Nažalost ima jako puno ljudi koje jednostavno treba
odvesti kod veterinara i uspavati. Odvratnih spodoba, iskompleksiranih budala, psihopata koje je život porazio već u najranijoj dobi i onda se moraju
iskaljivati na nedužnim stvorenjima. Stvorenjima koja im beskrajno vjeruju, prihvaćaju ih takvima kakvi zaista jesu i u njima vide prijatelja. A oni ih
muče, zlostavljaju, žive spaljuju i ubijaju. Govorim o emocionalnim nakazama, moralnim i psihološkim delikventima koji su eto nažalost, pukom srećom i slučajnošću dobili priliku da žive i hodaju među nama. Na prvi pogled izgledaju normalno, ponašaju se normalno, čak i žive normalno poput svih nas. Ali nisu normalni. Ti ljudi pate od brojnih nedostataka, nisu dorasli životu, a kamoli onima koji su zdravo prilagođeni, formirani i odgojeni onako kako bi svaki čovjek trebao biti odgojen. Svjesni su toga da su slabiji od drugih, da su lošiji i nesposobniji od drugih i to ih jako tišti. Svjesni su da nikad neće biti poput normalnih ljudi, koji mogu i znaju zdravo funkcionirati u društvu jer nisu izopačeni. To ih strašno frustrira, a pošto ne znaju drukčije, ni bolje, biraju najlakši put...put manjeg otpora i sve te svoje frustracije
iskaljuju i iživljavaju se na onima koji su nažalost slabiji od njih.
Svako malo u medijima se pojave vijesti o stravičnom
mučenju nedužnih životinja. O krasnom vučjaku kojeg su ostavili obješenog za drvo u nekoj šumi, o užasnom mučenju jadne i sirote mačke koja se našla u krivo vrijeme na krivome mjestu. Nekoliko zagrebačkih srednjoškolaca su je
uhvatili i živu spalili. O čudovištima koji štencima starim samo nekoliko dana
kopaju oči, odsjecaju noge samo da bi zadovoljili svoje odvratne perverzne izopačenosti, jer ako muče psa
neće ići u zatvor. Ako muče čovjeka, hoće. O
zatucanim, zaostalim budalama koji svojim autima namjerno gaze mačke koje su se
slučajno našle na cesti. Ako vam nevini život životinje danas nije svet, kako vam sutra onda može biti svet život čovjeka? Razumijem da su te spodobe ljute na sve, da ih je društvo porazilo i da su očajni, jer jako je teško živjeti sa spoznajom da si zaostao, da ne vrijediš ništa i da samo tratiš svoj život, da si na teret društva, da nisi u stanju voditi razgovor koji uključuje i neke teže teme od onih o tome koliko si sinoć litara vina popio i koza silovao. Jer nisi u stanju ostvariti smislenu vezu sa ženkom svoje vrste, pa onda moraš biti intiman s domaćim životinjama u mračnim štalama.
Prošle je godine u svim medijima bio slučaj
nesretnog Duška, labradora kojega je nažalost sudbina smjestila u selo
Štitar kod Županje. U selo u kojemu je za počasnog stanovnika izabran
Steven Seagal i čiji seljani pod okriljem noći, vilama napadaju lokalnu trafostanicu jer se boje da će im ukrasti dušu. Čitavo to selo se iživljavalo na jadnome psu, tukli ga, šutali, oštrili na njemu
hladno oružje i pucali iz vatrenog, ostao je bez oka, gladan i pretučen dok nije konačno uginuo. Njegov jedini grijeh je bio taj što je i dalje, unatoč svim užasima koje je doživio, bezuvjetno vjerovao tim ljudima. Nadao se njihovoj dobroti, da će ga netko nahraniti, napojiti i barem mu nakratko pružiti sklonište, jer on bi onome tko bi ga prihvatio zauzvrat pružio bezuvjetnu ljubav, odanost, vjernost i prijateljstvo za cijeli život. Kad ste ikada od čovjeka to dobili?
Ja priznajem da
nisam veliki spasitelj životinja, ne pronalazim napuštene životinje i ne trudim se udomiti ih pod svaku cijenu, ali ako vidim na ulici gladnog, ili ozlijeđenog psa, mačku, pticu ili bilo koju drugu životinju,
pomoći ću joj koliko mogu. Otići ću u dućan i kupiti im hrane ako su gladni, stavit ću ih u auto i odvesti veterinaru ako su ozlijeđeni.
Barem nešto...ne samo zbog njih, već i zbog sebe samog, jer nisam psihopat. Zapitajte se kako je vama kad ste užasno gladni, kako vam je kad ste teško bolesni? Grozno, jel tako? Mislite da je njima bolje? Da životinja neće osjetiti
slabost od gladi, ili bol od bolesti? Ili zlostavljanja?
Za razliku beskorisnih budala koji muče životinje, psi su daleko
korisnija i pametnija stvorenja. Pomažu nam u
obrani naše djece od narkotika, jer traže drogu, pomažu slijepim ljudima vodeći ih kroz život, pomažu djeci kojoj je potrebna rehabilitacija radeći s njima kao terapeutski psi. Na kraju krajeva mogu pomoći i u otkrivanju komplikacija kod ljudi koji imaju teške bolesti, jer svojim njuhom mogu predosjetiti simptome, pa čak i nadolezeće napadaje kod takvih bolesnika. Ali najviše od svega pomažu nam u odgoju naše djece. Ako imate djecu, a nemate kućnog ljubimca,
nabavite im jednog. Psa, mačku, pticu, zamorca...nije bitno što. Bitno je da vaša djeca upoznaju životinje i vide koliko nam one mogu donijeti radosti, ljubavi i smijeha. Koliko nas mogu voljeti i najvažanije od svega, za razliku od ljudi, prijatelja, pa čak bliskih rođaka, da nas neće nikad napustiti, izdati i iznevjeriti. Ja sam osobno tijekom svog odrastanja imao i pse i mačke i mogu reći da nema razlike. Karakterno su drukčiji, ali jednako će vas voljeti i uveseljavati dok god su uz vas. I pomoći će vašoj djeci da postanu zdravo prilagođeni i formirani odrasli ljudi, koji će se moći nositi sa životom i koji će znati cijeniti život. Nažalost živimo u svijetu u kojemu vrline
poput ljubavi, odanosti, vjernosti i bezuvjetnog prijateljstva moramo tražiti kod životinja umjesto u ljudima. Još je žalosnije što nam izgleda jedino životinje to mogu i pružiti. Stoga ih nemojte mučiti i ubijati. Zapamtite da životinjama nije važno jeste li debeli ili mršavi, visoki ili niski, bogati ili siromašni, lijepi ili ružni. Da li ste završili faks ili niste. Da li ste alkoholičar, ili ne...da li ste bolesni, ili ne. One će vas uvijek prihvatiti takvima kakvi jeste, dat će vam svoj život, kad ste tužni znat će to prepoznati i pokušati vas utješiti, a kad ste sretni i oni će biti sretni. Nikada vam neće lagati, nikad vas neće ismijavati, izdati vas, rugati se, ogovarati vas, biti zavidni i ljubomorni, imati predrasude, vrijeđati vas i ponižavati. I ono najvažnije od svega, za razliku od ljudi, neće vas nikada napustiti. Životinje nemaju odvratnih mana kao ljudi, imaju samo pozitivne vrline koje su ljudima nedostižne, stoga se na kraju zapitajte tko je bolji? Mi, ili oni?
Tekst: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?