Ustavni sud ukinuo presudu Branimiru Glavašu!

Stajalište Ustavnog suda:

A. USTAVNOPRAVNI ASPEKT ORUŽANOG SUKOBA NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE 1991.

1. Nije na Ustavnom sudu da usmjerava opći razvitak kaznenog pravosuđa u Republici Hrvatskoj u pravnom području vezanom uz ratne zločine, sve dok ono ostaje u okvirima Ustava. Za razvitak i usmjeravanje sudske prakse u tom pravnom području te za njezinu izgradnju i ujednačavanje nadležan je i odgovoran Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud u zemlji u skladu s člankom 116. stavkom 1. Ustava.

2. Prigovori podnositelja rasvijetlili su problem različite sudske prakse kaznenih sudova u vezi s datumom kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava i s karakterom oružanog sukoba na njezinom području početkom 1990-ih. S tim se prigovorima Ustavni sud prvi put susreo kao sa samostalnim prigovorima u ovom ustavnosudskom postupku. S obzirom da je postojala očita potreba ispitati te prigovore u svjetlu hrvatskog ustavnog prava, ova odluka u tom dijelu ima načelno značenje te prelazi granice pojedinačnog slučaja. U njoj su sadržana sljedeća utvrđenja, bitna za pravilno vrednovanje karaktera cjelokupnog ustavnog i državnopravnog temelja Republike Hrvatske:

a) Datum kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava (8. listopada 1991.) nesporna je povijesno-pravna činjenica koja je jasno ustanovljena te međunarodno potvrđena i prihvaćena. Ona mora biti dosljedno poštovana u sudskoj praksi te služiti nacionalnim sudovima u njihovoj interpretaciji Ustava, zakona i drugih izvora prava koje primjenjuju u konkretnim sudskim postupcima u kojima se to pitanje postavlja.
b) Oružani sukob na području Republike Hrvatske imao je nemeđunarodni karakter do 8. listopada 1991. Nakon toga, taj je sukob imao međunarodni karakter.

3. Sudska kvalifikacija karaktera oružanog sukoba izravno utječe na odabir materijalnog prava koje treba primijeniti u svakom pojedinom slučaju suđenja za ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991.

4. Članak 120. stavak 1. OKZRH-a (blanketna pravna norma) jedan je od izvora materijalnog prava za tijela kaznenog progona i sudove u kaznenim postupcima za ratne zločine. Primjena pojedinih "pravila međunarodnog prava", na koja se poziva ta zakonska odredba, u sudskoj praksi znači:

a) zajednički članak 3. Ženevskih konvencija iz 1949. dopušteno je primjenjivati na događaje i prije i poslije 8. listopada 1991.;
b) na događaje prije 8. listopada 1991. primjenjuje se Dopunski protokol II. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba;
c) na događaje poslije 8. listopada 1991. primjenjuje se Dopunski protokol I. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba;
d) pravila običajnog međunarodnog ratnog i humanitarnog prava izvor su prava u Republici Hrvatskoj. Ona su, u skladu s člankom 115. stavkom 3. Ustava, važeći izvor prava za nacionalne sudove i u primjeni članka 120. OKZRH-a.

5. Iako se prethodna pravila poštuju u praksi Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju postoji odstupanje od njih. Stoga je na Vrhovnom sudu da u ponovnom postupku, radi ostvarenja ustavnog zahtjeva za osiguranjem "pravne i proceduralne sigurnosti" stranaka u sudskim postupcima te osiguranja pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka, obrazloži svoja stajališta o primjeni Dopunskog protokola II. i na događaje poslije 8. listopada 1991. te o drugim pravnim pitanjima koja proizlaze iz karaktera oružanog sukoba na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991. koja su naznačena u točkama 116. i 116.1., točkama od 120. do 122., točkama od 124. do 128. i točkama od 131. do 134. obrazloženja ove odluke.

B. ODNOS VRHOVNOG SUDA I USTAVNOG SUDA U PRIMJENI KONVENCIJSKOG PRAVA

6. Budući da se zbog prethodno navedenih pitanja ustavnog značenja postupak pred Vrhovnim sudom mora ponoviti, nije prihvatljivo da Ustavni sud umjesto Vrhovnog suda ispituje prigovore podnositelja koje Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u pravilu uzima u razmatranje kao one "koji se mogu braniti". U situaciji kad Vrhovni sud ima mogućnost njihova razmatranja, ispitivanja i ocjene, Ustavni sud dužan je prepustiti odlučivanje o tim prigovorima Vrhovnom sudu. U prvom je redu na najvišem sudu u zemlji da osigurava (i) jedinstvenu primjenu konvencijskog prava, štiteći ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u skladu s praksom ESLJP-a. Riječ je o odgovarajućoj primjeni članka 77. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske u vezi s člancima 116. stavkom 1. i 134. Ustava, sve u svjetlu međunarodnih obveza koje je Republika Hrvatska preuzela ratifikacijom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i ustavnog zahtjeva da sudovi sude na temelju međunarodnih ugovora (članak 115. stavak 3. Ustava).

7. Sukladno tome, Vrhovni sud treba u ponovnom postupku ocijeniti postoje li povrede sljedećih prava podnositelja ustavnih tužbi u smislu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda:
- prava na procesnu ravnopravnost (jednakost oružja) stranaka u postupku, uključujući pravo na kontradiktorni postupak, u slučaju opisanom u točkama od 136. do 139. obrazloženja ove odluke;
- prava na obrazloženu sudsku odluku u slučaju opisanom u točkama od 140. do 147. obrazloženja ove odluke;
- prava na djelotvorno pravno sredstvo u slučaju opisanom u točkama od 148. do 173. obrazloženja ove odluke;
- prava na branitelja u slučaju opisanom u točkama od 174. do 212. obrazloženja ove odluke.

8. U ostalom dijelu ustavne tužbe su odbijene.