Dekadencija...najčešće korištena riječ u bivšem
Sovjetskom savezu da bi se opisao Zapad. Svi se vjerojatno sjećate onih
oficira sovjetske armije iz filmova, kako prijete da će boljševizam ne samo dostići Zapad, već ga i pregaziti. I to samo zato jer je Zapad strašno dekadentan. I da će ta dekadencija dovesti do potpune propasti Zapadnog bloka, a s vremenom i ostatka svijeta. SSSR možda
nije bio dekadentan, ali im je nedostajalo nešto što je USA učinilo najvećom svjetskom silom. A to je sposobnost da zarade ogromnu lovu u par minuta. Zato je život iza Željezne zavjese bio
težak, jadan i nikakav. Dok su Amerikanci proizvodili
Cadillac s motorom od 7500 kubika, perajama, stražnjim svjetlima u obliku svemirskih raketa i toliko kroma da je auto bio pola tone teži nego inače, Rusi su proizvodili
Moskvič...auto s motorom slabijim od parnog stroja, koji bi upalio od prve samo iz puke slučajnosti i to možda jednom tjedno i složen od metala toliko tankog da bi ga malo jači vjetar deformirao kao kad u ruci stisnete praznu limenku. Dok su Amerikanci gradili Sheratone, Hiltone i Plaze, najluksuzniji hotel u Moskvi je bio onaj u kojemu imate svoju električnu grijalicu u sobi i ne morate dijeliti kupaonicu s još najmanje 12 drugih ljudi koji imaju sobe u istom hodniku. Dok je američka televizija prikazivala emisije koje bi vas hipnotizirale i prikovale za
TV danima, ruska televizija je prikazivala Hruščova, 24 sata na dan, kako otvara razne tvornice i grmi o tome kako će
SSSR uništiti Zapad. A narod bi to gledao na crno-bijelim televizorima dok jedu nekakav degutantni napoj u obliku boršča...čak i ime zvuči odvratno. Dok bi ameri za to vrijeme jeli sočne cheesburgere, sladoled i milkshake i gledali slijetanje Armstronga na Mjesec. I mi smo u bivšoj SFRJ doživjeli samo djelić tog života u istočnome bloku u vidu nestašice goriva i lijekova, ali nam nije bilo ni izbliza loše kao narodima koji su bili u sastavu SSSR-a. Stoga je bilo vrlo teško za povjerovati da će Istok ikada dostići, a kamoli pregaziti Zapad i da će američki, dekadentni, plitki i
površni način života upropastiti svijet...nitko normalan nije vjerovao da će Sovjeti biti u pravu...ali...bili su. I to još kako!
Nažalost, USA zagađuje ovaj
napaćeni svijet već skoro dvjesto godina, no zadnjih pet, šest desetljeća su nas zajahali baš do jaja. Realno gledajući, Amerikanci su poluretardirana nacija od 320 milijuna stanovnika i otprilike pola te nacije je toliko beskorisno da i kada bi nestali preko noći nitko ne bi ni primjetio. Osim američke porezne službe. No, Rusi su bili u pravu...upravo nas je ta poluretardirana nacija dovela do samog ruba propasti, sad se samo čeka zadnji „
push“ koji će nas gurnuti u provaliju. Njihov dekadentni način života nas je očarao i zaveo, izgubili smo svoje vrijednosti, kompas se pokvario i sad samo slijedimo njihove idiotske trendove. Jedan od uvjerljivo najgorih jest...moraš biti mlad, vitak i lijep, pun love i uspješan, inače ne vrijediš ništa! Takozvani „
američki san“. To se još davno počelo servirati mladima u liku i djelu Paula Newmana, James Deana i ostalih u službi promocije američkog načina života punim plućima, slobode, ljubavi i ostalih gluposti. I servira se i dalje, dan-danas, još jače, agresivinije i puno dostupnije zahvaljujući internetu. Nije važno što je to sve umjetna laž, kao naprimjer glamurozni život polupismene glupače poput Kim Kardashian. Jer realnost je manje bitna u cijeloj priči. Zašto nam se sve to nameće? Zbog čega nam se mozgovi siluju
američkim smećem i zašto se mladima danas nabijaju kompleksi ako se ne uklapaju u tu unakaženu sliku modernog mladog čovjeka? Jednostavno...
kapitalizam, naravno, a što drugo? Ameri su izumili kapitalizam, sustav u kojemu se novac kojega nitko nema, pretače iz šupljeg, kojeg također nema, u prazno, koje isto tako ne postoji. Dok se mi bavimo glupostima, odnosno fokus nam je preusmjeren na trivijalne budalaštine i izmišljene vrijednosti koje su zapravo bezvrijedne i ništavne, Ameri se bave pravim vrijednostima, koje grabe za sebe u vidu
nafte, zlata, ekonomskog i političkog utjecaja. A sve to pod univerzalnom mantrom „širenja slobode i demokracije“. Uz to širenje slobode i demokracije, isto tako šire i podružnice
McDonaldsa, Google-a, Facebook-a, ali i svoje vojne baze i ambasade. Zatim stožere CIA-e i slično. I zaista je žalosno, ali stvarno jest žalosno kad vidim da će naša djeca i unuci jedino poznavati taj jadni američki način života...nažalost. Jer roditelji više ne odgajaju svoju djecu, već Youtube, reality show emisije i ostalo smeće. A mi svi gutamo ta američka govna i sa zadovoljstvom tražimo još...gutamo njihove imbecilne filmove, očajnu glazbu (ovu današnju, takozvanu modernu), inferiornu kulturu, pod navodnicima kulturu, ako se to uopće može nazvati kulturom. I sad ispada da sam bijesan na cijeli svijet i da prezirem Ameriku...iskreno...ne! Mrzim njihov površni i trivijalni način života, mrzim činjenicu da nam se silom nameću njihove vrijednosti,
Halloween i ostala sranja, ali ih jako cijenim, jer znaju ono što mi nikad nećemo znati, ono što ni Rusi ne znaju, iako su izuzetno pametan narod...a to je zaraditi ogromnu lovu u par minuta. Tu i tamo se kod nas pojavi žarulja koja svijetli jače i bistrije od ostalih, pojavi se mladi poduzetnik koji ne želi biti ovca za šišanje, već želi biti taj koji šiša. Kod nas se, recimo, taj dio američkog odgoja ne uvodi. Amerikanci svoju djecu odmalena odgajaju da ganjaju biznis i razmišljaju korporacijski, dok se kod nas razmišlja po principu
Zdrpi lovu i budi sretan...kratkoročno. I nakači se na državnu sisu...jer zašto bi nešto stvarali? Ima zemalja koje su skužile američki princip i uspješno ga provode...Engleska, Njemačka, Švedska, Norveška, Švicarska. Ali mi nažalost ne. Jedini je problem što je svima njima Amerika gazda i drži ih za jaja, no svejedno...mi ćemo uvijek biti ovce za šišanje.
Rusi su nažalost bili u pravu...američki dekadentni način života će nas sve polako, ali sigurno odvesti u propast.
I što vrijedi Rusima njihova kultura? Amerkanci je ni nemaju, kao što nemaju ni povijest, a ni tradiciju. Imaju samo ratove iza sebe, na kojima su se bogatili. I što vrijedi Rusima što imaju
Puškina, Dostojevskog, Čehova, Jesenjina, Šostakoviča, Čajkovskog, Stravinskog, Barišnjikova i Anu Pavlovu, Chagalla, Kandinskog, Šiškina, Maleviča, Gagarina, Koroljeva, Valentinu Terješkovu i mnoge, mnoge druge...jer Ameri imaju Elvisa, napirenu budalu u bijelom odijelu sa šljokicama i Cadillacom u Hello Kitty boji. Jer to je američki način života...i kultura i umjetnost, pamet i inteligencija, povijest, tradicija i sve ono što čovjeka odvaja od životinja momentalno pada i predaje se pred naletom velikih količina gotovine. Friedrich Nietzsche je svojim nihilističkim pristupom zagovarao novi svijet, novo društvo, novi poredak koji će se temeljiti na kulturi i umjetnosti, umjesto na materijalnim i financijskim temeljima, jer je on sam prezirao sve materijalno. Zvuči utopijski...ali je previdio jednu žalosnu istinu. Činjenicu da je taj materijalni svijet, progutao i kulturu. I naravno upropastio ju. Jer sve danas ima svoju cijenu, čak i umjetnička djela za koje govore da su neprocjenjiva. Čak i s takvih djela visi etiketa s brojem iza kojeg slijedi hrpa nula.
Uskoro će i zadnji bastion kulture pasti, a onda će zaista biti kraj svijeta...kada se u Moskvi pokraj kipa Dostojevskog otvori McDrive, KFC, ili neko treće sranje, tada je gotovo. I Moskva će tada priznati konačni poraz...
Do sljedećeg tjedna i nove kolumne, pozdrav! Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst: Severus
Foto: Teuta Stazić/Foto-arhiv031
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
