Leteci mungos je napisao/la: ›
Dobih ovo na mail... lijepo... ;-)
Zagreb kakvog ne znate - Najgore što vas može spopasti u metropoli
a. Kumice u busu – tete koje su do metropole iz rodnih Donjih Gornjih i sl. dolazile hladnim noćnim satima po gustim maglama, rosulji, gužvi u vlakovima i svakakvom kijametu, kad se dočepaju toliko željne im metropole moraju se ugurat pod svaku cijenu u tramvaj ili bus sa stogom pokvarenog sira, zasranih jaja, peradi, piladi, kopiladi, živadi i mrtvadi. Cijenim njihov trud i obožavam produkte bez konzervansa, ali na placu. Jer ne samo da zasmrde cijela kola i pola grada, nego su i agresivne i ubile bi za stolicu. A nedjelja je u 6 ujutro i vi jako strgani idete doma s tuluma i niste ševili, i vino je bilo loše i malo vam treba da im natrpate ta jaja u...
Stupanj opasnosti po zdravlje – 8
Rješenje – pretvarat se da ste nadrkani kontrolor koji je alergičan na kupus i pobacat ih sve van na prvoj stanici
b. Adventisti - i ostali koji su navodno spoznali Isusa u Americi i koji im je dao karticu s imenom i jednobrazno crno teget-odijelo na crtu s prebijelom košuljom. A sve to nakon lošeg tripa… Nesretnici koji nemaju svoj život, impotentni balavci koji su tako htjeli doći do New Yorka a završili u Zagrebu, frigidne prištave nesretnice koji vas zaustavljaju na cesti i tjeraju da se idete s njima u crkvu šatro veselit. Dno dna. Tuga, bijeda i očaj. Ljudi bez duha, sreće ali i najdosadniji na svijetu. Gori i od Amwayovaca. Uvlače se svugdje jer su toliko dosadni da ih na kraju i pustite da uđu u stan, na posao i polako cuclaju život iz vas. Jer time se hrane. Krvopije. Oprez!
Stupanj opasnosti po zdravlje – 10
Rješenje – nema rješenja, to su tekuti, picajzle s čeličnim nogama, sisači mozga. Kad dobiješ na mail od nekoga poruku tipa «Bog ti želi dobro jutro i pošalji onima kojima isto treba Bog ovo na 17 adresa..», ubijte ga ko psa. Teško da je Bog takve radio po svojoj slici...
c. Prodavačice ruža – taman kad si zasjeo u birc gdje nije neka galama ni narodnjaci ni ne smrdi previše po cigaretama pa čak i konobar nije mutav, pojave se one. Dosadne i napadne nosačice odrezanih pupoljaka zamotanih u celofan. Jebat ga, ako želim svojoj djevojci, zaručnici, ženi, majci, stonozi ili volvoksu s mašnicom u kosi koji sjedi nasuprot mene u bircu pokloniti posranu ružu, onda ću je donijet sa sobom. Ali ako sam toliko nizak da joj u facu hoću reć da bi se trenutno ogrebao za speedy snošaj, onda ću izvadit 30 kuna i ispast seljačina. Svašta. Koja žena to popuši, treba joj izvadit i drugu sivu stanicu.
Stupanj opasnosti po zdravlje – 6
Rješenje – napunit usta šlagom i odglumit napad bjesnila jednog od idiota iz zelenih te zaurlat: «Droljo, ubila si mi frendice! Priklat ću te ko ti njih!!!!»
d. Ulični svirači – odete li u Beč, Budimpeštu, Prag ili New Orleans naći ćete hrpu profesionalnih ili samo vrlo kvalitetnih svirača koji sjede na cesti i iz gušta ili da nažicaju za pivicu rifaju sjajne stvari, a ekipa se skuplja kao na magnet, slika i godinama priča o tom užitku. Ali kad vidite malog prljavog ili starog još prljavijeg tipa kako drka po harmonici, fruli, mjehu, guslama ili rabljenoj kravljoj vagini usred centra centara jebene metropole, onda neka sve ide k vragu. A tek one bolivijske narko izbjeglice koje vrte tri stvari u krug, naprde zvučnike i na playback smrde po ljaminom čmaru... fuj.
Stupanj opasnosti po zdravlje – 6
Rješenje – uzet veliki kazić od hip hop šupaka iz kvarta i zafrljit ga drito pred
njima praveći se da vas jako zanima što sviraju sve dok ne zbrišu.
e. Amwayevci – zove te tip kojeg nisi čuo dvije godine i opće nisi znao da ima tvoj broj. Prvo te tri minute ispituje kako si i onda te pita jesi li zainteresiran za fenomenalnu ponudu i sjajan posao. Nikad ti neće na telefon reć o čemu se radi, ali će te obučen u tatino odijelo odvest na sastanak gomile fanatičnih besposličara, liječenih alkosa i općenito propalica koji će si pljeskat međusobno i uvaljivat ti skupu pjenu za brijanje, koncentrat kalodonta, vitamine koje nikad nećeš dopit i još desetak sranja koja proizvodi neka američka sekta. I bit će dosadni do jaja i nećeš ih se rješit dok ih ne izbaciš iz kuće ili promjeniš broj. Nevjerojatno kako i dan danas ljudi puše te lance sreće. Glupost je neuništiva.
Stupanj opasnosti po zdravlje – 9
Rješenje – ako te netko zove na telefon i ponudi super priliku, reci mu da si u zatvoru zbog klanja zubima lezilebovića i jebivjetra poput njega
f. Mažoretkinje – skupina kmečavih nedorečenih masnjikavih curetaka koje nisu dovoljno zgodne da budu manekenke, dovoljno pametne da mogu završiti srednju školu ni dovoljno inteligentne da shvate koliki je idiotizam hodati okolo u kreštavo-kričavim-dno bazena odvratnim sintetičkim kostimićima s tupim nefunkcionalnim kartonskim šeširićima i ribičkim plastičnim čizmama u ritmu seljačkih poskočica i bacat aluminijsku štangu u zrak dok im gomila ishlapjelih pedofila curećih slina pokušava vidjet muf.
Vrhunac im je stajat na izlasku iz stadionskog tunela, razboljevat jajnike i nadat se braku s Bošnjakom ili Chagom.
Stupanj opasnosti po zdravlje – 8
Rješenje – zabranit ih zakonom i zaposlit u tvornicama čarapa i gumbi. Tvrdih. Ili poslat u Big Brother
g. Tipovi koji voze slalom autima po zelenom valu. Za neupućene, u Zagrebu postoje dvije prometnice u smjeru istoka i zapada koje imaju sinkronizirane semafore tako da možete proć par kilometara bez zaustavljanja vozeći 45-50 na sat. osim ako u Zagrebu nije prometni čep. Znači, ne između 7 ujutro i 10 navečer. Kako stalno loviš zelene semafore, tako mi to od milja zovemo “Zeleni val”.
Voziš po sredini, paziš da ti se neki idiot ne isparkirava na dupe bez da gleda (isprike građanininima Zagreba, jebemumater, još učim) jer ćeš ga spizdit i shvaćaš da nema nikakve vajde od žurbe. I sve bi bilo super da se kroz kolonu nekad ne proleti neki mladac s nabrijanim autom, sjedalom spuštenim do poda i rukom s narukvicom od zlata koja mu se kroz otvoreni prozor vuče po asfaltu. Jesam li spomenuo šiltericu i čik u zubima? Faca mu je stisnuta u predjelu vilice jer tako smanjuje bol u bubnjićima koje gnječi preglasna glazba koja dokazuje veličinu frajerstva. U autu ima ozvučenje za prostor veličine Kelnske katedrale a ukus mu se svodi na cajke i crnačke bitove tipa “čkm, tf, tf, rmpa” (koje proizvodi i moje 13ipolmjesečno dijete). I vozi cik-cak 80 na sat bez žmigavaca, uvaljuje ti se na milimetar, tjera motoriste i bicikliste na drvored, stvara nervozu među svima ostalima i na svakom semaforu (na kojem ga stignu svi koje je prestigao u prošlih 80 metara) dodaje gas minutu prije zelenog te sav u nadi gleda oko sebe hoće li se neka jadna plavušica okrenuti da ga pogleda.
OK, nemaš gjde ispoljit hormone. Svi smo bili mladi. Neki su i ševili. Ali sad vozim dijete u sjedalici i ako se zbog tebe njemu nešto dogodi, pa ubit ću te! Odi na strit rejs, izživi se s istomišljenicima, deri gume, ali na cesti u gradu vozi ko svi normalni ljudi. Dabogda ti se djeca tako s daljinskim igrala...
Stupanj opasnosti po zdravlje – 9
Rješenje – zablokirat ga s tri-četiri auta, nabit mu pimpek u vlastiti auspuh i turirat par minuta.
h. Elita na špici – zagrebačka špična elita su u biti nesretni snobovi koji pune ego s tim da žele izaći na zadnjoj stranici glorije/gracije/storija slikani s nekim hrvatskim selebritijem. Metroseksualci (pederi koji se ne usude javno priznati da su pederi) vodaju menadžere, menadžeri pevaljke, pevaljke svoje prijateljice koje su ružne i pune para te sretne što imaju Slatku Kokos - Bounty za frendicu pa to pšišu i u CV-u. Stotine curetaka bez volje za učenjem i radom vrludaju u krugovima tražeći slavu, pažnju i uzbuđenje na bilo koji način pa skviče za Burnaćem ili hidrometeometeorologom iz vijesti kao da je prošao Clooney osobno.
Sve je u stvari totalno Potemkinovo selo, jer u ovoj zemlji ako netko i vrijedi i da se nije obogatio prostitucijom bilo kakve vrste (i moralnom, naravno), u širokom luku zaobilazi petosatno ispijanje kava u bezličnom centru u kojem je maksimalan domet čeznutljiv teniski (lijevo – desno) pogled od strane praznih ljudi za nekim ko je Severini prodao šampanjac za pornić ili gibonu svirao timpane na drugom albumu.
A da ne spominjemo navodne japije, tipove u odijelima koji u biti ne rade ništa jer imaju bogatog tatu, i onda navuku bijelu košuljicu i kravatu i iz kreveta na špicu pa sa špice nazad u krevet...
Stupanj opasnosti po zdravlje – 7
Rješenje – Doć s pivama iz dućana u trenirkama i sunčanim naočalama, sjest na Cvjetni i podjebavat wannabe glupačice da ste igrači Dinama.
i. Divljaci po tramvajima
Imamo više skupina. Od desetogodišnjeg cigančića Krokapa koji svira uvijek, jedno i jedino prokleti Đurđevdan (Brego, ne digo ti se više, dabogda), njegove srednje braće prosjaka koji pjevaju i bez harmonike, samohodajuće harmonike malog Betmena (tri godine) čija seka Emanuela Treća Antidjevica zvonca limenkom za pare korak iza njega pa do bake Đokonde iz iste familije koja ti gura sisu duljine, oblika i sestave tijesta štrudle za jabuku pod nos zajedno sa smrdljivim smotuljkom u pelenama nad kojim se najčešće i sažališ.
Nije da sam šovinist, rasist ni klerofašist, ali zašto ta manjina jednostavno odbija radit? Mogu i ja reć da me niko ne voli, poderat ugovore i sitno krast. Zašto ne bi svi, uostalom? Kad na živoj istini prikazuju Roma koji ima 500 neplaćenih kazni i tridesetak nesreća – to nije smiješno. To je žalosno.
Tu su i noćni tramvajski spavači nažalost uništeni alkoholom, drogama, kockom, ratnim profiterima i koječim, i bakice koje žele sići na jednoj stanici, legnu na vrata na drugoj a postavljaju glupa pitanja hoćeš li sići na pola treće i izguraju te dok se nemaš di primit. Kako uvijek nosim ruksak koji služi da se nosi na leđima, ne pada mi napamet da ga držim u ruci jer je neki polumrtvi bakutaner na Jarunu krenuo izać na Trgu...
Od mlađih generacija izdvajam skupinu debila koja je ponekad u sitne sate uzela svaka svoju stolicu i glumila start bob utrke uz prateće urlanje. Dobro, bili smo klinci. Ni 25 nismo imali. A tek frajeri koji sjednu bočno i pljuckaju na pod ne dajući ti da prođeš, sebičnjaci koji moraju zapalit cigaretu više zbog toga da bi se potukli s nekim ko im dođe reć da se u tramvaju ne puši nego što im se u biti puši, ili hrpa hrabrih srednjoškolaca koja vrijeđa nesretnu curu koja je u blizini…
Stupanj opasnosti po zdravlje – 8
Rješenje – kupit auto i nervirat se duplo više oko parkinga, debila na cesti, potkupljive/nepotkupljive murije, goluba koji ti ujutro zaseru krov, susjeda koji ti dižu brisač jer si navodno parkirao na njihovom mjestu koje je po zakonu ničije…
j. Konobari koji mrze svoj posao
Dakle, biti konobar je težak, zamoran i krvav posao. To sam radio samo dva mjeseca u životu i ne bi više. Fala. Od tebe se u biti traži da budeš nasmijani sluga koji će biti zabavan, nenametljiv, simpatičan i brz, s mogućnošću da bez po muke zapamti narudžbu. Za one koji narudžbu ne mogu zapamtiti, bog je stvorio papir i olovku. To je ono kad ti već navedenih pet dugodlakih špicerki zasjedne na terasu s namjerom da tu ostanu do sudnjeg dana sa sedam kuna u džepu i naruče nešto u stilu:
- turbo mali makjato i vodu s puno leda al da ima i vode a ne samo leda, ono, kuiš,
- duži espreso do jedne i pol trećine šalice s malo više od pol natrena i čašu vode mlaku,
- malu bijelu kavu s hladnim mlijekom, smeđi šećer puta dva i deci mineralne s deci obične ne prehladne,
- kapućino s integralnim šećerom u varikini, lajt mlijekom s puno pjene ne s dna i onim govancima na vrhu s kriglom vode prohladnom, ne ledenom i
- šlag bez kave s tri žličice, jednom ružičastom, jednom na cvjetiće i jednu tufnastu ali da istovremeno bude i slamčica jer je Moniki sinoć frajer laktom razbio zube kad mu je koza povukla njegovu lajnu.
Nato konobar s izrazom samoubojice iz Alan Forda pogleda pet blajhano-pramenastih tuka koje su sinkronizirano lakiranim prstićima počele vrtiti svoje ronhil super ultra turbo djevičanske deflor lajt kutije u smjeru obratnom od kazaljke na satu i krenule kokodakat kak je Maja Šupak glupa a Yameisi kurva, te uđe u mrak šanka, skuha jednu kavu u džezvi, kraljevski hračne u istu, to razdijeli u pet šalica, doda mlijeka iz tetrapaka i zaboli ga kurac jer su mu uspjele sjebat dan. Još da nije karao tri od pet pred fajront kad se ukomiraju, već bi se odavno ubio…
Bit svega je u tome da uglavnom iza tih pet spodoba naletite upravo vi i dobijete konobarov izmučen pogled kao da ste mu silovali asparagus i spalili mačku. Birc u kojem treba čekat više od 5 minuta za narudžbu, u kojem konobar fula narudžbu i ne ispriča se, kad si dvije minute kopa po novčaniku ko fol tražeći da ti vrati sitno (iako novčanik od kovanica ima 6 kila) jer želi nažicat tringlt koji MU TI TREBAŠ ODREDIT A NE ON SAM SEBI, ili te ne pozdravi kad odlaziš, trebalo bi označavati s križevima na vratima. Kao u srednjem vijeku za kugu. Radi svoj posao pošteno ili ga ne radi. Kako bi bilo da objavim broj i fali mi 20 stranica ili su potpuno bijele? Znam da je zajebano i da šefovi seru, ali nije li svugdje isto? Budite ljudi!
Stupanj opasnosti po zdravlje – 6
Rješenje – Nać novi birc ili zaposliti sisatu gaduru koja ti može donijet i bladi meri umjesto gemišta, ali će tebe bolit penis jer ćeš bit sretan ko ćuko…
k. Perači stakala na cesti
Ljeto. Toplo. Kasniš. Kako god da staviš pred facu onaj kurac koji te štiti od sunca, ono ti i dalje piči u primozak. Gužva na cesti. Zgasi ti se semafor pred nosom. Znojiš se. Svaki dio tijela koji ti dira dio auta je ljepljiv. I onda dolaze oni. Nekakvi prljavi likovi sa spužvom u ruci koji hračnu na tu skoro crnu krpu (ili je namoče u bari kraj ceste) i počnu ti mrljati staklo. Isus ti mater. Kao da te kirurg ide operirat nakon što je odštopao zahod. Blatna prašina pomiješana kalom se slijeva po šajbi, frajer noktom grebe govno od goluba koje ima emocionalnu vrijednost (a usput i guli farbu) ti otvaraš prozor da mu kažeš da ne treba te dobiješ slučajan štrcaj odvratno prljave tekućine u oko i potpuno si lud.
Šajba ti izgleda kao proljev od sipe, oko te peče za poludit, a majmun ti gura ruku pod nos za pare. Škvadra od iza trubi jer ti je zeleno. U tom trenutku najčešće zvoni mobitel koji ti titra lijevo jaje na kojem je ili majka koja želi dugo pričat kako je vrijeme kod njih prekrasno ili odvratno ili svejedno, ili osoba kojoj upravo kasniš i koja te dodatno požuruje i diže ti tlak.
Odbijaš dat pare i frajer ti pljune na šajbu, lupi nogom u vrata i opsuje nekog od onih koji i dalje zovu na mobitel od kojeg ti je testis već duplo veći od drugog. Ako izletiš van, on zbriše a kad se vratiš u auto još te pogodi nekim kamenom s distance. Katastrofa…
Prat ću auto kad se meni pere, nemojte me jebat i silit na nešto što vas nisam tražio. Nabijem vas na krpu.
Rješenje – Čim se približi pogodit ga vodom za staklo u oko. U slučaju da nemate vode u spremniku (80% šanse), mirno ga pustiti da obavi posao i gledati u daljinu, a kad tip zatraži lovu i dalje tupo gledat u prazno i pustit da vam slina u potočiću curne iz usta.
l. Jehovini svjedoci
Zla sekta koja se bazira na toma da te davi sve dok ne potpišeš da si njihov. Od tog trenutka si po njihovim riječima u velikoj obitelji s kojima slaviš njihovog boga i vabiš novu raju u vašu familiju. Onog trena kad si potpisao, shvatit ćeš i da nisi pročitao ono što piše sitnim slovima – da Jehove postaju vlasnici svih tvojih nekretnina i pokretnina. Tako da se baš i nećeš naživit. Zato i napadaju starije osobe. To su oni udavi koji vam šalju retardirane powerpointe svako jutro sa slikama rađajućih leptira i debilnim srcedrapateljnim porukama. Jako naporni ljudi koji te uvjeravaju da si glup, jadan i nesretan i da ti treba njihovo društvo i da će ti onda biti super. Iako ti nikad ne bi htio biti nesretan kao oni...
Obično tumaraju u borbenim dvojkama odjevenim po posljednjoj modi iz Moldavskog Caritasa tridesetih, pretežno bapci preko sedamdeset, dok se nađe i pokoja ex-hipi teta u kasnim četrdesetima obavezno s jako dugom kosom.
Prilaze najčešće držeći u ruci magazin s naslovnicom koja izgleda kao najcrnja noćna mora pijanog lovca na škampe, uljanih boja i nerazaznavajućih obrisa te čudnog naslova. Dobro, meni je čudan jer nikad nisam skontao jel to kula od nekih stražara koji nju čuvaju, ili su ti stražari već u njoj pa se ona tak zove po njima. Sve ovisi o naglasku, a srećom – nikad nisam pročitao nijedan primjerak.
Besposličari imaju jedini cilj da te primame u sektu, i ako pokažeš i najmanji tračak interesa – najebo si. Vrata ne otvaraj, na ulici otrči, bake stajačice s dva primjerka u rukama na frekventnim mjestima zaobilazi u velikom luku.
Rješenje – kad ih vidiš zaurlaj „Sotonaaaa!“ i ugrizi najbližeg do sebe glumeći erekciju.
m. Taperver/cepter/dekice/ta govna
Otkako mi je stari devedesetih pokušao prodavat osiguranja i u tri mjeseca prodao jedno jedino i to samom sebi i kad smo otišli u kurac s parama, imam odvratno gnušanje prema kataloškoj prodaji. Jedan od tih principa koji nikad nisam shvatio kako uspijeva i koliki je promil onih koji uspiju, a koliki ogromni postotak onih koje neki susjed ili rođak zadavi zbog neprestanog zivkanja – je i kućna prodaja.
Kao i u odvratnom emveju, i ovdje ti nude nekakvu robu koje nema u trgovinama, triput je skuplja od iste takve u trgovinama, a kako si upravo kod nekog u gostima i pojeo si mu osam štrudli i tri pive, od tebe se očekuje i da uzmeš nešto iz užasno skučenog izloga. Imamo tu usisavača po 13.000 kuna, super madraca po 5, lonaca po 8 i općenito svega što se za puno manje pare nađe u svakom Pevcu. Ne pačam se u kvalitetu, ali usisavač od 13.000 kuna je tolika besmislica da bi me bilo strah da mi ga ne ukradu a i ne bi znao kako da s njim postupam od skupoće pa ga najrađe ne bi nikad ni upalio. A za te pare imam čistačicu jednom mjesečno do travnja 2036.
Najviše me nervira ta atmosfera šatro obiteljskog druženja gdje niko nikom nije prijatelj i gdje je uvijek pola ljudi navučeno na silu i htjeli bi doma rađe nego boga vidit.
Rješenje – na telefonski poziv „Prijatelju, otkad se nismo čuli, kako si!?“ Odgovorite – odjebi.
n. Žderači po domjencima
Sredinom devedesetih gradom je harala skupina mlađih ljudi bez previše para koja je pomno pratila sva kulturna zbivanja. Naime, jedan od njih bi posudio vjesnik ili večernjak na kiosku u ponedjeljak i onda se gledalo gdje se otvara neka izložba, predstavlja knjiga ili čita poezija i tamo bi se i nacrtalo u određeno vrijeme. I tako dok bi neki Vjenceslav Drk Mufić trabunjao svoj turobni haiku na bosančici, gladna banda bi pobrstila sve štapiće, kikirikije i slance iz Vinceka (ako je bio bogatiji party) zalijevajući ih obilato badelovim konjakom iz plastičnih čašica.
Kasnije su pjesnici, kipari i glumci amaterskih predstava postali obzirniji i podlo čuvali klopu i cugu do kraja govora ili predstave. Mi mlađi smo vremenom posustali, neki su poput Ikse i Gunje, ostali, a u povijest je ušlo par starijih gospođa nakinđurenih vjerojatno svim nakitom šire familije, jarko našminkanih obraza i ustiju koje bi se tako gadno laktarile da bi ih pustili da se prvo one nabrste pa bi mi uletili tek u drugoj rundi.
Danas je manje više isto. Samo što ima više klope i cuge. Ali i žicara, koji trpaju pršut u džepove a tanjure pretvaraju u stožac veličine Popocatepetla kojeg onda jedu bez pribora, ko sladoled. To su oni u odijelima i kravatama. Na svakom domijenku grada Zagreba primjetit ćete i danas par starijih gospođa koje tamo ne dolaze jest nego se opskrbit za tjedan dana. Pozdravite mi onu sa sijedom frčkavom kosom, naočalama i obaveznom glomaznom maramom. Ta ne propušta ništa od sprovoda do BB partija.
U kategoriju sitnoiritirajućih idu oni koji krenu grabit suprotno od reda u kojem ste vi zadnji pa dok kroz vas pokušavaju doći do bešteka. Uf…
Rješenje – izbjegavati domjenke ili se prije toga najesti. Ali onda domjenak neka smisla. Uglavnom, nije li domijenak jedna od odvratnijih hrvatskih riječi?
o. ZagrebParking Pauk
Više puta sam htio zvat paukove, ali nikad nisam bio dovoljno iziritiran ili mi se ne bi dalo penjat nazad iz zapaljenog auta. U principu sam bio uvjeren da su to u biti good guys. Baš kao i murija. I onda shvatiš da je uz ponekog pristojnog i simpatičnog čovjeka koji te upozori da iz tog i tog razloga to gdje si stao baš i nije mudro za ostavit auto, to uglavnom pogana bratija koja je zakone prilagodila samima sebi i da ti mogu dić auto kad i kako hoće. Bio ti parkiran na zelenoj površini, blatu, smeđoj površini na kojoj trave nije bilo otkad je Holjevac gradonačelnik bio ili na govnetu od pudla, stoka će ti dignut auto, slikat ga a ti možeš samo bacit drkicu i platit.
Kad dođeš na njihovu naplatnu kućicu čekat će te nadrkani tip koji će ti pokazati sliku tvog vozila. Ti ćeš mu reć da zašto, a on će ti reć da njega nije briga jer nije on slikao. A sliku ti ne da. Kad te to nadrka do ibera, moraš još otić u kućicu do te i platit i muriji. Ako netko od njih primjeti da radiš nevolje, navodno postoje dva štemera koji će te profesionalno izmlatiti po rebrima da ne dižeš glas.
Gadi mi se što nikad ne dižu fine limuzine i humere, džipove i sve veliko što bi im i trebao biti prvobitni posao. Gadi mi se što političari i zastupnici nisu u istoj kategoriji smrtnika poput nas ostalih.
Najgore od svega, po zakonu ti pauk ne smije odnijeti vozilo s ceste nego samo staviti lisicu na kotač. Za sve nas koji sliježemo ramenima, kazna je 800 kuna. Najviše se pazite kad dovezete nekog bolesnog u bolnice, djecu u vrtiće ili škole, jer oni vrebaju na najneopreznije i najslabije. Koncentrirano zlo.
Rješenje – ić tramvajem po gradu. Pa kisnut, kasnit, smrdit... O Isuse…
P. Petardaši
Dolazi doba godine kad se slavi. Neki narodi istočne Azije od davnina imaju običaje da se za doček Nove godine bacaju petarde, šestarde, retarde i općenito nekim eksplozivom pravi buka. Isto tako, iza Nove godine filipinski i ini doktori šivaju jako puno krvavih i spaljenih batrljaka prenabrijanih pubertetlija koji su se malo zanijeli bacajuć. Obožavam kad s tim slikama počnu vijesti 1.1. svake godine, a tebi želudac otkazao sinoć oko 11 kad si zrigo prvu turu odojka i 6 litara groznog gemišta, iako je gazda obećo neko fino vino...
Kako to obično biva, bistriji Hrvati su otkrili da ih jako zabavlja bacati mala eksplozivna sredstva po ulicama i prolaznicima metropole. I to naravno za Božić. U Zagrebu vam je to inače blagdan Majke Božje Pirotehničke, kad razgaljena mladež ide na polnoćku s osam kila trinitrotoluola po džepovima u zelenom i crvenom izdanju. Česti su primjerci krezube balavurdije od koje možete čut ovakve stvari:
«E, buraz, kuš ono, ajmo pički bacit jednu u kapuljaču!»
«E, fakat, hnji, hnji...».
Jebogaćuko, radi si vatromet u dvorištu ili se odite međusobno istrebljivat i gađat jedan drugog zoljom u glavu na neku jebenu livadu, ali me pustite da hodam normalno gradom. To se zove Silent Night, a ne Saigon Night, idioti!
Moš mislit. U Konzumu petarde na polici kraj pelena. Kakav narod...
R. Sponzoruše u terencima
Ne znam jesu li ostali gradovi lijepe naše imuni na ovaj nusproizvod, ali jako mi se skuplja sukrvica u mozgu kad na ulici vidim sitno žensko u ogromnom džipu, vanu, suvu ili kako god se zove vozilo koje služi za penjanje na jebeno brdo a ne za zagrebačke uske, male te vječno zakrčene ceste.
Terenac je apsolutno nepotrebna stvar za 99,99% zagrepčana jer taj grad ne okružuju klisure, kanjoni ni klifovi nego samo par simpatičnih brdašaca. Ali ne. Sponzoruše konstantno piju mozak svom fudbaleru, menadžeru ili samo mafijašu da im kupi ogromnu igračku kako bi one mogle bit face dok zakrčuju promet i izazivaju bijes desetaka vozača oko njih. Te koze ne skidaju velike sunčane naočale ni kad spavaju, a kamoli po kiši ili magli, obavezno drže mobitel u jednoj i cigaretu u drugoj šapi i onda se čudom čude kad opizde u neki stupić, dijete ili nesretno pseto.
Onda ih vidite kako cupkaju van sa svojim štiklicama kojima jedva dodiruju gas i kočnicu (pa mislite da auto veličine omanje garsonjere vozi sam dok mu se izbezumljeno sklanjate s puta), te prekidaju vezu s nekom Pokosastom frendicom i hitno zovu mužića da ih izvadi iz govana.
Kako im muževi imaju veze u muriji, kučke nikad ne najebu. Osim kad se treba popest nazad u auto kad bi najrađe nekog ubile kaj se moraju protezati, ono, kužiš, ne... Srećom, bog ih je kaznio time što su im djeca uglavnom debili.
S. Djeca bogatih roditelja
Izašao si iz gradske gužve i pičiš, recimo do frenda u Karlovac. Razvalio si mjuzu, kanta te blago moli da ju ne tjeraš preko 120 na sat, zatvaraš prozore i odvrćeš ventilaciju. Fino ti je. Ispred sebe na 200 metara vidiš neku poluraspadnutu olupinu koja se kotrlja oko 60 na sat i kojoj ni u kom slučaju nije mjesto na autocesti, ali se sjetiš da ipak živiš u Hrvatskoj, pa se spremiš za preticanje. Pogledaš srednji retrovizor, prazno. Okreneš se lagano lijevo za svaki slučaj iako su ti rekli da to ne radiš na autocesti, ali jebat ga kad si se već par puta skoro zapizdio u idiota koji uživa u paralelki. Daješ lijevu žmigu i prelaziš kramu od Tamića.
A u stvari si prešo kurac jer te neki retardirani tip te milisekunde gazi svojim novim mercedesom de iks turbo be be. Njegovom tenku ništa, ti i tvoj Clito u vječnim lovištima. Majka te prepozna po madežu koji je murija našla sto metara dalje od mjesta nesreće u grmu kadulje.
Debilu kojem si upropastio rekord da od Okučana do Ajdovščine stigne ispod 38 minuta i to snimi s dva mobitela i usput pimpekom s ugljenom crta pejsaž, tata će kupit još veći i bolji auto, primit ga za debeli obraščić i reć:
«No, no, to bekino.»
«Ali tata, tkoro tam imo rekord onog malog Tovka, mamumu jebem i njemu i kliju tto me tajebo...»
«Ajde, ajde, ne plači sine. Kupiće tata Poršea. Samo nemoj reć mami šta tata radi sa sekom i ovčicom...»
Murijaku će u džep stavit 500 eura, sudac mu je ionako šogor, tebi će po lešini prolit malo rakije tako da ćeš još posthumno i morat platit popravak njegove mečke, a tvoji starci će od tuge, očaja i nemoći što ih država ne jebe pet posto – završiti na psihijatriji ili groblju.
T. Murija
Ukrao sam gumicu u knjižnici u Frankopanskoj 1979. godine. Imao sam devet godina i bio sam glup. U stvari, bio sam dijete. Neko iz razreda je ukro šiljilo dan prije i time se kurčio, pa sam i ja htio ispast frajer. Naravno da su neopreznu budalu koja je ušla, uzela gumicu isptred blagajne i krenula van ulovili prije izlaza, odveli je iza i izderali se na njega da se ovaj rasplakao ko Nijagara.
Tu sam presto krast. Par puta sam maznuo prazni CD u nekoliko firama u kojima sam šljakao. Više puta sam ušao u žuto na semaforu jer mi se pripišalo. I to je to od mog dosjea. Zapisali su me kad sam nakon Jabuke pjevao borbene, kad sam pišao po kontejneru u Zvonimirovoj i više puta po tulumima.
Doma su me učili da su murijaci good guys i da se bore protiv zla. I da treba imat povjerenja u njih. Danas po mom gradu šeću mirno mafijaši koji su omiljeni u društvu i vodaju kurve za pare, droge ima više nego bureka, ljudi tuku ljude, ljudi na ulici ubijaju ljude. Policija se zadovoljava time da godišnje u gradu od cca milijun stanovnika nađe kilu koke, dvije kubure i naplati 10 milijardi kuna pijanim i prebrzim vozačima u omjeru pola-pola. Naime, ako ti striko s kapom kaže «Što ćemo sad?» znači da prima mito i da čeka tvoju ponudu. Tu i tamo isprebijaju kojeg navijača, upropaste ti tulum i izgube posao ako probaju oduzet vozačku pijanom gradonačelniku. Ubojstva ne rješavaju, pljačkaše ne love, aute ne vraćaju, voze skupe limuzine...
I koliko god bi trebao vjerovati u to da oni stvarno i jesu good guys, kad ih vidim da idu prema meni – ja se userem. A ako je poštenog čovjeka strah od vlastite policije, onda tu nešto jako ne štima. Naravno da ima poštenih, ali po onome što javnost misli o njima – ti jadničci rade na šalteru ili na raskrsnici kad krepa semafor. Ivice, loša ti je marica. Napravi nešto.
U. Zetovci
Da biste u Zagrebu dobili posao vozača tramvaja ili busa, morate iskrcati mito od 2000 eura. Nakon toga vas čeka lagana vožnjica za duplo veću plaću od profesorske i miran put do mirovine. Sindikat im je strašno jak i drži u šaci gradsku vlast koja ne smije ni pisnuti na bilo koji zahtjev ljudi u plavom, koji ne ostavljaju dojam pristojnih i kulturnih osoba.
Unatoč tome što vožnja pijanih skinjara i neoprane sirotinje koja se zna grijati upravo u njihovim prijevoznim sredstvima nužno i ne mora biti idealan džob, smatram da apsolutno nije fer dati ljudima s osnovnom školom 7-8.000 kuna plaće dok učitelji imaju 4.000.
Iako je Osijek poznat po još besmislenije skupljim kartama za gradski prijevoz, a ni Split nije daleko, 7 kuna za udaljenost od 200 metara je stvarno bolesno. Uostalom, kad pogledate cijene prijevoza u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i drugdje, vidjet ćete da su dva, pa i tri puta jeftinije nego kod nas. Jedan frend ako se uspije prošvercat, za nagradu si istog trena kupi pizzu za iste pare. Da je karta dvije kune, naravno da bih je kupio. Ovako, kad je ekvivalentna flaši tamnih Krušovica u beershopu - ulovim se često u razmišljanju...
Ono što najviše nervira su kontrolori. Sve OK ako te ulove bez karte u uniformi. Svaka čast, poštena borba. Šverco si se, nisi uspio. Doduše, u Budimpešti je kazna 10 eura a kod nas 20, ali eto. Najgore je kad te ulove pa te ružna baba (obavezno imaju trajne, barem jedan zlatni zub i veliku kožnu torbu) počne vrijeđat da kako te nije stid, da si primitivac i seljačina i da za vokmen imaš pare a za kartu ne, služeći se pritom vrlo vulgarnim izrazima. E sad dok joj ti objasniš da to nije vokmen nego empetrica...
Problem je u tome da ti kontrolori bez uniforme (oni nabildani u kožnjacima) po zakonu u stvari ne smiju ništa. A nije da ih nema...
v. Prosjaci/žicari
Užasno mi je žao što jer nevolja natjerala neke ljude da moraju prosit. A ne volim što mene navlače za rukav jer im nisam ničim naudio. I što ne odu pred sabor ili mladež HDZ-a prosit jer bi ih tamo izrazbijala murija.
Ne volim ni kad mi uleti prosjakinja dok sjedim na kavi i pričam s nekim. Ne volim ni kad mi gluhi tip koji uopće nije gluh na stol kao i na sve stolove u birtiji stavi masno prljavo plišano pseto i očekuje da ću ga kupit premda sam samo došao popit prokletu smeđu tekućinu. Iako bi rađe pio žutu.
Ako želim pomoć siromašnima, otić ću u poštu i uplatit. Ne želim davat nekom nešto kad me na to sili a ja to tog trenutka nemam u planu. Mislim da se to zove građanska sloboda. Žao mi je što nemam dovoljno za dat svima da bi svi bili zadovoljni, jer bi u tom slučaju mogao primit Juniora u ruke i s njim na špicu obilazit stolove.
Ne volim to i ne mogu si pomoći. Iako uvijek osjetim gadnu knedlu u grlu kad skrenem pogled od njihove prljavštine i sirotinje jer bi stvarno htio da svi ljudi svijeta negdje u miru i toplini gledaju televiziju i kopaju nos. Ko da sam neka missica, jebate...
Dok, s druge strane, kad pomislim da bi trebao svaki dan radit dva sata duže kako bi oni odmorili… U stvari, malo mi se miješaju osjećaji…
Ali ono što stvarno mrzim je žicanje. Žica otprilike jedan posto onih koji nemaju i kojima je stvarno potrebna lova, a sve ostalo su uglavnom djeca bogatih roditelja koja nemaju obraz nego đon od Marte i bez frke mogu pogledat nekog u oči i lagat ko psi. Ili pak obične ljenčine i nasilnici. Jebite se. Ne dam vam ni za cigarete ni za pivu. Kad sam bio bez prebijene pare onda jednostavno nisam išao van nego sam si tražio posao preko student servisa i krvavo zarađivao. Radi i ti deset sati dnevno pa si kupi Marlboro i zabij u šupak. Fakof.
Uglavnom, Nemetz je to savršeno opisao:
Kao što je netko u jučerašnjem izdanju spomenuo, tu je vrlo bitna sekta tzv. "Esorija".
Esori (od kombinacije "E" - hrvatske skraćenice za "Hej" i engleskog "sorry") su rasprostranjena urbana nakupina uglavnom teenagera/mladih i mnogi su njima pripadali ili bili pridruženi član barem jedanput (pogotovo u gladnim 90-im), dakle etablirana sekta koja operira po javnim mjestima i križištima puteva, poput Importanne centra. Osnovni i prepoznavajući moment je obligatorno pitanje "E sori imaš kunu". Kune se upotrebljavaju u iste svrhe kao što je upotrebljavaju pijanci-žicari (dućan, alkohol), ali i za upade u klubove. Što su razlikovni elementi? Sama riječ "E sori" nudi jedan urbaniji, prijateljski touch i definira ih kao part-time, neprofesionalne žicare koji utilitarno zarađuju za potrebe zadovoljenja izlaska, a radi se o mlađim do maloljetnim osobama, obično kvazi-alternativnog usmjerenja.
z. Taksisti
Nemam lijepih riječi za ljude koji građanima ovog grada konstantno kradu 30 kuna po vožnji i prije nego što su ovi sjeli u auto. Jebeni Njujork je jeftiniji od te prefrigane bagre. Odvratan mi je sam njihov pristup. Ja sam taksist i imam veliki auto, a ti si govno koje ga nema i još će mi isprljat sjedalo pa si prema tome niža vrsta i tretirat ću te kao govno. Ma nabijem te...
Smatraju te stokom i pokušavaju triput obić kvart prije nego te iskrcaju iako si im naglasio da žuriš, da si iz Zagreba i da ćeš mu dat deset kuna više samo da stigneš na vrijeme. Ma da ne bi. To je ukorijenjeno.
Da ne spominjem kako se ponašaju na cesti. Samo su vozači ZET-ovih buseva bahatiji, nekulturniji, neodgojeniji i veći primati od njih… Ne bi Jarmusch imao šta snimat...
To je sindikat. A ne oni jadni profesori. To i ZET. Zaštićeniji su od pandi...
x. Majstori
Kad Rok završi osnovnu, a kako su sve šanse da bude nogometno retardiran na tatu, sve više razmišljam da ga ne davim srednjom školom ni fakultetom. Nego da postane majstor.
Postoje majstori i "majstori". Nekad su to bile vrijedne zanatlije koje su vrijedno i predano radile svoj posao. Danas su to uglavnom žmukleri i lezilebovići koji od tebe prave budalu i postave se kao da si tri svjetlosne godine ispod njih jer misle da misliš da si frajer jer si završio školu. Iako bi ti samo htio da ti za tvoje pare bilo ko promijeni jebene potrgane pločice u kupaoni jer nisi završio taj zanat.
Nekad je majstor došao sam kad si ga zvao, obavio posao, dao ti račun i otišao. Danas majstor ne dolazi sam nego ima šegrta. Šegrt je tip koji nezna, ne želi, neće i ne može, ali ga Majstor nečim ucjenjuje (nećak, susjed kojem je razbio prozor, sitni lopov na uvjetnoj) pa ovaj mora nosit torbu i radit prljave poslove iako bi rađe čačkao mečku. Majstor ti otvara frižider i kopa po polici s pornjavama soleći ti mozak, a mali radi nešto što nisi mislio da se baš tako radi. Zbog šegrta je cijena uvijek dupla.
Postoji i viši majstor, tj. Organizator (ekvivalent producentu na televiziji) koji ima pod sobom tri šegrta za veće zahvate – iritantni tip, pretežno Bosanac ili Hercegovac koji ne radi ništa osim što laje na telefon i puši i nikad nije dostupan kad treba popraviti ono što su šegrtčad zajebala. A uvijek zajebu.
Postoji i majstor na crno s kojim se čujete u petak kad rikne plinska peć, on kaže da će doć u ponedjeljak, javi se u četvrtak da će doć u subotu i na kraju dođe na Uskrs, kad je snijeg davno okopnio, nadrkan jer je praznik a on mora delat. Prdne u peć, zašmirgla nešto, upali, kaže da si glup jer si kupio peć koju on nikad ne bi kupio, kad sazna kolko si platio kaže da si glup jer ima njegov šogor jeftinije, popije ti 6 piva i tvrdi da si jako glup jer nemaš Žuju nego Karlovačko i odokativno ti naplati 170 kuna. Onda se čudi kad ga gurneš niz stepenice i pljuneš s balkona pri odlasku...
Naravno, zagrebački majstori uvijek rade bez računa. Samu cifru na kraju morate pomnožiti s tri od cijene koju vam je rekao u početku. Vreća bez dna.
w. Letkaroši
-oni koji te bude ujutro zvonjavom na portafonu
Rijetko mogu odspavat duže od devet. A onda me obavezno probudi neki hiperaktivac koji se ne skida sa zvona dok neko ne popizdi i stisne. Da bi mi tip onda ubacio informaciju o Avonovoj akciji, školi plesa s popustom za astmatičare, kvalitetnom postolaru i studentima koji jeftino popravljaju kompjutere i odvoze krupni otpad za već od 200 kuna. Nabijem vas nakurac abecednim redom.
-oni koji ti kelje sranja po autu
Kako reče Zrinsko Pismo, oduševljavaju oni koji stavljaju seksi letke ružičaste boje koji ti se sljepe sa šajbom pa tu smjesu skidaš poslije godinama. Užasava me i sma pomisao da neki užurbani student DIRA jebeni brisač mog neotplaćenog Klita i onda ga pušta nazad na staklo bez imalo ljubavi... Uf...
-oni koji te presreću na cesti.
Ljudi. Isusa mu boga. Imam 36 godina i 96 kila. Imam jebeno dug zaustavni trak. Nemojte mi uletat u jebenu putanju s nikakvim papirićima, besplatnim solarijima, kurčevim kreditima ni izdanjima loših novina od sutra ako je danas danas. Pustite me da hodam!!!
y. Studenti – popravljači kompjutera
Ja sam barba. Imam 36 let. I ne znam s kompjuterima. Nikako. Spectrum je za mene bio kompliciran. Ova današnja čuda su mi ko da moram na Bosančici jodlat ep o Gilgamešu a capella prima vista unazad. Gledo sam 8 puta kako mi stavljaju vindouse, spajaju, rastavljaju, dižu, spuštaju, restartaju i nikad niš zapamtit. Ne ide i bok. Probam ja sam, daleko od toga da ne probam, ali sve završi kao popravak tatinog ručnog sata koji mu je poklonio njegov djed i kojeg baš i nisam popravio i zbog kojeg se stari dan danas duri i stavlja litru ulja kad peče svinjetinu jer zna da mrzim masno.
Da ne spominjem Ivine slušalice za vokmen od kojih sam napravio nekih 8 metara neupotrebljive žice s plastikom (svaka na svojoj hrpici, da se razumijemo), ili toster koji dan danas peče kruh s voštanim okusom mirisne svijeće od vanilije.
Ali zato postoje ljudi koji popravljaju kompjutere. Navodno. Kao prvo, tu je ono malo govno od čovjeka – bivši učenik Davor Baksa, koji mi je za velike pare prodao svoju kramu koja je krepala onog trena kad je izašao iz moje sobe.
Kao drugo, tu je stanoviti Ilija. Tip je pred dvije godine došao na preporuku frenda i predstavio se kao Ferovac koji završava isti.
Ajde, neka. Trebao je iz mog rahitičnog kompa prebacit pržilicu i podatke s mog i Mihinog harda na novi, veliki hard. Tip je u 6 sati koliko je davio dva kompjutera uspio uništiti moju pržilicu i diskdrajv i potpuno spržiti cijeli Mihaelin disk sa svim podacima. Sutra se vratio sa potvrdom da nema pomoći ničemu od toga i tražio 300 kuna.
Vidite li ikad na vratima tipa koji navodno popravlja kompjutere srednje visine, masne crne kose u kariranoj košulji – ne otvarajte. Ili zovite mene. Taj kreten ne bi ni jebenu tehničku popravio…
Ne nasjedajte na trikove, naučite sami dizat sistem.
Nego, jel zna neko kako se klinapira mekintoš?
http://ribafish.blog.hr/arhiva-2006-12.html#1621886003
Muško
Nebitno
