Što je život? Kažu da proleti u trenu...kažu da piše
nevjerovatne priče...kažu da je smisao života ljubav.
Slažem se. Istina je da proleti u trenu, da
piše romane i da svi traže ljubav. Ali to su karakterne osobine stanja, ne odgovor na pitanje. Život je uspjeh. Samim time što smo uopće došli zdravi i čitavi na ovaj jadni svijet je veliki uspjeh. Samim time što manje-više svi relativno pristojno živimo je veliki uspjeh. Znači da bi odgovorili na pitanje što je život, trebamo odgovoriti na pitanje što je uspjeh?
Koliko ja vidim oko sebe, postoje
dvije vrste ljudi. Oni koji su uspjeli u životu i oni koji nisu. Oni koji jesu imaju nekakvo obrazovanje, poslove, obitelji i djecu, dok oni koji nisu obično po cijele dane sjede pred lokalnim dućanom i loču jeftini alkohol, jadaju se jedan drugome kako su ih drugi izigrali, prevarili, lagali, jer naravno uvijek su drugi krivi za njihov neuspjeh i propast.
Alkohol je samo katalizator koji guši savjest i na tren ih vraća i stanje bilo kakvih društvenih zbivanja, pa makar to bilo i jeftino vino pred
lokalnim dućanom. No kad navečer legnu u krevet sami sa sobom i svojim mozgom, natopljenim u etanolu, vrlo dobro znaju da su sami krivi za svoj životni neuspjeh. Znaju da ustvari najviše zavaraju sami sebe.
A kako se onda zavaraju uspješni ljudi? Puno je primjera razvoda, nesretnih brakova, ljudi koji imaju sve u životu riješeno, a opet nisu sretni. Ljudi koji guraju djecu u kolicima, tješe se kako imaju lijep život, a zapravo duboko u sebi pate za nekom ljubavi iz starih dana, koja je
nestala i otišla, a oni to nisu nikad mogli prežaliti. Ili imaju posao ih snova na kojemu su cijenjeni, priznati stručnjaci, zarađuju
velike plaće, ali ih isto tako poslodavac goni kao mazge...pa svako malo dožive burnout sindrom. Dok ne završe u bolnici s visokim tlakom, ili počnu padati u nesvijest od umora, ili jednostavno počnu uzimati šarene tabletice da bi mogli izdržati ubitačni tempo. U jednom od mojih prošlih tekstova, napisao sam da je ključ sreće u životu
ravnoteža i umjerenost, u što zaista vjerujem, ali živimo u svijetu u kojemu je to danas skoro nemoguće postići, jer sve čemu smo izloženi je proizvod nečije megalomanije. Živimo u doba hipeprodukcije, gdje moramo biti mladi, uspješni, zgodni, bogati, voziti najnovije
Mercedese, nositi svilena odijela, ići u teretane da bi bili isklesani kao
Michelangelov David i biti ekološki osviješteni u isto vrijeme. Vegani, koji brinu za životinje i diskriminirati biljke kao oblik života zato što nisu živi organizam, jer ako nešto nema oči, uši i roditelje znači da to možemo hladnokrvno ubiti i požderati bez ikakve grižnje savjesti, pa zatim koristiti ekološke sapune koji ne mogu oprati ni mrlju od kečapa s nokta, a kamoli ruke uprljane uljem iz getribe. Zaključak je da nam je taj takav uspjeh zapravo nametnut od strane društva u kakvom danas živimo. Nemaš drugog izbora, moraš biti takav, ili si nitko i ništa. Stoga možemo birati...biti uspješni na način na koji društvo to od nas zahtijeva, ili ostvariti uspjeh kao neko osobno postignuće, raditi nešto što istinski volimo,
zacrtati si neki cilj koji će nas učiniti sretnima i zadovoljnima...birati između osobnog uspjeha i zadovoljstva, ili društvenog uspjeha, koji će nam osigurati odobravanje društva i ljubomoru svih bližnjih prijatelja, ali je također vrlo upitno hoće li nas učiniti sretnima? Kad navečer legnemo u krevet sami sa svojim mislima, da li ćemo biti sretni i zadovoljni životom koji živimo?
Prije 10-ak godina sam se
borio za taj društveno nametnuti uspjeh, obrazovanje, da se ostvarim kao akademski obrazovan čovjek, zatim da nađem nekakav pristojan posao i riješim si život. Tada mi je to bio sav smisao života i postojanja. Na svu sreću sve sam to uspio ostvariti, jer zaista ne volim sjediti pred dućanom s litrom jeftinog vina u ruci, ali nemam obitelj i djecu, bar ne još, pa ne mogu tvrditi da je to ključ životne sreće. To što sam uspio ostvariti taj društveni uspjeh, nije bilo bezazleno i imalo je svoju cijenu koja nije bila mala. Zapravo, još uvijek plaćam tu cijenu i vjerovatno ću još jako dugo plaćati, no bez toga ne bih nikad došao do spoznaje da su osobni uspjeh i zadovoljstvo, ipak puno važniji od društvenog. Jer danas sam jedino istinski sretan kad radim nešto što istinski volim.
Život zaista jest u sitnicama, jer kad ljudi osjete da im se
bliži kraj, najviše im nedostaju sitnice i najviše žale upravo za nekim sitnicama na koje nisu prije obraćali pažnju. Prioriteti se s godinama mijenjaju, prije destak godina, moji su prioriteti bili diploma i posao, sad više ne. Sad mi je jedini prioritet jutarnja kava na zubatom suncu. Najdraže od svega mi je piti kavu na prohladnom vremenu, znate ono kad ima sunca
bude vam toplo, čim zađe iza oblaka, odmah je
hladno i oblačite jaknu. Ne mogu vam opisati koliko mi zadovoljstvo to pruža. Znam da je sitno, glupo i besmisleno, ali me čini izuzetno sretnim. Nekad popijem i po tri zaredom, sve dok me ne počne pucati kofeinski adrenalin. S vremenom će se i to promijeniti, prioriteti će se promijeniti, možda se oženim, dobijem djecu, tu djecu će trebati odgojiti, školovati, pripremiti za život. Ali jednom u budućnosti, kad budem imao sto godina i brojao zadnje minute u krevetu prije nego umrem, uvijek ću se sjetiti kave na
zubatom suncu...i jedino što ću htjeti prije smrti, popiti još samo jednu takvu. Možda se ne može smatrati uspjehom, ali zadovoljstvo koje mi pruža takva kava, za mene je dovoljan uspjeh. U svijetu u kojemu imamo najmanje vremena za sebe, veliki je uspjeh naći sitnicu koja nas tako brzo može transformirati iz svijeta u kojemu živimo u onaj kakav zaista želimo. I ne morate ostvariti sve ono što vam društvo nameće i traži od vas da bi mogli uživati u kavi na zubatom suncu...
Tekst: Severus
Foto: Teuta Stazić, Dalibor Bauernfrajnd/Foto-arhiv031
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
