OPROŠTAJNO PISMO
Dragi moji,
koliko sam puta krenuo ovo pisati… Krenuo, no ruka je počela previše drhtati, a suze bi obrisale i ono malo što sam uspio napisati. No danas, nakon tko zna koje po redu besane noći, šetajući po nasipu dok se Zagreb budio u još jedno tmurno i maglovito jutro, odlučio sam da mora biti napisano. Vratio sam se u svoju hladnu podstanarsku sobu, stavio papir pored pepeljare iz koje je pepeo počeo ispadati van i uz novu čašu sada smišljam riječi kojima ću pokušati sve objasniti.
Sve je počelo prije nešto više od godinu dana kada sam u podrumu osječke bolnice saznao vijest od koje sam po prvi puta u životu ostao potpuno skamenjen. Iako se svega iz toga dana sjećam do najsitnijih detalja, od doktorovih riječi pamtim samo: „… radi se o mjesecima…“. On je nastavio pričati o nekakvim mogućnostima, a ja sam razmišljao o jesenjem lišću koje je šuškalo i pucketalo pod mojim nogama dok sam šetao Europskom avenijom prije par trenutaka. Zar je moguće da je neću vidjeti sljedeće lišće na starom kestenu koji stoji kao dobrodošlica na ulazu u Perivoj? I tada sam odlučio otići. Otići u šutnji sa željom da vas zaštitim od boli, bar na neko vrijeme. Nadam se da ćete mi oprostiti…
Za početak se želim ispričati svojim roditeljima. Oprostite mi zbog svih onih dječjih nestašluka, zbog svih pubertetskih ludosti. Zbog svih vaših besanih noći dok ste čekali da me netko od mojih prijatelja donese kući u polusvjesnom stanju. Zbog svih onih modrica i hematoma iz raznih tučnjava koje su vas boljele deset puta više nego mene. Zbog svih ružnih riječi koje sam vam izgovorio. Zbog svih krivih koraka koje sam napravio. Zbog svega u čemu sam vas iznevjerio. I zbog toga što nikada nećete dobiti unuka kojem ste se toliko radovali…
Od svojih prijatelja tražim oprost zbog toga što nisam uvijek bio tu kada su me trebali. Zbog one tučnjave pred Tufnom, kada sam otišao s Andreom umjesto da sam ostao s vama. I zbog svih ostalih situacija kada sam vas svjesno ili nesvjesno iznevjerio. Zbog svih mojih žutih minuta koje su znale upropastiti dan svima oko mene. A najviše zbog toga što nisam ostao iskren do kraja…
Andrea, koliko puta sam se u ovoj „ledari“ gdje sada živim prisjetio tvoje hladne sobe u potkrovlju obiteljske kuće. U koju si tek ponekada prošvercala bakinu električnu peć. Ta hladna soba mi je bila najtoplije mjesto na zemaljskoj kugli. Nadam se da je sada zagrijana, da je u njoj netko tko ju grije ljubavlju jače i iskrenije no što sam ja znao i mogao. Oprosti mojoj nemirnoj duši kojoj su avanture bile važnije od te topline.
Marina, oprosti mi, prije svega, što sam iznenada otišao bez riječi i objašnjenja. Sada znaš razlog. Nadam se da će tuga od sada biti jako rijedak gost u tvom životu. I da će suze zaobići tvoje prekrasne, tople oči. Tvoje oči, Marina, u kojima sam jedino mogao vidjeti pravoga sebe. Nadam se da ćeš pamtiti samo sretne trenutke. I da ćeš mi oprostiti što mi je moj glupi ponos često bio važniji od naše sreće. Živi naše snove Marina! Živi ih s nekim tko će ispuniti sva moja obećanja. Bog zna koliko to zaslužuješ.
Jelena, oprosti mi što sam ti dopustio da se zaljubiš u mene. Dopustio, iako sam od početka znao da nikada nećemo dočekati ni godišnjicu, a kamo li nešto drugo. Premda je konkurencija velika, to je bilo nešto najsebičnije što sam napravio u životu. I svjestan sam toga. A najviše te molim da mi oprostiš što sam toga bio svjestan i tada. I to što sam svo to vrijeme bio zaljubljen u svoju „Lauru“.
„Lauru“ koju molim da mi oprosti što sam tako dugo bio slijep i što sam ju zavolio više nego ikoga ikada, kada je već bilo prekasno. Nadam se da ćeš sada naići na nekoga čije će oči i srce biti širom otvoreni.
I za kraj vas sve molim da ne žalite za mnom. Nemate razloga. Možda nisam obišao svijet, podigao dom, stvorio obitelj… No neću provesti posljednje trenutke maštajući o životu boljem.
Jer postigao sam sve što sam ikada htio, iskreno sam volio i bio voljen!
Muško
Žensko
...
...al slijedeći put dođi pješke...