Ministru rada je prioritet da se
smanji broj nezaposlenih u zemlji. Svećeniku je prioritet da mu što više ljudi dolazi na mise, te da mu je župa u kojoj služi društveno
zdrava i moralna. Gradonačelniku je prioritet da mu je grad financijski stabilan, da sve službe obavljaju svoj posao kako treba i da su građani zadovoljni. „
Prioritet nam je državu izvesti iz krize i pokrenuti gospodarstvo...“ reče nedavno ministar gospodarstva, koji je krao stiropor u bivšoj firmi gdje je radio prije nego je postao ministar. Premijer je također nedavno izjavio da mu je prioritet
pokrenuti investments in turizam i zaposliti mladi ljudi... Dok je Kolindi prioritet promijeniti zavjese na Pantovčaku, jer su ove sad...onak...totalno demode. Mislim stvarno, onak ko još danas ima zavjese na falde sa saten trakom na rubu...strašno!
Svi pričaju o prioritetima, svi imaju listu prioriteta oko kojih se nešto
hitno mora poduzeti...i sve ostaje na tome, jer lista prioriteta je samo...lista želja. I to je to, ništa drugo. Kad kažu za nešto da je prioritet, to samo zvuči
strože i ozbiljnije, stručno i hitno, ali samo zvuči tako. Zapravo se ništa ne mijenja i ništa se neće ni promijeniti. Možda je to samo do mene, ali još nisam naišao na neki zahtjev, molbu, projekt ili jednostavno ideju za koju su govorili da je veliki prioritet, a da je na kraju i izvedeno. Studenti koji studiraju po devet i više godina, stalno govore kako im je prioritet što prije diplomirati...jer nakon devet godina sad je stvarno već i njima dosadila hrana u studentskoj menzi. Ali su uvijek eto, baš oni imali tu nesreću naletjeti na nekog zlog profesora kojemu je eto, bio prioritet baš njih stalno rušiti na ispitu. Susjedu
Martinu je prioritet ove godine definitivno ostaviti cigarete nakon
35 godina pušenja, jer je eto igrom slučaja zadnjih dana počeo iskašljavati krv. Ali sad je sezona alergija, pa je zbog toga, a ne od cigara. Čitam danas u novinama kako je ministar prometa najavio da je Pelješki most veliki prioritet ove Vlade i da očekuje početak radova krajem 2016. godine. I svi se čude kako je to uopće moguće kad još uvijek nije raspisan niti jedan natječaj za gradnju mosta? Ne postoji ni idejno, a kamoli projektno rješenje, već samo nekoliko skica i računalnih animacija. Drugim riječima, imaju samo jedan crtež na papiru. Nekako mi se čini da to nije dosta, možda bi ipak trebalo posvetiti malo više vremena cijeloj priči. Recimo, za početak možda riješiti nivelaciju terena, da se ne bi dogodilo da jedna strana mosta bude za par metara niža od druge kad dođe do spajanja na sredini. Ako mislite da se šalim, sjetite se Gaženice. 140 milijuna eura je potrošeno na novu rivu i pristanište za trajekte da bi se na kraju otkrilo da su rampe na pristaništu preniske, te da nijedan trajekt ne može pristati u luku, jer...zapravo mogao je bez problema, ali jedino da mu putnici mašu s obale u znak pozdrava i gledaju ga, jer se ne mogu ukrcati nikamo. Zamislite samo taj prizor, trajekt pristaje u luku, ljudi s trajekta mašu turistima na obali, ovi s obale mašu rukama ekipi na trajektu, svi samo stoje, gledaju se i nitko ne mrda. Nakon 20 minuta trajekt odlazi i to je to. Vjerojatno ni za Gaženicu
nije bilo projektnog rješenja, već su gradili gledajući crtež na papiru.
Zato ljude koji govore o prioritetima ne shvaćam ozbiljno...nimalo. Jer oni koji žele nešto riješiti u svome životu ne govore o prioritetima, već
šute i rade. Kad imaju problem,
ne laprdaju okolo kako im je prioritet riješiti problem, već zasuču rukave, zašute i rade. Ali takvih je ljudi jako malo...nažalost. Od svih manjina u ovoj zemlji, ta je manjina najviše ugrožena i pred istrebljenjem. Što će sve nas odvesti u propast, jer sve je manje i manje ljudi koji samo šute i rade svoj posao, a sve više budala koji filozofiraju...i znaju prepoznati prioritete i istaknuti ih, a kad te iste prioritet treba riješiti, onda traže ljude koji šute i rade. Piramida hijerarhije je kod ljudi oduvijek bila posložena naopako. Oni koji ne rade ništa, ne vrijede ništa i samo politiziraju i laprdaju, su uvijek bili iznad onih koji šute, rade i stvaraju. Danas su svi ugroženi i zaštićeni...od gay populacije, koja ima svoje parade na svakom ćošku, pa Roma, odnosno cigana koji stvaraju štetu na svakom ćošku, sponzoruša koje se prodaju na svakom ćošku, političara koji kradu na svakom ćošku, državnih činovnika i uhljeba koji su za vrijeme radnog vremena na svakom ćošku, osim na svom izmišljenom radnom mjestu, socijalnih slučajeva koji navodno
nisu sposobni za rad, ali su sposobni pit pivo na svakom ćošku i to već od osam ujutro...itd. Zapravo, kad bolje razmislim taj ćošak uopće ne zvuči loše. Tamo je provod i zajebancija, tamo je ekipa. Jedino ljude koji šute i rade nitko ne štiti i ne brine za njih. To je postala najugroženija manjina koja će se vrlo skoro suočiti sa izumiranjem. Ja sam, izgleda, samo još jedna od nizu budala koji rade, plaćaju porez i nastoje živjeti od rada...još jedna u nizu izgubljenih duša u ovoj zemlji, pripadnik manjine koja je i brojčano danas najmanja i koju nitko ne štiti, već svaka budala samo dođe i diže nogu na tu jadnu manjinu koja ga hrani.
Ljudi koji znaju
istaknuti prioritete nas vode, jer su valjda sposobni za vođenje države, samo zato jer imaju tu rijetku sposobnost prepoznavanja prioriteta. To zvuči kao nekakav rijedak talent s kojim se rodiš, moraš biti odabran od strane više sile i proći Danteovih devet krugova pakla da bi mogao znati jednog dana određivati prioritete. Ali nije to baš tako teško. Kao što rekoh, lista prioriteta je uvijek lista neispunjenih želja... I ja također znam prepoznati prioritete...eto recimo, trenutno mi je prioritet popiti hladno pivo, ali nemam više nijedno doma, a pošto je kasno i ništa ne radi, a i pada kiša vani i taj moj prioritet će ostati samo još jedna neispunjena želja...
Do sljedećeg tjedna i nove kolumne, pozdrav! Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
