Anto Đapić očito ne miruje u posljednje vrijeme. Nakon
sramotnih opaski koje je izrekao u
Gradskom vijeću na račun GOGO-vog vijećnika
Miroslava Vaneka (vidi prošlu kolumnu!) ovoga tjedna povukao se s mjesta predsjednika Nadzornog odbora
GPP-a i potaknuo lavinu špekulacija o
„pucanju po šavovima“ i konačnom raskolu unutar koalicije koja drži vlast u gradu. Podsjetimo, Đapić se povukao s čelnog mjesta NO GPP-a nakon što je gradonačelnik Vrkić, navodno pod pritiskom ostalih koalicijskih partnera, u prvom redu Hrvatske stranke umirovljenika, odlučio odustati od već dogovorenog i najavljenog poskupljenja cijena javnog prijevoza.
Nije novost da je GPP u velikim
financijskim nevoljama i da poskupljenje usluga predstavlja barem djelomično rješenje tog problema. Đapić tvrdi da je taj potez „nepopularan, ali nužan“ kako bi se očuvalo poslovanje i radna mjesta, pa je tim više ogorčen što su ga koalicijski suigrači izigrali. S te strane Đapićev je
otpor razumljiv, kao i njegova naprasna gesta. No, razumljiv je i taj pomalo zakašnjeli politički instinkt ostatka koalicije koji im govori da u izbornoj godini ne „čačkaju mečku“ nepopularnim potezima. Ti izbori, doduše, nisu lokalni nego parlamentarni, ali Osijek je već sam po sebi, kao jedan od najvećih gradova, veliko predizborno lovište svim strankama koje stoga moraju paziti da svaki eventualni rizik u tom razdoblju svedu na minimum. Osim toga, predstojeći parlamentarni izbori bit će od onih koje se s pravom naziva
„prijelomnima“ i mnogim političkim strankama na njima će biti
„stani-pani“. A osječka vladajuća koalicija broji je'n, dva, tri, četiri, pet... osam stranaka. Osam! Pa vi vidite kako u takvoj situaciji nakostriješenim središnjicama objasniti samoubilačke vratolomije poput poskupljenja prijevoza ili nečeg drugog. U tom smislu valja znati da je Đapićevo Desno, baš kao i oporbeni HDSSB, samoniklo u Osijeku i ne polaže račune nikome iznad i izvan grada i županije. U predizborno vrijeme i to valja uzeti u obzir.
Navodno su između Đapića i Vrkića pale i teške riječi.
Mediji bliski HDSSB-u načuli su kuloarsku priču prema kojoj je gradonačelnik potjerao iz svog ureda predsjednika Gradskog vijeća nimalo učitivim
„M'rš!“, ali da mu ni ovaj nije ostao dužan. Kako god bilo, nešto se kuha u tom, do vrha punom koalicijskom loncu. Još ne kipi – koalicijski partneri idućih su dana smanjili vatru pomirljivim izjavama – ali da je vruće to više nitko ne dvoji.
„Sada je sve moguće“, neodređeno mudruje čelnik osječkog HDZ-a
Damir Kramarić. A Đapić rezignirano tvrdi da je koalicija „dugo i izdržala radeći ovako“. On ej jedini zasad konkretno spomenuo mogućnost prijevremenih izbora.
Već zbog same činjenice da su Osječani u zadnjih desetak godina iskusili najraznovrsnije, često i
nezamislive koalicije u gradskoj vlasti za koje se i iz aviona vidjelo da su dugoročno neodržive, a znajući kako su završavale i koliko je izvanrednih izbora u mđeuvremenu održano, ni takav scenarij ove drame ne čini se upitnim.
Upitan je, izgleda, samo termin njenog odigravanja.
Osam je stranaka u koalicijskoj lepezi: od Đapićevog Desnog i HDZ-a s desna, preko dviju umirovljeničkih i dviju narodnjačkih stranaka u centru pa do SDP-a i laburista slijeva. Koalicija se jednom već oljuštila kada je potkraj 2013. godine, samo par mjeseci nakon okupljanja, iz nje istupila neovisna Građanska opcija Grada Osijeka (GOGO) razljućena stranačkim uhljebljivanjima u gradskim poduzećima. Sama koalicija je preširoka fronta da bi po čitavoj svojoj dužini ostala jednako čvrsta i nepropusna. Naravno da stoji priča po kojoj to mnoštvo zasebnih interesa ujedinjuje jedan zajednički – vlast, odnosno moć. Ali takošer stoji i logika dugoročne neodrživosti jedinstva kada je na okupu toliko različitih političkih i svjetonazorskih formacija. Jedan ili dva zajednička nazivnika, koliko god bili snažni, na koncu postanu nedovoljni. Kad-tad netko poželi više ili požali što nije uspio dobiti više prilikom raspodjele
izbornog plijena, odnosno dobivene moći.
Ako manemo priču o
javno-privatnim interesima zakulisnih sponzora vladajuće koalicije, najsnažniji zajednički nazivnik njezinog okupljanja i održavanja bilo je srednjoročno (po mogućnosti i dugoročno) izbacivanje HDSSB-a iz političke igre. Činjenica da se u tu igru nedavno vratio HDSSB-ov karizmatik Glavaš čitavu priču oko aktualnih potresa unutar koalicije ne mora nužno činiti jasnijom, ali joj svakako upotpunjuje dramatiku. Ako ćemo pridavati pažnju naizgled nevažnim sekvencama, onda onaj srdačni zagrljaj Đapića i Glavaša na nedavnoj sjednici Gradskog vijeća, na koju je potonji došao kako bi se uvjerio da doista „funkcionira koalicija HDZ-a i SDP-a“, postaje višestruko zanimljiv. A možda je sve to tek odvlačenje pažnje od tihih priprema za koaliciju
HDSSB-HDZ?
Ipak, sva ta naklapanja,
šuškanja i šurovanja usputna su u odnosu na ono glavno: da Osijek u zadnjih desetak godina svjedoči iznuđenim i nesretnim koalicijama dogovorenima zbog tobože
„viših interesa“ koje su potom pucale poput olako sklopljenih brakova nevjernih ili nezrelih bračnih drugova. A ključ političke stabilnosti nije pronađen.
Stvar je jednostavna:
male koalicije – mali problemi, velike koalicije – veliki problemi. A ova osječka je pravi politički mastodont i u uspjeh joj valja pripisati što je preživjela eto skoro pola mandata. Pred njezinim lokalnim ciljevima i interesima uskoro će se ispriječiti oni veći, nacionalni, jer rekosmo, izbori koji slijede mnogim će strankama biti sudbinski. Tada će koalicijska sinergija vjerojatno izgubiti prvotni naboj, a možda i smisao.
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Josip Andračić - Antonov/Foto-arhiv031
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
