Pamtite li devedesete, jednu od
najburnijih dekada u povijesti koja je, mimo strogog računanja, započela 9. studenoga 1989. rušenjem Berlinskog zida, a okončala
11. rujna 2001. rušenjem njujorških
Tornjeva blizanaca? Bilo je to doba uspostave novog globalnog svjetskog poretka, tranzicijskog kaosa nakon
pada Berlinskog zida, Zaljevskog rata i
Clintonove vladavine; doba nastanka world wide weba bez kojeg bi život na Zemlji, dvadeset godina kasnije, bio nemoguć... Sjećate li se
Beverly Hillsa i meksičkih sapunica,
Nirvane i pogibije Lady Diane; velikih rave-partyja i groznog hrvatskog dancea, trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u nogometu...?
Na ovim prostorima devedesete, nažalost, ponajprije pamtimo po
krvavim ratovima i u njima počinjenim zločinima, zbjegovima, koncentracijskim logorima i masovnim grobnicama. Pamtimo ih po tragedijama
Vukovara i Srebrenice, opkoljenom Sarajevu i bombardiranom Beogradu, po Daytonskom sporazumu i
NATO-ovoj intervenciji na Kosovu – dvama završnim činovima kojima je uspostavljen labilni mir i najavljeno lažno blagostanje. Hrvatska je devedesetih u krvavom ratu izborila samostalnost, stekla neovisnost i krenula u budućnost putem koji će je kasnije dovesti u
NATO i
Europsku uniju - euroatlantske integracije koje su početkom tih devedesetih, kada su i narod i građani istinski vjerovali u slobodu i demokraciju, izgledali konačnom potvrdom dosanjanih ideala.
Danas u Hrvatskoj devedesete imaju sasvim drugačiju konotaciju.
Liberalnodemokratski ideali čine se ozbiljno uzdrmanima i mnogima se taj san s početka devedesetih pretvorio u noćnu moru. Nade i poleta odavno nema. Uglavnom osjećaja prevarenosti i uzaludnosti. Ne čudi stoga što se famozne „
devedesete“ iznova toliko spominju, a i što mnogi događaji u zadnje vrijeme jako podsjećaju na njih. I duh i zloduh
devedesetih lebde nad ovim prostorima.
Zato pitam: volite li devedesete poput naših desničara koji bi se silno vratili u njih jer su, kao, tamo ostali neki
„nedovršeni“ poslovi i jer smo tamo, kao, zametnuli neke vrijednosti koje nam danas nasušno trebaju. Sve bi to donekle bilo manje tragično da nasuprot desničarima, koji nas voze
„u rikverc“, lijevoliberalni pol ovdašnje političke elite ne vozi ili „u leru“ ili „u krug“. Sve u svemu, naprijed ne idemo.
U
HDZ-u, recimo, ipak nisu za onog naizgled zlatnog
Sanaderovog doba bacili
Tuđmanovu bistu. Netko ju je, valjda, odnio kući i skrio na tavanu znajući da će kad-tad opet biti iznešena na svjetlo dana i pod svjetla reflektora stranačkih konvencija i klauzura. (Nisu, da se razumijemo, ništa mudriji ni oni drugi mugeri koji su
Titovu bistu posadili nasred
Pantovčaka, tako da se u sjeni tih brončanih poprsja možemo do mile volje međusobno mrziti i natezati)
Previše toga što se u zadnje vrijeme događa vraća nas na taj mitski početak, u rane devedesete. Pa poput ponavljača iz nižih razreda iznova definiramo pojmove etničkog i političkog Hrvata, građanina i državljanina,
Hrvata i ne-Hrvata koje smo navodno apsolvirali početkom devedesetih. Novoizabrana predsjednica, kao da se s temeljnim političkim pojmovima prvi puta susrela tek nakon izborne noći, pa pojmu
„građanina“ pretpostavlja
„seljaka“. U isto vrijeme njezin šef,
Tomislav Karamarko, sasvim neprigodno iz svog retoričkog arsenala vadi novi domovinski rat.
„Pred nama je domovinski rat za bolju Hrvatsku“, kaže on ovih dana. I mada je pripomenuo kako „
ne misli na rat i oružje“ (pa ako ne misli na rat zašto ga, pobogu, spominje!?) dovoljno je jasno koliko je opasno u već ionako napeti i niskim strastima nabijeni javni prostor uvoditi ratobornu retoriku i ujedno za potrebe dnevne politike i predizborne kampanje skrnaviti pojam na čiju „
svetost“ inače poziva.
Karamarkovom
HDZ-u bliski prosvjednici iz Savske 66 u Zagrebu, dio stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida koji logorujući ondje već skoro tri mjeseca traže ostavke ministra branitelja i njegovih pomoćnika, još grubljom retro-retorikom šalju poruku o
„nedovršenom poslu“ zazivajući „
devedesete“ huškačkom parolom „
'91 protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena“. Etiketu „
jugokomunista“ ili onu još goru „
četnika“ dobije, naravno, svatko tko se s njima ne slaže. To je još jedno živo evociranje atmosfere iz ranih devedesetih kada se takvih etiketa podijelilo mnogo. I kapom i šakom, a ponekad i metkom.
Estradni glasnogovornik desnice,
Marko Perković Thompson, već neko vrijeme svoje koncerte započinje puštanjem čuvenog i uvelike paranoičnog govora pokojnog predsjednika
dr. Franje Tuđmana izgovorenog po njegovom povratku iz SAD gdje mu je dijagnosticiran „
vrijed na želucu“ (tada službeni eufemizam za tumor) a u kom je nabrajao „
crvene, žute i zelene vragove“ koji rade Hrvatskoj, to jest Njemu, o glavi. Tom zlokobnom retoričko-mentalnom povratku u prošlost iz susjedne Srbije svesrdno kumuje još neosuđeni ratni zločinac
Vojislav Šešelj, naprasno pušten iz Haaga na privremenu slobodu. Svojim gnjilim ratnohuškačkim izjavama, koje izviru iz najcrnjih dubina devedesetih, nemalo raduje mnoge ovdašnje plitkoumne desničare.
I kod nas u
Osijeku taj se
„brojčanik stanja svijesti“ uvijek nekako vrati na 1991. ili neku tek nešto svježiju godinu. Ustavni sud je, eto, poništio pravomoćnu presudu
Branimiru Glavašu i baš kada se mislilo da je ta zlosretna epizoda lokalne, ali i novije nacionalne povijesti završena koliko-toliko pravednom presudom, opet se priča vraća na početak. No, u njoj više nitko ne spominje žrtve zločina, već samo „
tragediju“ osuđenih počinitelja istih. Sva ta pravna zavrzlama i do kraja nerazmršeni proceduralni čvor rezultira slavodobitnim uzidazenjem prvooptuženog i jezivim zastrašivanjem svjedoka na njegovoj Facebook stranici. Tako se grad još jednom pretvara u taoca svih onih neslavnih i mučnih događaja s kojima nikako da se konačno, pošteno i pravedno suočimo i rasterećeni odmaknemo.
Dok nam se pred nosom događa ekonomski i socijalni kolaps, mazohistička potreba vraćanja u ta „
junačka“ vremena stalno se nameće iz desnih političkih krugova i njima prihljebljenih interesnih skupina. Oni koji u njoj navodno traže zagubljene uzore i ideale, iz nje uglavnom donose loše izgovore za nemoć i nesposobnost nošenja sa stvarnošću. Sa sličnim izgovorima ljevice, svi skupa ne idemo naprijed. A onaj koji slovi za najvećeg junaka devedesetih, general
Ante Gotovina, uporno i mudro savjetuje svima:
okrenite se budućnosti.
Tekst: Jaroslav Bradica
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
