Glazba je nekada bila privilegija, danas je samo potrošna roba.
Justin Bieber, Justin Timberlake...
One Direction, ili
One Republic, One Way, ili kako se već zove, pa onda
Bruno Mars, Ollie Mars, Velinko Jupiter, Mato Neptun...
Mato Neretljak...ne znam. Pa onda
Beyonce, Lady Gaga, K.C. Dee Dee, Miss Piggy itd... Današnja je muzika
očajna, ali baš očajna! Najpopularniji radio u nas 'rvata je
Otvoreni. Malo sam slušao ovih dana Otvoreni i vrlo brzo zaključio da moraš biti
retardiran da to slušaš. Prvo, muzika je očajna, drugo reklame su još gore i treće...voditelji su imbecilni. Stalno su nabrijani i hiper
super duper veseli i raspoloženi, kao da žive u crtiću i sve je uvijek super i sve je za pet! Nije, jebote...nije. Toliko su me iritirali, da sam čak pomišljao prebaciti na Narodni...a tamo puštaju
Cetinskog. Muzika je nekad bila izričaj slobode,
kritika društva, bila je misao, bila je emocija, bila je poruka. Danas je samo komercijalno, korporativno, konzumerističko plastično smeće za jednokratnu uporabu, osmišljeno kao projekt koji će investitorima donijeti profit. Investitori su producenti,
PR agenti i glazbeni menadžeri, koji uzmu svu lovu, dok se glavna zvijezda njihovog projketa blamira i sramoti po raznim trećerazrednim reality show emisijama.
Ja sam osobno veliki
fan rock 'n' rolla iz 60-ih i 70-ih. Iskreno, moj je stav da je muzika prestala postojati nakon 1980-te godine, jer se slažem s onime što kaže
Roger Daltrey, no doći ću i do toga. Tijekom tog kratkog perioda nastali su najbolji i najveći svjetski evergreen hitovi, koji su i dan danas na plejlistama skoro svih radio postaja. Ako guglate top songs of all time i malo pozornije pogledate ponuđene rezultate, uvidjet ćete da se ponavljaju ista imena na skoro svim listama.
Led Zepp, Doors, Queen, The Who, Beatles, Rolling Stones, Bob Dylan, Clapton, Pink Floyd, Hendrix, Joplin, AC/DC, Elvis...itd, itd. Neću ići baš jako u detalje, držat ću se mainstreama. No isto tako, da budem fer i objektivan, također ćete moći vidjeti i glazbene genocide poput
Michaela Jacksona, Bon Jovia ili Aerosmitha...iako ovo nije baš bilo objektivno. Meni osobno je najdraži bend
The Who, jer su bili jednostavno genijalni i imali totalnog psihopata za bubnjara...ali to je bio pravi rock 'n' roll, a Keith je bio čista esencija rocka u ljudskom obliku. Jedna od najboljih stvari iz tog doba mi je i Wish you were here od Pink Floyda. Ako kojim slučajem niste znali,
Nick Mason i Roger Waters su se upoznali dok su studirali arhitekturu u Londonu. Znam da je glazba osobni ukus i odabir svakog pojedinca, no ne pišem ovo samo da bih rekao što volim slušati. Već da pokušam objasniti zašto je i kako sve otišlo u
vražju mater... I kako smo došli od Led Zeppa i njihovog vječnog hita Stairway to heaven, do Justina Biebera, koji pjeva o tome kako nije napisao zadaću iz geografije. Kako smo došli od Queena i Bohemian Rapsody, do Beyonce koja krešti o tome kako je slomila nokat dok si je pravila multivitaminsko-proteinski šejk, nakon što je odradila najnoviju power workout seriju vježbi za budale. I kako su prije prave rock zvijezde reklamirale alkoholna pića i choppere, dok danas reklamiraju hipoalergenske madrace i obuću koja ima olakšava problem ravnih tabana. A kad napune 80 godina, onda još i pelene za inkontinenciju.
U vrijeme 60-ih i 70-ih, imali ste na
tisuće bendova, mladih bendova koji su nešto pokušavali...bili su svi redom dekinitirani, morali su raditi mjesecima da bi mogli kupiti samo jedan instrument. Nisu imali sponzore, nisu imali studio, producente i slično, sve dok prvo nisu ostvarili nekakav veći uspjeh. Jedino što su imali je bila velika ljubav i strast prema onome što rade. Bilo im je jedino važno da sviraju svoju muziku, da prenesu svoju poruku i da ih publika prihvati, nije se uopće ni najmanje razmišljalo o lovi, dok je danas potpuno obrnuto. Jednostavno bi se tada našli, pisali i skladali ono što su htjeli, zatim bi dogovorili nastup u nekom lokalnom klubu i počeli nastupati. Dalje je sve ovisilo o publici i to je bilo to. Ali više nije tako, danas se izvođači
nude publici na silu, iskoče preko noći, umjetno se stvara neka fama i aureola uspjeha i slave nad glavama tih zvijezda. Koriste se izrazi poput superdive za strahote poput Beyonce, čija glazba može izazvati epileptične napadaje, zbog strašnog
kreštanja, vrištanja i sedam milijuna raznobojnih reflektora koji trepću publici u oči na njezinim nastupima. Publika je prije reagirala na jebeno dobru muziku, slobodu, revolt, na ljubav i strast tih glazbenika prema muzici, danas nažalost, reagira na medijsku manipulaciju i pritisak da moraju biti u trendu. Jer ako nisi čuo najnoviji hit od Brune Marsa, ili Mate Neptuna koji ima dosad već preko 11 milijuna lajkova,
nisi normalan! Danas se, kao što sam već spomenuo, osmišljavaju projekti koji će tim producentima i PR agentima donijeti ogromnu lovu. Prvo se publika mora sažaliti nad zvijezdom, tako se recimo najprije plasiraju priče kako je Beyoncu kad je bila
mala, zločesti ujak dirao po guzi, ili kako su Lady Gagu ismijavali u osnovnoj školi. Kad ste ikada čuli da se Robert Plant, Jimmy Page, Mick Jagger, ili Jim Morrison žale da ih je netko napastovao? Ili da su im se druga djeca u školi rugala kako imaju veliki nos? Nikad, a danas bez toga nema uspjeha...nećeš postati zvijezda, ako nemaš tragičnu priču iza sebe. Zatim se slože neke pjesmice,
dovoljno lagane i zarazne da vam uđu u uho, ali opet ne dovoljno naporne i teškog teksta da morate misliti. Dva stiha, eventualno tri i neki također zarazni refren, tako da refren zapravo, bude i jedino što ćete zapamtiti. Ono što je žalosno jest da publika reagira na te pothvate, zaista idu na koncerte, kupuju takvu glazbu i svu prateću škart robu koja dolazi uz to. Freddie Mercury je znao sȃm napisati i tekst i glazbu za neke od najvećih hitova Queena, dok Beyonce plaća čitavu vojsku producenata i pisaca, pa ju svejedno nitko ne podnosi.
Roger Daltrey je to odlično objasnio...tijekom 60-ih i 70-ih nije bilo pravila, nije bilo tržišta, mogli smo svirati i raditi što smo htjeli. Onda je 1980-te biznis preuzeo sve, nanjušili su lovu i dobru zaradu i to je bilo to. Umjesto nas, odlučivali su menadžeri i računovođe.
PR agenti i drugi, koji zapravo nemaju veze s muzikom i nikad nisu ni držali gitaru u ruci.
I u pravu je potpuno...Hendrix nije imao PR agenta, koji se brinuo o njegovom imidžu u javnosti, Jimmy je
cugao, drogirao se i nije to skrivao, pa je svejedno postao ikona milijuna fanova koja će živjeti vječno. Kao i Bob Marley. Nitko ga nije gurao na scenu, već se probio tamo svojom glazbom i talentom. U to čarobno doba 60-ih i 70-ih, talent je bio jedino mjerilo i kriterij za uspjeh nekog benda, dok je danas potpuno nevažan. Ono što je tada značio talent, danas znači imidž, nije uopće bitno da li spomenuta zvijezda zna pjevati, ima li talenta i ukusa, jer sve se to može srediti i ispeglati u studiju. Bitno je samo da ima imidž superzvijezde. Danas se muzika stvara tako da
producenti, menadžeri i prateći šljam prvo okupe takozvane fokus grupe. Nađu jedno 20-ak tinejdžera koji ne znaju da tamo negdje vani postoji i stvarni svijet, a ne samo onaj kojeg vide na ekranima mobitela i tableta, pa im onda puštaju uzorke, sampleove, snimke i prate njihove reakcije. Oni uzorci koji najbolje prođu kod ciljane skupine se snimaju kao novi hitovi. Potrošna roba, koja će tancati po radio postajama jedno ljeto i nakon toga više nitko neće znati da je uopće ikada postojala. Svakog ljeta imamo neki novi hit koji mjesecima trešti sa svih radio postaja. Da li se sjećate prošlogodišnjeg? Ili onog od pretprošle godine? Ili onog prije toga? Upravo tako...ne sjećate se. Te su pjesme kao potrošeni kondom, kad se izguštate, bace se u smeće i gotovo. A kad vam netko spomene
Sound of silence od Simona & Garfunkela, ili House of rising sun od Animalsa? Znate i melodiju, pa i tekstove... Ne kažem da danas nema više dobre muzike, naravno da ima, talent nije vrsta koja izumire i dalje ga ima na svakom koraku, ali je vrlo teško danas naći dobru muziku, jer nam se silno smeće uporno servira u lice i nameće kao trend koji moramo slijediti. Može se naći dobra muzika, no morate ići alternativnim putevima. Indie rock, alternativni rock, blues, jazz i slično. Nažalost takvi bendovi i izvođači neće nikad postati mainstream samo zbog toga jer ekonomski nisu isplativi i privlačni publici koja za svaki problem u životu mora pitati Google.
Stalno
slušamo starije koji nam uporno ponavljaju kako je nekad bilo bolje i smijemo se tome...stalno slušamo o tim dobrim starim vremenima. Kad je muzika u pitanju i ja sam počeo biti takav i pljuvati po svemu modernom i stalno ponavljati kako je nekad bilo dobro. Možda se svijet jednostavno previše brzo razvija, a možda sam ja sa svoje 32 godine...već postao star? Ne znam, ali za kraj ovog teksta, evo stihovi pjesme Wish you were here od Pink Floyda...pročitajte ih, pa ćete shvatiti o čemu govorim. To nisu samo stihovi za mase, već rock poezija. Pozdrav svima.
So, so you think you can tell Heaven from Hell,
blue skies from pain.
Can you tell a green field from a cold steel rail?
A smile from a veil?
Do you think you can tell?
And did they get you to trade your heroes for ghosts?
Hot ashes for trees?
Hot air for a cool breeze?
Cold comfort for change?
And did you exchange a walk on part in the war for a lead role in a cage?
How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls swimming in a fish bowl, year after year,
Running over the same old ground.
What have you found? The same old fears.
Wish you were here.
Tekst: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
