Ima jedna dobra stvar u ovoj
shizofrenoj frci i panici nastaloj oko
švicarskog franka: sve ostale političke trivijalnosti koje su nas dojučer spopadale, otišle su u drugi plan. Sjećate li se drugog kruga predsjedničkih izbora, urušenog Obiteljskog zakona,
oslobođenog Glavaša, Karamarkove jugofobije i Milanovićevog drskog odbijanja da čestita Kolindi izbornu pobjedu? Sve se to događalo još prije par dana ili tjedana, a onda je franak opet viknuo
„hop“ i sve se u zemljici
Hrvatskoj zamračilo.
Paleći televizor i otvarajući novine ili internetske portale imam dojam da se zadnjih dana ni o čemu drugome ne govori i ne piše. I da nema iole poznatije javne osobe koja nije izrekla svoj stav o ovoj drami sa
„švicarcem“. I stručnjaci i laici uhvatili su glodati tu kost znajući da je ovo vjerojatno samo predigra generalnom s*anju koje će uslijediti kada
„podivlja“ i euro.
Kao što je s većinom drugih stvari u nas, tek kada se neki problem koji nam je stalno visio pred nosom užari do usijanja, počnemo ga popravljati ili o njemu mudro raspravljati. Oko valutne kaluzule u „švicarcima“ i ekstraprofita koji su na njoj
zgrtale domaće banke, a naročito oko kontorverzne odluke Vlade da na godinu dana zamrzne tečaj i time uspostavi mir na tom slabo branjenom dijelu socijalne bojišnice („obustava vatre“ je možda bolji izraz) već su zaratili i stručnjaci i laici. Ekonomisti se međusobno svađaju i vrijeđaju, političari vježbaju izbornu retoriku i nastoje skupiti poneki bod na ovoj kriznoj situaciji, dok politički komentatori raspravljaju o tome treba li država odnosno porezni obveznici spašavati nekoliko desetaka tisuća neodgovornih, pohlepnih i(li) financijski nepismenih dužnika u „švicarcima“ ili bi oni sami trebali snositi odgovornost svojih postupaka na koje su ih lukavo navukle banke. Po internetskim forumima vode se žestoki verbalni okršaji o socijalnoj (ne)osjetljivosti i duma nad time treba li u ovakvim okolnostima biti solidaran s onima koji su zapali u
nevolju. Oni koji su prije pet ili deset godina upozoravali da su krediti s valutnom kaluzulom u CHF-ima dugoročno toksični, sada slavodobitno ističu svoje vidovite moći. Sve u svemu, još jedna klica razdora bačena je u ovo, ionako već duboko rascijepljeno društvo. Opet bivamo lako zavađeni, iako smo svi skupa u istim govnima. Neki, doduše, do grla, a neki tek do gležnjeva.
I ne samo da smo ideološki i politički raspolućeni na ustaše i partizane, domoljube i jugofile, nacionaliste i komunjare, građane i seljake (u interpretaciji novoizabrane predsjednice) ili na sjever i jug, na
Dinamo i Hajduk, na metropolu i periferiju, na
„parazitski“ javni i „stvaralački“ privatni sektor... nego sada svjedočimo i društvenoj podjeli na dužničke robove u eurima i one u „švicarcima“! Na „eurovce“ i „frankovce“, kojima je izgleda zajedničko da su – ovce.
Oni s kreditima u francima ne vjeruju više nikome, a oni s
kreditima u eurima strepe i sretni su što nemaju franke, pa oprezno pametuju onim prvima. Za to vrijeme oni rijetki sretnici koji uopće nemaju kredita sada glasno i svisoka popuju i jednima i drugima. A razlika između „švicarca“ i eura je, čini se, jedino u tome što je franak kao metak ispaljen u čelo, a euro u zatiljak.
U pitanju je spašavanje
60.000 građana koji, realno gledajući, jesu bili nepromišljeni, zavedeni ili u trenutku uzimanja kredita „pohlepni“. Među njima sigurno ima nasamarenih nesretnika koji su čim prije željeli doći do svoga stana, ali i prepredenih špekulanata kao i onih koji su kupovali prekomjerni luksuz. Odgovornost je najprije bila njihova, osobna. No, također je bila i splet okolnosti s nizom također odgovornih, čak i odgovornijih aktera: već dokazano šupljeg zakonodavstva, već poslovično pokvarenih banaka i već pouzdano dvoličnog regulatora njihovog poslovanja (HNB-a). Svi su oni skupa „zavodili“ pohlepne, nestrpljive i(li) financijski nepismene građane te ih poput ovaca navodili u najudobniji tor. Tako danas imamo ne samo dužničko ropstvo nego i kolektivnu talačku krizu, jer ne zna se kamo će sve ovo odvesti i koliku ćemo cijenu „sanacije“ dužničkih robova svi skupa platiti. Onih spomenutih
400 milijuna kuna ili i znatno više?
Premijer
Milanović, za kojeg je neki internetski komentator napisao da je
„wannabe Orban“ (mađarski premijer i njegova vlada nedavno s donijeli odluku o konverziji svih kredita s valutnom klauzulom u eurima i „švicarcima“ u – forintu) napokon je došao u priliku povući jedan veliki populistički potez – zamrznuti tečaj franka na 6,39 kuna u idućih godinu dana. Ali Milanović je, sjetimo se, elitist koji prezire populizam, pa je taj potez svoje vlade odmah zašušurio nazvavši ga – državničkim. No ipak ga je začinio populističkom uspavankom: Ne brinite, vi dužničko roblje, jer ćete u idućih godinu dana mirno spavati! A onda će doći izbori i možda će uspavanku zapjevati netko drugi, iako je izvjesnije da će noćna mora nesretnih dužnika biti nastavljena.
Ono što je u svemu loše, jako loše, jest da se svi ti krhki problemi lome preko koljena. Najprije se bankama dozvoli „divljanje“, bez mnogo regulacije, sve biva prepušteno stihiji, a dužnici ostavljeni na čistini. Onda se, kada nabujala voda dođe do grla, problemi popravljaju na brzinu i to ne nekim naglo otkrivenim rješenjima već posuđenima ili onima koja su sugerirana još prije sedam-osam godina. Ako su banke do sada na kreditima u „švicarcima“ ostvarivale ekstraprofit, onda su ovom vladinom odlukom tek pecnute po prstima. Nije im rečeno:
„Prste k sebi!“ već da samo „malo olabave“. Njihov ekstraprofit bit će ovim mjerama tek smanjen.
U ovoj priči nije samo financijski moment u prvom planu. Jednako je važan i dramatičan onaj
psihološki i socijalni. Na ovakvim primjerima vidi se koliko nas je tranzicija moralno srozala i da ne stoji posve ona retorička splačina kakva se svako malo servira s desničarskih oltara i s liberalnih portala: da u nas još uvijek vlada „socijalistički mentalitet“. Taj se, zagubivši usput onu istinsku vrijednost solidarnosti, križanjem s novodošlim tranzicijskim mentalitetom, prfetvorio u jedan nakazni moralni hibrid koji se uglavnom prosto sažima u misao:
'Ko te j*be, sam si kriv!"
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Paul Papadimitriou
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
