Počelo je s
NATO-om. Poslije
II svj. rata, na svijetu su ostale
dvije supersile. USA i SSSR. Rascijepile su Njemačku, razdijelile Europu i podijelile plijen. Počelo je sasvim opravdano i smisleno.
Izmučena Europa se nije mogla, nakon rata, nositi s eventualnom invazijom s Istoka, jer su Britanija, Francuska, Italija i sve ostale zemlje pregažene od
Hitlera, bile na koljenima. A Rusi su tada bili u strašnom naletu i zanosu. Nakon pobjede nad nacistima njihove armije, koje su brojile milijune i milijune vojnika, mogle su bez većih problema nastaviti dalje prema Zapadu i ponovno zauzeti čak i Francusku. Stoga se Europa 1949. godine udružila s Amerikom u NATO savez, što je Staljinu bio znak da ne pokušava ništa sumnjivo, jer Amerikanci su u to vrijeme imali i atomsku bombu, a Sovjeti ne. Sovjeti su 1949. godine tek proveli prvo uspješno testiranje atomske bombe. Ali samo testiranje, što znači da su imali još nekoliko godina razvoja dok ne dođu do prvog pravog projektila koji bi bio dovoljno pouzdan i učinkovit. Otprilike je tada počeo i Hladni rat, dvije supersile gomilale su nuklearno oružje i stalno iščekivale tko će prvi povući okidač...na sreću, nitko se nije usudio. Umjesto toga su „operirali“ po sitnim zemljicama gdje su ratovali zbog resursa, odnosno političko-ekonomskog utjecaja. Rusi su operirali po
Mandžuriji, Baltiku, Afganistanu, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i drugdje. Jedno su vrijeme ciljali i
SFRJ, ali na kraju odustali. Dok su Amerikanci, za to vrijeme, harali po Koreji, Vijetnamu, zatim su imali nebrojene kampanje po Bliskom Istoku gdje su i dan-danas. Jedino su Britanci svoje operacije završili...zapravo ne toliko završili, koliko ih su
USA i SSSR nadjačali i otjerali. No, svejedno su imali dobar staž, jer su tijekom djelovanja svog imperija uspjeli vrlo kvalitetno opljačkati skoro polovicu svijeta. Princip djelovanja Zapadnog i Istočnog bloka je bio isti, s razlikom što se u Istočnom bloku nisu igrali demokracije iza fasade građanskih sloboda, kao u Zapadnom. Dok su zapadnjaci birali svoju takozvanu vlast na demokratskim izborima, koji nemaju nikakve svrhe, jer se ionako sve odlučuje u Washingtonu, Londonu, Amsterdamu, Berlinu i drugim centrima moći, u SSSR-u toga nije bilo, već su Rusi bili iskreni i direktni, odnosno, bit će onako kako Moskva kaže, ili neće biti...jednostavno.
1.siječnja 1958 potpisan je
Rimski trgovinski sporazum, koji je zapravo bio svojevrsna predefinicija Europske Unije. Sporazum je olakšao komercijalne veze i trgovinsku razmjenu unutar zemalja članica NATO-a, među kojima je bila i USA. Raspadom Sovjetskog saveza 1989-1990. godine, NATO je izgubio na važnosti, svrsi i funkciji, jer više nije bilo opasnosti sa Istoka. Iako su još uvijek imali ogroman arsenal nuklearnog oružja, Rusi su bili svjesni da ako i lansiraju koju
raketu, da će si time samo zabiti zadnji čavao u lijes. No, iako je SSSR propao, javila se nova buduća prijetnja, ali ne vojna, već ekonomska...Kina. Makroekonomisti su već tada predvidjeli strahovit uzlet Kine, naravno zbog ekstremno niske cijene radne snage, kojoj nitko ne može konkurirati. Stoga se ruševina NATO-a, sporazumom u Maastrichtu, potpisanom 1992, pretvorila u Europsku Uniju. Unija je zaživjela 1993, kada je sporazum stupio na snagu, te umjesto vojnog, što je dotada bila, Europa je postala ekonomski saveznik Amerike u borbi protiv novog zajedničkog neprijatelja.
Osim što je USA dobila
ekonomskog saveznika u borbi protiv nadolazećeg kineskog gospodarskog čuda, dobila je i još nešto...lak ulaz na EU tržište. Jer više nije bilo zakona od granice do granice, već su uvedeni uniformirani EU zakoni koji vrijede jednako svugdje u Europi. Nije više bilo tečajeva valuta, lira, maraka, franaka, zlota i koječega, već jedinstvene valute...eura, koja je Amerikancima uvelike olakšala poslovanje u Europi. No, zadnjih godina stvari su se promijenile. Kinesko gospodarsko čudo usporava, postalo je žrtva vlastitog uspjeha, jer kineski standard i kupovna moć rastu, Kinezi zahtijevaju veće plaće i bolje radne uvjete, što će Kinu i njezino gospodarstvo početi usporavati i dovoditi u probleme. Kinezi, isto tako, naročito novopečeni bogataši žele europske aute, poput šeika iz Arabije žele Ferrarije, Mercedese, a ne američke aute, žele europsku modu, a ne američku, žele sve
europsko i mogu to i platiti, što opet jača europsku ekonomiju. Sve je to rezultiralo jakim eurom, jačim od dolara...do nedavno kad se dolar uspio izjednačiti s eurom, ali samo zbog novih ratova na Bliskom Istoku, na kojima su se Ameri opet obogatili. Nije samo u pitanju ekonomija, već se Europa uspjela nametnuti i ojačati politički. EU je postala vrlo ozbiljan igrač na svjetskoj političkoj sceni, čak je donijela i nekoliko ozbiljnih presuda za
monopol protiv Microsofta i Googlea, za što treba imati velika muda. Zatim su digli ozbiljnu uzbunu oko prisluškivanja Angele Merkel od strane američkih obavještajnih službi.
A to se ne smije raditi...stoga se nešto moralo poduzeti.
Kao posljedicu svega toga, imamo današnje stanje u Europi. Naime, USA je uvidjela problem rasta moći EU i odlučila to riješiti tako što će
pokušati ozbiljno destabilizirati EU. Migracija izbjeglica Sirije, Afganistana, pa čak i Pakistana, uz bježanje Afrikanaca preko Sredozemnog mora u Europu u potragu za boljim životom, uzdrmala je temelje Europe do te mjere da se vrlo ozbiljno razmatra ukidanje Schengena i vraćanje teritorijalnih granica da bi se europske države zaštitile od naleta migranata i tako ugrozile socijalne sustave tih istih država. A jednom kada se ukine Schengen i vrate granice, euro kao valuta više nema nikakvog smisla i svrhe..stoga...ode i euro. Vrlo jednostavan primjer metode „Podijeli, pa vladaj“. Metoda koju su Ameri najžešće osjetili upravo na vlastitoj koži, ali sasvim slučajno i neplanski, kao posljedicu svojevoljne migracije ogromnog broja robova iz Afrike, što je dovelo do vrlo
krvavog građanskog rata između Sjevera i Juga. Tako da, jednom kad se ukine Schengen i euro, Europa više neće biti moćan i jak igrač na svjetskoj političkoj sceni, već hrpa napaćenih zemalja koje će se morati osloniti na Ameriku i njezinu pomoć jednako kao što su to morale učiniti nakon II svj. rata da bi se zaštitile od Staljina. Samo ovoga puta ćemo se opet skupa štitit od Kine, ili Putina...ovisi tko će u tom trenu biti veća prijetnja.
Sad se vjerojatno pitate gdje je u svemu ovome prijevara, s obzirom na naslov teksta. Radi se o sljedećem... Dakle, svi se sjećate koliko nas je
EU reketarila da im predamo sve što imamo i nemamo da bi ušli u tu impresivnu, blještavu fatamorganu koja će preko noći riješiti sve naše probleme. Akti, poglavlja, razgovori, pregovori, bilateralni sastanci, topnički dnevnici, izručenje generala Haagu, uvozne kvote, energetska učinkovitost, reforme javne uprave, financija, pravosuđa i još tisuće i tisuće stranica zahtjeva od strane EU prema Hrvatskoj. Rado smo se odrekli svega što vrijedi u ovoj zemlji, banaka, osiguranja, telekoma, poljoprivrede, ribarstva, ZERP-a, svega samo da bi ušli u tu nakaradnu tvorevinu. Ekonomski smo bili na koljenima i jedva čekali ulazak u EU da bi povukli sve one silne milijarde iz EU fondova, koje će nam omogućiti normalan život. Već smo brojali
lovu u džepu i popisivali na šta ćemo ju potrošit. I onda dobili veliko iznenađenje za kraj. Ćorak...odnosno, dali smo im sve što su tražili, ostali bez svega i sad će se Europska Unija..raspasti. Od 2004. do 2013. godine smo se prostituirali po
Bruxellesu i Europi i prodavali obiteljsko zlato i srebro za šaku kikirikija da bi na kraju cijele lakrdije ponovno ostali sami na svome...samo što više nemamo ničega. Firme koje ne vrijede ništa i koje su rupe bez dna, poput HŽ-a i brodogradilišta, ni Europa nije htjela uzeti...možda možemo još spasiti HEP, kad već nismo INA-u? Pričalo se prije par godina i o privatizaciji Elektroprivrede, ali je u zadnji tren cijela operacija iz nekog razloga stopirana. Dakle, tipična hrvatska priča, uvijek se nadamo da će netko drugi riješiti naše probleme, umjesto da nešto konačno počnemo raditi u životu i živjeti od vlastitog truda i mozga. Ili je možda stvar mentaliteta? Možda se naši ljudi još nisu osvijestili i skužili da Jugoslavije više nema, kao ni socijalizma...tako da više ne vrijedi ni princip „Ja ležim, a plata ide...“ U kapitalizmu se za plaću mora radit...jako dugo, naporno i krvavo, samo što se ta plaća ne može ni nazvati plaćom....već prije milostinjom.
Do sljedećeg tjedna i nove kolumne, pozdrav! Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
Muško
