„
Gledam ovu raspuštenu mladež i mislim si kako bi im dobro došao jedan pravi vojnički dril. Dvanaest mjeseci prašinarenja, pa da vidiš kako bi se spustili na zemlju.“ Navedenu misao slučajno sam čuo prije nekog vremena iz usta nepoznatog mi sredovječnog gospodina na terasi jednog lokalnog kafića. Njegov lega za stolom, koliko se sjećam, odobravajući je kimao glavom, a zatim sa žaljenjem ustvrdio da uopće
nije trebalo ukidati obvezno služenje
vojnog roka. Pretpostavljam da je spomenuti dvojac, po svemu sudeći očeličen i očovječen još davnih godina u nekom garnizonu JNA (onomad se govorilo da mladić ide u vojsku
„postati čovjekom“ to jest muškarcem) ovih dana zadovoljno primio na znanje inicijativu predsjednice
RH Kolinde Grabar Kitarović za ponovnim uvođenjem obveznog vojnog roka.
A što se „
prašinarenja“ tiče, eventualni budući regruti zasad mogu tek nervozno iščekivati ishod ove kontorverzne inicijative koja je digla dosta prašine.
Podsjetimo, obvezni vojni rok u Republici Hrvatskoj
ukinut je s 1. siječnjem 2008. godine. Godinu dana kasnije Hrvatska je postala
punopravna članica NATO-saveza dospjevši pod njezin navodno sigurni kišobran. Članstvo u NATO-u podrazumijevalo je prethodnu modernizaciju vojske i njezin preustroj u malu, ali mobilnu, vrhunski obučenu i opremljenu profesionalnu vojsku. Prema planu razvoja Oružanih snaga RH do 2015. godine, to je značilo sustav s ne više od 16.000 djelatnih vojnih osoba te
2.000 dragovoljnih ročnika godišnje i još
6.000 pripadnika ugovorne pričuve. Da bi se rasteretio dotad glomazni i financijski jedva održivi sustav, u Hrvatskom saboru jednoglasno je izglasano ukidanje obveznog vojnog roka. Podsjetimo, riječ je o odluci koju je donijela HDZ-ova Vlada na čelu s
Ivom Sanaderom u kojoj je, kao ministrica vanjskih poslova, bila i današnja
predsjednica Grabar Kitarović.
Već su mnogi komentatori i analitičari proteklih tjedana propitkivali takvu promjenu njezinog političkog stava koju je navijestila još tijekom predizborne kampanje. Jest da je od odluke o ukidanju obveznog vojnog roka prošlo skoro
deset godina i da je sadašnja predsjednica u međuvremenu odradila mandat veleposlanice u SAD, a potom i u samom središtu NATO-saveza kao pomoćnica glavnog tajnika za javnu diplomaciju. Bila je, dakle, u onim odajama moći gdje se blagoslovio prijem Hrvatske u NATO, podrazumijevajući time da je Hrvatskoj u punopravnom članstvu dostatna dobro uvježbana i ne pretjerano velika profesionalna vojska. Pa ipak,
Grabar-Kitarović najavila je ovu inicijativu tumačeći je promijenjenim okolnostima
„u kojima se ne smijemo igrati nacionalnom sigurnošću“. Ovih dana joj je pušku pridržao i šef HDZ-a
Tomislav Karamarko rekavši kako se „sigurnosna situacija komplicira“, pa valjda nije zgorega razmišljati o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka.
E, sad, kako je lijepo primijetio i retorički priupitao
Goran Vojković u svome
osvrtu na istu temu na
Index.hr-u, znači li to da predsjednica države i šef HDZ-a barataju nekim supertajnim informacijama kada tako zdušno zagovaraju ponovno aktiviranje obveznog vojnog roka zbog
„promijenjenih okolnosti“ odnosno „
zakomplicirane sigurnosne situacije“. Donekle je jasno na što pritom ciljaju:
sukob Rusije i NATO-a na istočnim granicama Europe koji je malne na rubu svjetskog rata, a i „
vječita“ nestabilnost u regiji koju svako malo raspiri neki prolupali huškač poput
Vojislava Šešelja. No,
rat u nedalekoj
Ukrajini i trvenja Rusije i NATO-a (zbog kojih je
Litva nedavno reaktivirala obvezni vojni rok) traju još od proljeća prošle godine, a Šešelj se iznova povampirio spram Hrvatske otkako je prošle jeseni
pušten iz Haaga, dok je – kako to primjećuje
Vojković u spomenutom tekstu – koncem prošle godine
Hrvatski sabor usvojio plan razvoja Oružanih snaga RH do 2024. godine ne predviđajući u njemu nikakvu obnovu općeg i obveznog služenja vojnog roka. Poanta je u tome da je Karamarkov, a tada još i Grabar Kitarovićkin HDZ listom glasovao za taj Plan uopće ne potežući pitanje koje se sada našlo u žiži
medijskih rasprava.
Bit će da je riječ o još jednoj HDZ-ovoj predizbornoj kosti bačenoj u političku arenu na koju se njihovi protivnici potom lakomo i lakovjerno bacaju. Moguće da je ova priča i dio predizbornog
patriotsko-militarističkog talambasanja, još jedan čin predstave koja se već odvija u
Savskoj 66. Ono što se u ovom trenutku, a i dugoročno čini posve nemogućim jest da se iznova uspostavi sustav općeg služenja vojnog roka sa svom potrebnom infrastrukturom i, naravno, financiranjem. Tih novaca država naprosto nema jer i sada za vojsku izdvaja mizerni postotak BDP-a, niti dva posto! Ili bi ih stvorila jedino time da odgrabi, i to najvećom žlicom, otamo gdje se već ionako jedva ima što za grabiti. Eventualna odluka o tome – ako je uopće riječ o inicijativi bez fige u džepu – vjerojatno bi pod pritiskom javnosti išla na referendum i teško da bi ondje prošla. Jer, sjetimo se kako je još u vrijeme Račanove vlade
MORH počeo
„raspuštati“ vojsku i labaviti čitav taj mastodontski sustav, pa je u prijelaznom razdoblju, dok je obveza služenja još formalno postojala, bilo omogućeno i civilno služenje vojnog roka. U jednom trenutku gotovo
90 posto vojnih obveznika
izabralo je prigovor savjesti okupirajući urede javne uprave i raznorazne civilne udruge gdje su
laganini mogli odslužiti „
civilku“. Vojska je već tada bila na rubu izdržljivosti, vojarne uglavnom zapuštene, dok su malobrojni ročnici, kada ih se zbog štednje svakog vikenda masovno slalo kućama, izgledali kao da upravo stižu s ratišta.
Ako bi se ponovno uveo obvezni vojni rok, makar i u trajanju od
četiri mjeseca kako predlaže Predsjednica, nedokučivima se čine odgovori na pitanja o tome kako bi se, kada i s kime osposobila prijeko
potrebna infrastruktura - od vojarni i instruktora do opreme i uniformi. Pa država nije čak mogla spriječiti, a tajne službe predvidjeti nedavni iznenadni odlazak šestorice
ponajboljih vojnih instruktora letenja koji su skupno prihvatili izdašni angažman ponuđen u bogatom
Kataru. S druge strane, činjenica je da se uz već spomenutu Litvu još nekoliko europskih zemalja, od njih dvadesetak koje su ga prethodno ukinule, odlučilo vratiti suspendirani obvezni vojni rok. Nekoliko je razloga tomu: jačanje „
hladnoratovske“ napetosti s Rusijom, ukrajinska kriza, širenje terorizma... Kod nas se čak potegao jedan lokalni razlog. Elementarne nepogode! Lanjske katastrofalne poplave u Posavini, pokazale su da je angažman vojske na terenu bio izuzetno važan u tim okolnostima, ali i da raspoloživi vojni kontigent nije bio dovoljan. Ako su klimatske posljedice razlog da se obnavlja čitav skupi ročnički sustav, onda je isti klimav. Ako je zbog geopolitike, onda se valja zapitati možemo li mi to pokisnuti i pod NATO-ovim kišobranom.
I na kraju, još jedan pomalo ospkurni razlog u prilog vraćanja obveznog vojnog roka krije se u činjenici loše socijalne slike u državi. Situacija u kojoj bi, makar na tri-četiri mjeseca, mladići bili na „
skrbi“ države, pa još prema predsjedničinoj zamisli dobivali za to i plaću, vjerojatno bi malo uljepšala sivilo socijalne slike. Pa ako je već tako, onda neka budući HDZ-ov ministar rada u budućoj Karamarkovoj vladi, po uzoru na SDP-ovog Mrsića, već sada osmisli mjeru zapošljavanja tipa
„stručno osposobljavanje za rat bez zasnivanja radnog odnosa“.
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Radio Osijek, DDRRH/Foto-arhiv031
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
