15. Performance Art Festival: "Trajati = Biti" održat će se 27. – 28. lipnja 2015.
Božena Končić Badurina
Kata Mijatović
Selma Selman
Ivana Smiljanić
Vlasta Žanić
Kustos: Tomislav Pavelić
Performance Art Festival u svom jubilarnom, 15. izdanju predstavlja radove pet umjetnica: Božene Končić Badurina, Kate Mijatović, Selme Selman, Ivane Smiljanić i Vlaste Žanić. Koncepciju ovogodišnjega festivala osmislio je Tomislav Pavelić, i sâm umjetnik performansa, postavljajući temom „TRAJATI = BITI“ u jednakovrijedan odnos i pitanja i moguće odgovore koji se tiču konteksta samoga festivala i njegovih petnaest godina trajanja, kao i samih načina i polazišta umjetničkog činjenja i djelovanja. Razumijevajući umjetnost performansa i sâm okvir festivala kao povod za uvijek nova propitivanja i preispitivanja osobnih i kolektivnih ishodišta, motivacija i težnji, kao i okvira unutar kojih se biva, misli i djeluje, umjetnik poziva umjetnice da svaka unutar svog vlastitog, no i zajedničkog bivanja, zajedno s posjetiteljima festivala, ostvare vlastitu zamisao o tome što i kako znači trajati i biti.
Unutar dva dana, 27. i 28. lipnja, umjetnice će na više lokacija u prostoru grada izvesti radove kojima propituju i redefiniraju ulogu javnog prostora i pojedinca, načine konstruiranja situacija i značenja, uvjete odvijanja i ostvarivanja međusobnih odnosa, odnosa sa prostorom i svijetom. Intervencije u javnom prostoru, ulične akcije, performansi izdržljivosti, performansi u trajanju, kolektivni performans, neki su od oblika umjetničkih praksi unutar kojih će svojim performativnim činovima umjetnice uključiti posjetitelje festivala, kao i slučajne prolaznike, u prostore vlastite izvedbe.
Subota, 27. lipnja 2015.
Božena Končić Badurina: „Romana“
tramvaj na liniji 1 (Višnjevac – Zeleno polje), od 7:15 do 14:15 sati grupna vožnja tramvajem s polaskom sa stajališta ispred „Name“ u 11 sati
Drugačija vožnja tramvajem. Vožnja s vozačicom Romanom. Provozajte se sami ili nam se priključite u grupnoj vožnji. Naćulite uši, poslušajte glas spikera s razglasa zajedno s ostalim putnicima gradskog prijevoza u ovom pomaku od svakodnevice.
Selma Selman: „Performiranje kruga / Simbolizacija života“, Trg Ivana Pavla II. (ispred konkatedrale), od 12 do 24 sata
„Prema Cézanneu, naše se tijelo sastoji od krugova i kvadrata. Mene čista forma kruga privlači već odavno. Ona je savršena i po meni predstavlja život. Najljepše sredstvo performiranja života je upotreba vlastitog tijela. Pomoću bicikla performirat ću nevidljivi odnosno svjesni krug kojem je glavna karekteristika simbolizacija života.“
Kata Mijatović: „Gdje smo?“ uži centar grada, od 13 do 14 sati
„Ulična akcija koja pokušava postaviti pitanje gdje se zaista nalazimo? Za razliku od Google mape koja zumira lokaciju sa satelita iz zemljine orbite, polazimo od obrnute situacije – od udaljavanja pogleda, od 'od-zumiranja'.“
Ivana Smiljanić: „Dva sata govora“ čekaonica u Domu zdravlja Osijek (južni ulaz / iz Ulice kralja Zvonimira), od 16 do 18 sati
„O iskustvima i razmišljanjima, o igranju, razlikama, privilegijama, o nekim brodovima i ljudima, o rađanju, naciji, ponosu, ljutnji i tko zna o čemu sve još. Bez pauze. U prvom licu.“
Vlasta Žanić: „Mlijeko“ Muzej likovnih umjetnosti (Europska avenija 9), u 19 sati
Šest električnih kuhala, šest boca mlijeka i šest lončića. Poznati miris mlijeka. Mlijeko kao čovjekova elementarna hrana, kuhanje mlijeka kao svakodnevna radnja u većini naših domova. Ravnodušnost ili protivljenje? Rezignacija ili protest?
Nedjelja, 28. lipnja 2015.
Tomislav Pavelić: „Vokali” / iz serije “100 pokušaja (da se promijeni sve)” u izvedbi Božene Končić Badurina, Kate Mijatović, Selme Selman, Ivane Smiljanić i Vlaste Žanić ispred “školjke” (Park kralja Držislava), u 11 sati
Tekst Tomislava Pavelića o koncepciji 15. Performance Art Festivala:
Skriveno:
„Ovo je 15. Performance Art Festival u Osijeku. Petnaesti - to nikako nije malo, nigdje pa tako ni u Osijeku, ničega pa tako ni performansa kao specifičnog osobnog (umjetničkog) svjedočanstva drugima. Trajanje je to koje se, kad se oslobodi usputnih partikularnosti interpretacija uključenih umjetnika i kustosa, mora izjednačiti s činjenicom bivanja.
Žene imaju veću sposobnost od muškaraca da naprosto 'budu', barem se meni danas tako čini. Činjenica kontinuiteta, golog bivanja, ne shvaća se više dostatno važnom, barem ne ako se tom bivanju ne pridoda značenje, privatno i/ili opće, već prema ukusu i/ili opsesiji trenutka, privatnog i/ili općeg. Zato jer smatram bitnim 'spustiti loptu' u mogućoj prigodničarskoj raspravi 'na pod', 'igram na sigurno' pa izabirem samo žene te ih pozivam da izaberu, ili prihvate, oblik i mjesto vlastitog bivanja u sklopu Festivala, kojim će putem performativnog čina, prema vlastitoj interpretaciji pojma, potvrditi kontinuitet – osobni i/ili osječkog festivala performansa. Meni, kao prigodnom kustosu koji svoju ulogu shvaća povodom za daljnja propitivanja, dobar je svaki oblik bivanja koji one odaberu, ili prihvate. Naprosto zato što vjerujem, jer sam tako odabrao, ili prihvatio, da su svi oblici (umjetničkog) bivanja dobri, ili su loši.
Budući da je posve otvorena daljnjim interpretacijama, to jest ne prejudicira ništa osim elementarne činjenice, smislenost ovakve koncepcije ne može se unaprijed predvidjeti, barem ne sa sigurnošću. Budući da tu ni za koga uključenog nema uistinu 'sigurne pozicije', ne treba je biti niti za mene. Stoga ću, kao osobni doprinos otvaranju moguće rasprave, to jest kao osobni eksperiment, zamoliti ovih pet umjetnica da prigodno rekonstruiraju moj rad 'Vokali' - audio rad naručen od Eveline Turković i emitiran u radijskoj emisiji 'Slika od zvuka' III programa HR-a, prije nego što je izmješten postao dijelom nekoliko multimedijalnih instalacija pod imenom 'Prijelaz, br…', koje su mijenjale oblik ovisno o prigodi i mjestu, nakon što je uistinu, u svom činjeničnom početku bio performativni čin petorice muškaraca, zvučno snimljen u radijskom studiju, to jest bio zatvoren za javnost. Zanima me što će drugi, ovaj put žene i bez mog osobnog performativnog sudjelovanja, učiniti od ponuđene im građe, a to je svakoj po jedan vokal, A-E-I-O-U, kojeg će sukladno vlastitom ritmu u duljini daha, na mjestu kojeg odaberu, ili prihvate, izgovoriti svaka stotinu puta u zadanoj vremenskoj strukturi, ali ne i trajanju.
Na kraju, vezano uz sve predloženo, zanima me što će se, u taj polu-svečarski tren trajanja Festivala, dogoditi. Hoće li bivanje, kao najelementarniji od svih (performativnih) oblika egzistencije, jer je jedini koji je uistinu neupitan, potaknuti daljnje oblike bivanja, osobnih i umjetničkih, koji će možda biti putem djelovanja, koje će možda drugima biti spoznatljivo pa će ga možda smatrati umjetničkim, prema vlastitom shvaćanju pojma, to jest performansom.“
Nebitno
