu položaja i ovlasti, utaju poreza ili carine, trgovanje utjecajem, poticanje na zlouporabu položaja i ovlasti te poticanje na trgovanje utjecajem. Podvučeno i zbrojeno, USKOK Bandiću i njegovim jatacima stavlja na dušu da su Grad Zagreb i državu oštetili za ukupno
20 milijuna kuna. Naravno, sve za što ga se sumnjiči tek treba dokazati tako da konačno ima punog smisla čuvena rečenica kojom se Bandić dosad ležerno razbacivao: Neka institucije rade svoj posao.
Ima već više od
deset godina otkad se, ne samo u Zagrebu, bruji o
aferama tamošnjeg gradonačelnika, o pogodovanjima poduzetnicima i lobijima, nepotizmu, sumnjivim prenamjenama zemljišta, nebulozno preplaćenim projektima, utaji poreza... Pokraj njih je Bandić
furiozno jurio uglavnom neočešan, odvajajući usput gradonačelničke mandate čak i kada je izgledalo da je pao i da mu je političko vrijeme isteklo. No, oni koji su likovali nad njegovim usputnim posrtanjima zaboravljali su kako Bandić uvijek ima jakog
aduta u rukavu: ogromnu vojsku svojih pristaša. Ne samo one koje je nečime zadužio već i one koje je priprostim ali efikasnim populizmom naprosto zadivio. Čini se kako je ovdje narod uvijek volio barabe svih vrsta:
muljatore, prevarante, lopove... čak i
ubojice. Uvjet je bio da raspolažu velikom moći i imaju bar malo osvajačkog šarma. Ta neviđena i neshvatljiva privrženost barabama koji su im pred nosom (u)krali najbolje godine, taj svojevrsni kolektivni
Štokholmski sindrom, jedna je teško objašnjiva pojava s kojom će se, valjda, pametnije znati nositi iduće generacije.
Postoje oni koji slijepo i bez ostatka obožavaju takve likove. Sjetite se samo Glavaša. Kada su ga pritisnuli istragom o zbivanjima 1990. i 1991. u našem gradu nije oko njega marširala samo svita najodanijih
sljedbenika i poltrona. Bilo je i onih koji su u svakom trenutku energično i isključivo odbijali čak i pomisao da je doista kriv. Isto je bilo i sa
Sanaderom, mada su njegova karizma i kult razmontirani brže nego ijedan drugi na ovim prostorima. No, sljedba je postojala i nakon njegovog pada. Vjerojatno još i danas
potajno ima nemali broj onih koji vjeruju da ako je i griješio, onda je i griješio u najboljem uvjerenju da čini dobro za Hrvatsku i njezine građane. Jedan od takvih narodnih junaka i "najvećih sinova" svakako je i novopečeni Remetinčanin Milan Bandić, čovjek koji je u metropoli ispleo najgušću mrežu nepotizma i korupcije kakva se može zamisliti; čovjek koji je naučivši najbolje lekcije
političkog preživljavanja, lujkavo i vješto davao šakom i kapom onima koji će ga (o)držati na vlasti i kada zatreba biti najglasniji čuvari njegovog lika i djela. No, ne samo oni. Ankete kojima smo bombardirani zadnjih dana, gruoe podrške na društvenim mrežama i
"živa" svjedočenja građana metropole govore da je Bandić, bez obzira na uhićenje i sve što mu se stavlja na teret, i dalje jednako, ako ne i više obožavan. Ne daju ljudi na "svoga" Milana. Vjeruju da mu je sve podmetnuto jer čist je i nevin k'o kap jutarnje rose. Zadivljujuće je to kako tih, prema nekim anketama (agencije Puls, recimo) čak 80 posto ispitanika vjeruje da se Bandića isljeđuje po političkom nalogu, to jest da je njegovo uhićenje politički motivirano. Uvijek ista priča! Vrapče puno normalnih, a Remetinec nevinih.
'Ajde to ako nad Bandićevom recentnom sudbinom
najglasnije nariču oni koji su na bilo koji način s njime interesno povezani. Začuđuju oni drugi koji ga naprosto vole (ili ga vole jer ne vole one druge) pa sada grme jer se "njihovom" Milanu dogodilo baš ono što je sam najčešće zazivao prethodnih godina: da su institucije
počele raditi svoj posao!
Afera uz koje se vezalo njegovo ime bilo je mnogo.
Prijava i tužbi sigurno još i više. Nije li na
USKOK-u i DORH-u da postupaju po njima i podignu optužnicu kada prikupe dovoljno dokaza za
opravdanu sumnju? A ta sumnja, čak i ako je opravdana, još uvijek je samo sumnja. I proces je upravo zato potreban da bi se sumnje potvrdile ili odbacile. Zašto bi Bandić bio izuzet od toga? Ako su fantomske, tim bolje po njega i njegove sljedbenike jer će im se tada vratiti još snažniji i moćniji. Pa nije valjda da se ne vjeruje pravosudnim tijelima i institucijama, ako ih se ranije toliko zazivalo!? A ako ih se pozivalo da istraže one "druge" čemu onda šok i nevjerica kada su "naši" u pitanju? Pitam se kako svi ti nisu već umorni od uvijek istih tumačenja.
Famozne "institucije" bi, po njima, trebale raditi svoj posao. A kada počnu raditi, ne valja ako
"ćope" našega.
Procesi protiv "njihovih" uvijek su
politički motivirani. A što ćemo s time da su oni koji su zlorabili svoje političke funkcije također imali
debele političke motive? Uvijek se nađe i onih koji će za svaki USKOK-ov ili DORH-ov "ulov" reći da
nije dovoljno velik. Eno, naporni
Damir Kajin već se oglasio kazavši da je zagrebački gradonačelnik
"sitna riba" spram onih iz njegovog bivšeg IDS-a, a da je ono što mu se stavlja na teret
"minorno spram onoga što se događa u Istri". Nikad dovoljno zadovoljnih!
Čuju se i "moralistički" argumenti koje su mnogi Bandićevi
obožavatelji i smpatizeri ovako saželi zadnjih dana:
možda je i krao, ali je i dao! Sve mu je, dakle, progledano kroz prste jer je obavljajući javnu službu i raspolažući javnim novcem zadovoljio i mnoge privatne interese. Neka ga,
dok marljivo dela, nek' namiri sebe i svoje – progovara taj servilni malograđanski mentalitet. U ovom slučaju podjednako bijednima ispadaju i oni koji prerano likuju nad Bandićevim padom i oni koji ga brane jer su im ugrožene nezaslužene povlastice, ali i oni koji u njegovom odlasku u Remetinec vide nekakvo svetačko mučeništvo.
Na kraju, posebno mjesto u ovoj
pučkoj predstavi, pasiji po Milanu, zauzima gospon Odvjetnik. Nebitno koji, jer reći će sve u riječ isto što su govorili i drugi koji su branili "naše" barabe: da je proces sramotan i skandalozan, politički motiviran i politički monitran. Onda će izgovoriti magičnu riječ koja čitavu sljedbu baca u gnjevni trans: tajming! Kad god da se dogode istrage i uhićenja osumnjičenih, uvijek je u pitanju nekakav tajming, neki pozadinski razlog i prljavi spin. Pa kaže Bandićev odvjetnik
Krešimir Krsnik kako je
"potpuno uvjeren" da je uhićenje njegovog klijenta bilo "tempirano i bespotrebno". Štoviše, kaže kako je:
"tempirano da se makne sa slučaja Perković" jer
"niti jedan medij više ne prati suđenje Perkoviću". Ma koje bi to vrijeme bilo "netempirano" odnosno prigodno za pokretanje postupaka i privođenje osumnjičenih? U Bandićevom slučaju "tempiralo" se najmanje sedam godina. A nisam primjetio ni da je suđenje u Njemačkoj palo u drugi plan niti da su novinari poslani u
München vraćeni u Zagreb. Tek je njemački sudac
Manfred Dauster u ponedjeljak zakazao nastavak ročišta za kraj tjedna. Valjda u dosluhu s hrvatskim "institucijama" i medijima kako bi se oslobodio prostor za Bandićev linč.
Tekst: Jaroslav Bradica
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala